Vlada Srbije se zadužila za još 325 miliona!!!!

Somebody74

Poznat
Poruka
7.977
BEOGRAD - Predstavnici Evropske investicione banke (EIB) potpisali su tri ugovora o kreditu sa Vladom Srbije, Elektroprivredom i Gradom Beogradom, ukupne vrednosti 325 miliona evra. Krediti su namenjeni za izgradnju dve deonice autoputa na koridoru 10 između Niša i bugarske granice, pristupnih puteva mostu preko Save u Beogradu i zameni 250.000 mehaničkih brojila digitalnim.

Ugovor za deo Koridora 10 vredan je 195 miliona evra. U pitanju je deonica od 24 kilometra kojom se zaobilazi Sićevačka klisura. Kredit je uzet na 30 godina, sa šest godina počeka, i povlačiće se u 20 tranši s tim što će Srbija birati fiksnu ili varijabilnu kamatu.


Ministarka finansija Diana Dragutinović rekla je da je izgradnja ovog autoputa najvažniji saobraćajni projekat u zemlji i navela da je EIB ove godine već dao 394 miliona evra za njegovu realizaciju. Sa EPS-om je potpisan ugovor vredan 40 miliona evra i on će biti iskorišćen za prvu fazu uvođenja oko 250.000 digitalnih brojila za očitavanje potrošnje struje.

Kreditom od 90 miliona evra za pristupne puteve mostu preko Save (zajedno sa zajmom od 70 miliona iz prošle godine), finansiraće se dve saobraćajne petlje i tri kilometra duga saobraćajnica.
Mene samo zanima da li neko razmišlja ko će te sve kredite da vrati? U onim beleškama što potresaju svet piše da nam je ministar ino poslova šarlatan. A taj naveliko pripoveda da ćemo biti lideri u regionu. Sa tim se slažem pod uslovom da se predviđanja iz filma o 2012 ostvare. A tako isto i ovi što nas zadužuju računaju da će privreda da procveta (ja mislim da će procveta ko nešto na kiši a iza kuće...) pa ćemo lako da vratimo dugove. A niko ne razmišlja o dužničkom ropstvu. Nahebasmo ...
 
HAOS

Milorad Vučelić

milorad-vucelic-pecat.jpg


Oj gospođo, Kulinova ljubo,
radi bismo dobre kazat glase,
ne možemo, već kakono jeste.

Niti ide Kulin kapetane,
niti ide, niti će ti doći,
nit’ se nadaj, niti ga pogledaj.


Ove stihove izgovaraju dva vrana gavrana u poznatoj epskoj narodnoj pesmi „Boj na Mišaru“. Ove „dvije tice vrane“ pravi su glasnici, objektivni i iskreni izveštači toka i ishoda bitke na Mišaru. Oni su pravi utemeljivači objektivnog informisanja u srpskom narodu. Dobronamerni jesu, ali istinoljubivost im nalaže da „bjesedom“ ili bar graktajem moraju reći „kakono jeste“.

Srbija danas svakako nije bojište. Tamo gde je „vojska slabija od lovačkog društva“, kako na naslovnoj strani tvrdi naš najstariji dnevni list „Politika“ (videti tekst Uglješe Mrdića „NATO podržava Srbiju bez Kosova“), o nekom boju ne može biti ni govora. Kome bilo kakvo vojevanje može pasti na pamet u zemlji u kojoj na našu sramotu, i bez ikakvog „ali“, šiptarska policija „s noge na nogu“ izbacuje srpskog pravoslavnog vladiku iz srpskog pravoslavnog manastira. Ko može ozbiljno uzimati državu, gde svakoga dana neki državni službenik ili ministar kao korumpirani insajder iznosi u čaršiju po jedan poverljivi dokument, bilo da je reč o službenoj tajnoj belešci BIA-e ili nacrtu neke navodne ili prave optužnice, i sve to u reformisanim službama i pravosuđu. Kako za neki boj može biti spremna država koja ne plaća ni struju, ni vodu, ni druge dažbine…

