Velika Srbija

[Лекизан]

Prije nego se vratim na domaće ljude evo jedan pogled iz vama omiljene Amerike. Nije stvar u tome šta i dotični Daniel Serwer osuđuje Miloševićev režim i krivi Srbiju za ratove u ex yu već u nekim drugim njegovim izjavama iz ovog članka iz 2000.god Serbia and the Balkans: An Unofficial American View u kojem donosi svoj pogled na prethodno desetljeće:

Дакле идеалан за ову тему!!!

И шта би шта је спорно код Вука, то што је путовао кроз земље где живи српски народ, и за језик тог народа написао речнике и граматику!

 

[Ovi jedan]

Ne znam kako gledate na vašeg povjesničara Srđana Cvetkovića koji je zajedno s jednim Mađarom ko-autor petog poglavlja The Birth of Modern Serbia (1804–2004) iz knjige A Concise History of Serbia, a u izdanju ni manje ni više nego - Kembridža

Ideja ujedinjenja svih Srba u jednu državu formirana je početkom 19. stoljeća kao program nacionalne integracije i stvaranja nacionalne države unutar maksimalnih granica. Ovaj fenomen s početka 19. stoljeća bio je uobičajen među europskim narodima koji su doživjeli nacionalna buđenja tijekom i nakon Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Tijekom nacionalnog preporoda u 19. stoljeću i nakon stoljeća života bez države, srpski znanstvenici tražili su povijesne uzore za obnovu srpske državnosti. Ovo 'sveto povijesno pravo' uglavnom se temeljilo na Dušanovom kratkotrajnom srpskom carstvu iz 14. stoljeća, koje je teritorijalno bilo najopsežnija srpska srednjovjekovna država.

Prema Miloševom izvornom programu, srpska država trebala se protezati od Bihaća u Bosni do Dobrudže te Bitole i Skadra na jugu te do istočne Rumelije na istoku. Kršćanske regije europske Turske, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, trebale su postati dio te srpske države. Propaganda, na čelu s vođama, trebala se širiti na tom teritoriju, koji je bio podijeljen na istočni i zapadni dio. Vođe su imale agente koji bi imenovali poglavare u nahijama, koje su bile najmanji administrativni okruzi u Osmanskom Carstvu. Ti su poglavari imenovali kmetove u selima, koji su djelovali kao jedna od najvažnijih poluga u feudalnom društvenom sustavu. Plan ove tajne organizacije bio je uređen na način da nitko nije smio poznavati nikoga osim svog neposrednog nadređenog. Cijelu organizaciju trebala je voditi Vrhovna uprava, a Ilija Garašanin trebao je biti Vrhovni poglavar cijele tajne organizacije.

Osim Miloševog, još jedan dokument iz tog vremena zanimljiv je za tadašnji srpsko poimanje nacionalnog pitanja. U spisu Vuka Stefanovića Karadžića, Svi Srbi
i Srbi bilo gdje, zagovarao je tezu da su svi štokavski govornici, bez obzira na
vjeru, tradiciju ili regionalnu pripadnost, Srbi. Dokument je objavljen 1849. u Beču, kao dio knjige Kovčežić za historiju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (Kovčežić za historiju, jezik i običaje Srba sva tri zakona), ali je napisan 1836. godine, zbog čega ga neki autori smatraju prvim projektom „Velike Srbije“.

Od svih nacionalnih programa stvorenih u Srbiji u modernom dobu, daleko najveći značaj imao je Garašaninov „Načertanija“, napisan 1844. godine. Garašanin je bio ministar unutarnjih poslova vlade Ustavobranitelja, a dokument je nastao na temelju nacrta dokumenta Františka Zacha, češkog agenta panslavenskog pokreta. Bio je to tajni dokument koji je određivao smjerove vanjske politike Srbije, vodeći je prema nacionalnom ujedinjenju, susjednim zemljama i velikim silama. Načertanija je ostala tajna do početka 20. stoljeća, ali je bila i temelj srpske politike do početka Prvog svjetskog rata. Svi kasniji programi proizašli su iz Načertanije i naglašavali su moderniziranu verziju panslavizma.

