AEMILIANVS
Obećava
- Poruka
- 77
odakle poticu vlasi iz timocke krajine?
Oni su nastali mešanjem Srba i narodne reke Romanoromeja koja je u 14. veku krenula pred Turcima putem vardarsko-moravske doline i Timočke Krajine prema Dakiji, današnjoj Rumuniji.
Crkvenoslovenska pismenost rumunske crkvene i svetovne elite svedoči o dolasku romanofonog stanovništva među Slovene i njihovu postojeću crkvenu organizaciju. Vreme sliva ovog romanofonog stanovništva u Dakiju je doba Turske najezde na Romejsko carstvo (Vizantiju), 14-16. vek. Romanizam Dakije nije stariji od poznog srednjeg veka.
Ne može, sve je jasno. Može samo ilustracija gde su se Rumuni nalazili pre 16. veka što predstavlja potvrdu da su upravo ti Romanoromeji iz jugoistočne Trakije (verovatno i Anadolije) preuzeli naziv vlaških Slovena sa leve obale donjeg Dunava, nakon što su se ne njihovo područje doselili u 15/16. veku bežeći pred osmanli-Turcima:
Vlasi se jasno pominju kao razlicit etnos od Srba i drugih Slovena mnogo pre 14 veka ili pre 15-16 veka na prostoru Rumunije i Timocke krajine.
To da su Vlasi dosli iz krajeva koji nisu bili cak ni romanizovani, a pominju se na prostorima na kojima zive i danas mnogo pre 14-16 veka, nemoze biti tacno.
Prema tvojoj tezi cak ni Vlasku i Moldaviju nisu osnovali Vlasi (Rumuni) vec vlaski Sloveni.
Iz slaveno-rumunskih dokumenata sa prostora Vlaske i Moldavije 14 i 15 veka vide se dve vazne cinjenice:
- prva da taj crkvenoslovenski jezik ima primesa rumunskog odnosno da su se Vlasi (Rumuni) samo sluzili crkvenoslovenskim jezikom u crkvi i adminstraciji Vlaske i Moldavije a pritom uneli i po neku svoju rumunsku rec u crkveno slovenski.
- druga je vazna za istoriju rumunskog jezika jer se vidi da je rumunski jezik 14 i 15 veka imao pozajmica iz madjarskog, grckog kao i razne slavizme.
Neposredni pomen Vlaha nalazi se u Anonimus-a, notara ugarskog kralja Bele, koji u vojsci vojvode Glada u Banatu protiv Ugara pominje i Vlahe. Isti autor na drugom mestu kaže da su Ugri u Panoniji naišli i na „Vlahe, odnosno pastire Rimljana" (Blachii ac pastores Romanorum). Anonymus pominje još jednog „vojvodu Vlaha” (ducem Blacorum), po imenu „neki Gelou Vlah” (Gelou quidam Blacus), čije je vojvodstvo smešteno u severozapadnom Erdelju i naseljeno je „Vlasima i Slovenima” (Blasii et Sclaui).
Takođe, u jednom pasusu Geografije jermenskog pisca Mojseja Horenskog pominje se jedna „nepoznata zemlja, koja se naziva Valahija (Balake)” i prostire se na celokupnom prostoru između planine Zaghure, tj. Hemusa, „koja je (zemlja) Bugara” i planine Rivbia, tj. Karpata. To je zemlja koja se u Oguzname, prvoj turskoj hronici iz prve polovine XI veka, naziva Ulak ili Blökumannaland u skandinavskim izvorima, a krajem XI veka na obalama Dunava i Save, uslovno rečeno na svekolikom prostoru između Zagore (Haemus) i Karpata, Kekaumenos pominje „narod Vlaha (Βλάχων γένος)”.
Na istom prostoru krajem XII veka Nikita Honijat (Nichita Choniates) smešta „varvare sa planine Haemus, koji su se ranije nazivali Misieni, a sada se nazivaju Vlasi”, a Teodor Skutariotes smešta „varvare sa Haemus-a, koji su se ranije nazivali Misieni, a sada se nazivaju Vlasi i Bugari”. Nemački hroničar Ansbertus piše o vojsci od preko 60.000 ratnika s kraja XII veka (1189) u službi Fridriha I Barbarose (= Riđobradi), sastavljenoj od Srba i Vlaha (Exercitum auxiliariorum Servorum et Blacorum ultra sexaginta millia) sa prostora Braničeva, i da su u „bugarskoj šumi (silva Bulgariae)” napali „na zaštitnicu i komoru (krstaške vojske) vizantijski najamnici”, među kojima i „Vlasi sa otrovnim strelama” po zapovesti braničevskog duksa.
Komentar dela Dionizija Perijegeta (Dionisios Periegetas), koji je sačinio Eustatije (Eustathios), mitropolit Tesalonike (1125-1198?), u kojem se kaže „da i južno od Istra ima Dačana”, oslanja se na Kekaumenosov podatak o „narodu Vlaha” na obalama Dunava i Save i na znanja koja iznosi Anna Comnena o Dačanima, koji su živeli na severnim obroncima Hemusa sve do obale Dunava. To je zapravo zemlja Vlaha, koju u drugoj polovini XIII veka Manuel Holobolos naziva „neomeđena zemlja Dačana” (Δακών άσπετος αία).
Na neomeđenoj zemlji Dačana između Haemus mons-a i Ripaei montes-a (= ‘Ριπαία όρε), tj. Karpata (Καρπάτης όρος), Gervazije Tilburijski (Gervaius de Tilbury) u svom delu Otia imperialia, koje je nastalo 1211. godine, pominje „Braničevo kraj Dunava” (Brandiz super Danubium) i „zemlju Vlaha” (terra Blacti), koju smešta između „mesta Ravno i mesta Niš” (vicus Ravana et vicus Nifa). Mesto vicus Ravana, koje se i u drugim latinskim izvorima pominje pod imenom civitas ili oppidum Rabinel, jeste srednjovekovni grad Ravno, blizu današnje Ćuprije na Moravi, a vicus Nifa je iskvareni oblik grafije Nissa ili Nisse, koja potiče od antičkog naziva Naissus (Niš).
[SUP]Slavoljub Gacović. Romanizacija i romansko stanovništvo timočke zone od I do XVI veka. Knj. 3 / - Bor : Muzej rudarstva i metalurgije, 2012, Str. 285-287. [/SUP]
Poslednja izmena:









.