Kakva je uopšte to Srbija koju ne vodi srpska nego – prosrpska vlada!
Srbijom vladaju snage nacionalnog i državnog nihilizma. Niko od zvaničnika nema ama baš nikakvu obavezu prema Ustavu Srbije, da o zakonima i ne govorimo. Sve što je u Srbiji rađeno na ekonomskom i političkom planu u poslednjoj deceniji, proizvod je i posledica novih zakona i stvaranja novih institucija. Sve je slavljeno kao najbolje na svetu, a pre svega Zakon o privatizaciji. Napravljene su i izabrane agencije za privatizaciju, komisija za hartije od vrednosti, udvostručeni saveti za borbu protiv korupcije, specijalna odeljenja policije, berze, Centralni privredni registar, akcijski fond, brokerske i konsaltinške kuće, tenderi, komisije za javne nabavke, komisija za sprečavanje pranja novca i još tušta i tma sličnih organa i institucija, a sve po evropskim i svetskim standardima. I sve je to bilo transparentno. Svaki glas kritike i protivljenja bio je sasecan u korenu kao glas iz „mračnih devedesetih“. I danas treba da im poverujemo kada se žale na to što su napravili, i kada tvrde da to ne valja! U jednom trenutku kao mera korektivne „revolucionarne“ pravde, donesen je Zakon o ekstraprofitu i ekstraprofiterima.
Uzgred budi rečeno, zaista je neverovatno da se ovih dana predsednik Tadić nije setio da javno upita potpredsednika Đelića zašto je, kome i kako vraćao novac, po osnovi ovog zakona oduzet, i, uopšte, koji su i koliki dometi bili te „revolucionarne“ pravde.

Stvoreno je društvo potpuno novog legaliteta. Uveden je kapitalizam.
Srbija je kao i svaka zemlja u tranziciji, ako ćemo, „kakono jeste“, postala poprište, privatne kupovine društvenog i državnog, grabeži, rasprodaje, upropašćavanja, zaduživanja, uništavanja domaćeg bankarskog sistema, otpuštanja radnika i pljačke. Bilo je i retkih uspeha. Dakle, bitka je vođena po pravilima i po pravoj pravcatoj neoliberalnoj pravdi i uz aplauze brojnih srpskih glasača. Srbija je tom modelu dodala pečat partijske države sa elementima komesarskog uplitanja.

Srpsko društvo i srpska ekonomija temeljno su i sistematski uništavani.
U trenutku kada se sva dubina naše krize poklopila sa velikom svetskom krizom, Srbiju je zapala jedna od najgorih i najnesposobnijih vlada u njenoj istoriji. A kao što je davno rekao jedan veliki politički filozof: „Ništa nije tako brutalno i tako nepravedno kao slaba vlada“.
Nema te rekonstrukcije koja današnju srpsku vladu može popraviti, a to nam se nudi kao spas. Jer „šta mogu da preduzmu vlada i država bez autoriteta – da apeluju na dobru volju u plaćanju novih poreza… Na kraju su maske spale i sada pokušavaju da silom naplate dobru volju“.

Srbija je danas nalik haotičnom razbojištu posle velike bitke, na kojem se grabi ono što je preostalo.
Čuju se na tom razbojištu razne pretnje, upozorenja i prozivke neosnovane na spremnosti i sposobnosti da se uspostavi neki novi model društva, ili bar da se prati ono što evropske i druge zemlje poslednjih godina čine radi spasavanja svojih teritorija, država i nacija. Na tom razbojištu nema vlade i vlasti kao kolektivnog odgovornog pregaoca što zaceljuje i leči rane, nema velikih inicijativa i buđenja narodnog samopouzdanja. Umesto toga ima onih spremnih da prodajom preostale i, posle izgubljene bitke, pokupljene imovine obećaju kap vode životno ugroženima, ranjenima i nezaposlenima.
I s tom kapljom vode da im ponovo uvale veliku laž, da se tako ispunjava pravda i otvara put u svetlu budućnost na putu „bez alternative“. I kako će uz neku novu praznu retoriku i lažna obećanja, stvari popraviti isti oni koji su već sve upropastili!
Taj pakleno i smišljeno proizveden društveni i duhovni haos, o kojem tako ubedljivo piše Vladimir Dimitrijević, ostavlja razorne posledice na ljude, roditelje, decu, mladiće i devojke, porodice, prijateljstva, ljubavi… Svakodnevno smo primorani da se sa izrazima tog užasa suočavamo.

Ono što bi nam istinoljubivi i objektivno informisani vrani gavranovi mogli reći, u najboljem slučaju, glasi: Haos vas poražava!
Ali: „Ko govori o pobedi? Izdržati – sve je“.


Izvor
 

Back
Top