Suprotno Zachovom konceptu, koji je naglašavao panslavizam, Garašaninova Načertanija bila je u skladu prvenstveno sa srpskim nacionalnim ciljevima i umanjivala je njegov izrazito antiturski karakter. Bit Načertanije ogleda se u sljedećoj izjavi: „Iz ovog znanja proizlazi certa i temelj srpske politike, da se ne ograničava samo na sadnju granica, već da nastoji obuhvatiti sve srpske narode koji je okružuju.“ Za razliku od Zachovog koncepta, Garašanin je ostavio otvorenu mogućnost suradnje između srpske i ruske politike na Balkanu, pod uvjetom da Rusija iskreno vodi svoju politiku. Prema ovom dokumentu, nacionalni ciljevi trebali su se postići prvenstveno kulturnim i obrazovnim aktivnostima među srpskim narodom i neoslobođenim Srbima u Turskoj i Habsburškoj monarhiji. Načertanija je prvi put naglasila načelo ujedinjenja svih Srba i time ostavila teorijski temelj srpskom nacionalizmu u 19. i 20. stoljeću.

 

[Ovi jedan]

Ne znam jel dotična gospođa vaša iako je rođena u Beogradu, al kako god Julija Bogoeva nije pala s kruške ako se bavi ovim poslom: Analyst for the Office of the Prosecutor at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY). U svom kratkom osvrtu From Lies to Crimes: The Milošević Switch from Communism to Nationalism as State Policy donosi svoj pogled na situaciju u bivšoj našoj:

"Namjerno rasplamsani nacionalizam najveće nacije, Srba, iznio je u prvi plan nacionalizam drugih nacija i rastrgao zemlju u brutalnom ratu za teritorijalno širenje i dominaciju. U Europi. Na kraju 20. stoljeća. Za svaku osobu današnjice, obrazovanu, liberalno nastrojenu i odgojenu u duhu humanizma, to mora zvučati kao loša šala. Umjesto toga, to je strašna stvarnost koja je promijenila politički i demografski krajolik tog dijela Europe, ubila više od 100.000 ljudi, mnoge u genocidu i drugim teškim međunarodnim zločinima, raselila milijune, uništila velik dio rezultata napornog rada prethodnih generacija, prouzročila ogromnu ekonomsku štetu na Balkanu, dovela nekada poštovanu Jugoslaviju, a posebno Srbe, u zao glas i poništila uvjete za ljudski razvoj koji su već postojali. Nacionalizam nije donio sreću Državi i Narodu koji se u njemu prepustio. Donio je fizičku, moralnu, društvenu i ekonomsku propast te nepotrebno potkopao dobrobit, kreativne sposobnosti, prosperitet i dostojanstvo sljedećih generacija."

"Nacionalizam je, kao što je slučaj Jugoslavije još jednom dokazao, provjereni recept za otrov. Nikad ne zakaže i uvijek ubija. Zato se stalno koristi."

"Pokušaj saveznog premijera Ante Markovića 1989. godine da provede ekonomske politike koje vode iz krize i očuvaju Jugoslaviju dočekao je već etablirani srpski nacionalizam, s Miloševićem na čelu."

"Protiveći se državnom ustroju koji nije centralizirana federacija pod srpskom dominacijom, srpski nacionalizam bio je u porastu od sredine 1960-ih. Pobunio se protiv Ustava iz 1974. koji je u velikoj mjeri konfederalizirao Jugoslaviju. Do sredine 1980-ih, otpor nacionalista, onih izvan Partije i onih maskiranih unutar nje, pretvorio se u kategoričko odbacivanje Jugoslavije jer ona nije bila, niti je mogla biti, kako su zamišljali, "srpska Jugoslavija", proširena Srbija, ratni plijen Srba. To nije ni način ni razlog nastanka, a drugi jugoslavenski narodi to nisu htjeli prihvatiti.

"Srpski nacionalisti su tada progurali svoj jedini program: srpsku državu, koja bi obuhvaćala sva područja na kojima su Srbi živjeli raspršeni i izmiješani s drugim jugoslavenskim narodima. Veliku Srbiju, u kojoj bi svi Srbi živjeli zajedno, umjesto Jugoslavije u kojoj bi svi Srbi već živjeli zajedno, ali, vikali su nacionalisti, lišeni svojih prava, jednakosti i nacionalnog identiteta, ekonomski iskorištavani, poniženi i podvrgnuti – genocidu. Sve to unatoč velikim žrtvama i ključnom doprinosu Srba stvaranju Jugoslavije i njihovoj, kako je naglašeno, neviđenoj viktimizaciji, genocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu od strane ustaškog nacističkog marionetskog režima u Hrvatskoj. Jugoslavija, propovijedali su nacionalisti, bila je srpska iluzija, nametnuta im je, zamka i strašan povijesni poraz. Dok su svi drugi narodi nešto dobili s Jugoslavijom, Srbi su samo izgubili. Došlo je vrijeme da se isprave sve nepravde, da se jednom zauvijek zaštite i okupe patnički Srbi, i mrtvi („Srbija je tamo gdje su srpski grobovi“) i živi. Novi genocid na Kosovu (a zatim i u Hrvatskoj i Bosni) morao se spriječiti, brzo i odlučno."

