Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
Umalo da se preturim sa stolice...Borče bre, šta ti bi pa malo navrati ovde...
A sada malo ozbiljnosti. Da li bi mogla da mi objasniš odnos onog ...ljudsko u meni voli da živi ...u kontekstu sa...čovek se bori za egzistenciju...
Ako se čovek bori za egzistenciju znači li to da voli da živi...Možda samo nema hrabrosti da...prekine borbu za elementarnu egzistenciju...
A koji to bog egzistira kroz ljubav...
Ja bih rekao da čovek zaista živi ako može da voli. Onako prosto rečeno, nešta umeti može da se nauči a nešta moći...nekako neće biti da može da se nauči.
A za tebe jedna zanimljiva...
''Samo ono što činimo iz ljubavi, činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo.''Tagore
Aaaa, pa tu sam ja.

Kažu da prvo treba naučiti voleti sebe, pa je onda moguće voleti i druge – što možda i nije tačno, jer srećemo ljude koji i te kako znaju da vole sebe, ali ne i druge. Srećemo ljude s manjkom saosećanja, nezainteresovane, egocentrične, narcisoidne, a o sociopatama i da ne pričam. Ukratko: ima ljudi sa nepopravljivim, teškim felerom. Oni se za sada (tvrdi nauka) ne mogu naučiti ljubavi prema drugima, jer nisu u stanju da je osećaju.
Ljubav prema drugima (altruizam) i sposobnost saosećanja (empatija) su koreni morala.
Čovek je po prirodi sebičan, ali se od detinjstva uči da nije centar sveta, odnosno da je svako ljudsko biće ponaosob centar svog, malog univerzuma, te da je za razumevanje drugog univerzuma potrebno staviti se u njegovu kožu. A kada se jednom identifikuje i počne da saoseća, može i da voli.
Postoje ljudi koji su u najvažnijem periodu života, ranom detinjstvu, bili uskraćeni za ljubav. U srži svih njihovih životnih problema je nedostotak ljubavi koju nisu primili i osetili, pa stoga i nisu sasvim sigurni da li su je zaslužili, odnosno jesu li dovoljno vredni voljenja. Oni mogu da prepoznaju ljubav, ali ipak moraju i da nauče kako da je prime i pruže. Ljubav je prirodni, podrazumevajući saznajni proces, pa je, ukoliko je nema u meri u kojoj bi trebalo da je bude, i u periodu kada bi trebalo da počne taj "proces" – čovek emotivni invalid. Čitava jedna nauka, psihologija, počiva na činjenici da je ljubav (dobijena i data, prema sebi, prema drugome i drugima) pokretač i glavni zamajac nečeg što se zove volja za životom. U tom smislu, čovek kao biće željno ljubavi, hvata se za razne slamke. Jer, kad imaš koga da voliš, imaš zašto/za koga i da živiš. Neprirodno je da čovek živi sam na svetu, voleći jedino sebe (jer nema koga drugog) i teži večnosti, u kojoj bi beskrajno živeo sam. Zato ljudi vole svašta, i njihovo pravo je da u ljubavi koju primaju i dobijaju pronađu svrhu svojih života. Možda je nečija ljubav Bog, nečija biće od krvi i mesa, a nečija i jedno i drugo; možda je neko doživljava poput svetlosti koju vidi i koja, ujedno, obasjava i njega samog. Bitno je da prožima. Pa tako je i vera ljubav, jer čovek u veri vidi smisao svog postojanja i, istovremeno, smisao postojanja drugih ljudi.
Ako govorimo o životu (ne kao o preživljavanju, već kao o romanu koji smo sami stvorili), onda je borba za opstanak = slatka celoživotna borba, ne samo za puko fizičko preživljavanje, nego i za savlađivanje raznih svetlosti i senki.
p.s. (Uočio si finesu spominjanjem borbe za elementarnu egzistenciju.)
Inače, misao Tagore mi je vrlo poznata; štaviše, stoji u zaglavlju jedne moje, nazovimo je – kreacije.