"Milošević, vođa Komunističke partije u Srbiji, usvojio je ovaj nacionalistički program i dao mu moć koju inače ne bi imao. Glavne oporbene stranke, osnovane 1990., nisu nudile ništa drugo. Njihovi vođe proizašli su iz intelektualnih krugova koji su formulirali agresivnu, nacionalističku agendu koju je Milošević prihvatio. Taj konsenzus o nacionalističkoj platformi i medijima ustoličio je Miloševića kao vođu svih Srba u Jugoslaviji. Obećao je da će Srbiju učiniti „cjelovitom“ i „ravnopravnom“ tako što će njezinim dvjema autonomnim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini, oduzeti široku autonomiju prema Ustavu iz 1974. Zavjetovao se da će zaštititi sve Srbe. U ime sprječavanja novog genocida, potom je poveo Srbe u rat protiv vlastite zemlje i sunarodnjaka koji se mogao voditi samo masovnim protjerivanjima, masovnim ubojstvima i drugim teškim međunarodnim zločinima jer je pravi cilj bio osigurati teritorije prazne od „Drugih“ za Veliku Srbiju, što etnički čistiju."


"Već 1984. godine, u svom prvom govoru kao šefa Beogradskog ogranka stranke, u polemici s vojvođanskim predstavnikom, Milošević je rekao: „Ako se već mora dogoditi pakao, neka se dogodi pakao... ni više, ni manje“. Pakao je doslovno nastao, prije njegove pobjede na 8. sjednici, a još više nakon toga. Od proljeća 1987., kada je Milošević postao medijski stvoreni „Zaštitnik nacije“ sa svojom prepoznatljivom frazom „Nitko vas ne smije tući“, izgovorenom nakon insceniranog incidenta na sastanku sa Srbima na Kosovu, srpska javnost je sve više bila izložena 24-satnoj prijetećoj poruci o opstanku srpske nacije. Nije bilo bijega. Ekstremno, u oporbi, tisku, televiziji, radiju, kazalištu, glazbi, sportu, izlozima trgovina punim knjiga o genocidu nad Srbima, od uličnih razgovora. Također i od javnih događaja koje su organizirali nacionalistički intelektualci, kulturne, znanstvene i stručne institucije."


Granice diktiraju jaki, bila je njegova poruka devet mjeseci kasnije. Rekao je:

"Moramo osigurati jedinstvo u Srbiji ako, kao republika koja je najveća, najmnogoljudnija, želimo diktirati daljnji razvoj događaja. Pred nama su pitanja granica, dakle, bitna državna pitanja. A granice, kao što znate, uvijek diktiraju jaki, nikada ih ne diktiraju slabi."

"S početkom rata, instrumentalizirani srpski mediji nastavili su stvarati odvojenu stvarnost: drugi čine zločine, Srbi su časni, s urođenim demokratskim karakterom. Postojalo je široko rasprostranjeno uvjerenje da je sve opravdano protiv onih koji čine šokantne, medijski izmišljene zločine nad Srbima. Srpski vođe u Hrvatskoj i Bosni, optuženi, poput Miloševića, za međunarodne zločine, uključujući genocid, inzistirali su na odvajanju i jedinstvenoj srpskoj državi jer je život s drugim izdajničkim, genocidnim i džihadističkim jugoslavenskim narodima bio nemoguć. Nesrpske žrtve najstrašnijih zločina u Hrvatskoj i Bosni bile su prisiljene pjevati srpske pjesme, ljubiti „srpsku zemlju“, vikati naglas „Ovo je Srbija“. Antihumana nacionalistička poruka prodrla je od najviših do najnižih redova."

"Laži o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, da Srbija nije u ratu, kriminalizirana država, glavni prekršitelj zakona, ekonomska degradacija, izbrisale su moralne vrijednosti i osjetljivost. Nacionalizam je ostavio Srbiju pod teškim teretom organiziranog kriminala, dok su se ratni zločinci vraćali kući, nasilje, netolerancija, sveprisutna korupcija, poricanje odgovornosti za štetu nanesenu drugima i samim Srbima, te nepredvidive posljedice transgeneracijskog prijenosa svježe nacionalne traume u nacionalističkoj interpretaciji. Nacionalizam je mjera našeg individualnog i kolektivnog neuspjeha u dosadašnjem procesu civilizacije. To je pokazatelj da su potrebne promjene u poimanju društva, njegovoj organizaciji i prioritetima, te u značenju, a posebno u vođenju politike."

Julija Bogoeva, istraživačica na MKSJ-u, ima diplomu prava Sveučilišta u Beogradu/SFRJ. Bila je novinarka i jedna je od osnivačica neovisne novinske agencije u Beogradu. S Caroline Fetscher uredila je knjigu: „Srebrenica – Ein Process“, o prvom suđenju za genocid pred MKSJ-om. Rad na ovom sažetku završen je 10. lipnja 2014.

 

[Лекизан]

Ne znam kako gledate na vašeg povjesničara Srđana Cvetkovića koji je zajedno s jednim Mađarom ko-autor petog poglavlja The Birth of Modern Serbia (1804–2004) iz knjige A Concise History of Serbia, a u izdanju ni manje ni više nego - Kembridža

Ideja ujedinjenja svih Srba u jednu državu formirana je početkom 19. stoljeća kao program nacionalne integracije i stvaranja nacionalne države unutar maksimalnih granica. Ovaj fenomen s početka 19. stoljeća bio je uobičajen među europskim narodima koji su doživjeli nacionalna buđenja tijekom i nakon Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Tijekom nacionalnog preporoda u 19. stoljeću i nakon stoljeća života bez države, srpski znanstvenici tražili su povijesne uzore za obnovu srpske državnosti. Ovo 'sveto povijesno pravo' uglavnom se temeljilo na Dušanovom kratkotrajnom srpskom carstvu iz 14. stoljeća, koje je teritorijalno bilo najopsežnija srpska srednjovjekovna država.

Prema Miloševom izvornom programu, srpska država trebala se protezati od Bihaća u Bosni do Dobrudže te Bitole i Skadra na jugu te do istočne Rumelije na istoku. Kršćanske regije europske Turske, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, trebale su postati dio te srpske države. Propaganda, na čelu s vođama, trebala se širiti na tom teritoriju, koji je bio podijeljen na istočni i zapadni dio. Vođe su imale agente koji bi imenovali poglavare u nahijama, koje su bile najmanji administrativni okruzi u Osmanskom Carstvu. Ti su poglavari imenovali kmetove u selima, koji su djelovali kao jedna od najvažnijih poluga u feudalnom društvenom sustavu. Plan ove tajne organizacije bio je uređen na način da nitko nije smio poznavati nikoga osim svog neposrednog nadređenog. Cijelu organizaciju trebala je voditi Vrhovna uprava, a Ilija Garašanin trebao je biti Vrhovni poglavar cijele tajne organizacije.

Osim Miloševog, još jedan dokument iz tog vremena zanimljiv je za tadašnji srpsko poimanje nacionalnog pitanja. U spisu Vuka Stefanovića Karadžića, Svi Srbi
i Srbi bilo gdje, zagovarao je tezu da su svi štokavski govornici, bez obzira na
vjeru, tradiciju ili regionalnu pripadnost, Srbi. Dokument je objavljen 1849. u Beču, kao dio knjige Kovčežić za historiju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (Kovčežić za historiju, jezik i običaje Srba sva tri zakona), ali je napisan 1836. godine, zbog čega ga neki autori smatraju prvim projektom „Velike Srbije“.

Od svih nacionalnih programa stvorenih u Srbiji u modernom dobu, daleko najveći značaj imao je Garašaninov „Načertanija“, napisan 1844. godine. Garašanin je bio ministar unutarnjih poslova vlade Ustavobranitelja, a dokument je nastao na temelju nacrta dokumenta Františka Zacha, češkog agenta panslavenskog pokreta. Bio je to tajni dokument koji je određivao smjerove vanjske politike Srbije, vodeći je prema nacionalnom ujedinjenju, susjednim zemljama i velikim silama. Načertanija je ostala tajna do početka 20. stoljeća, ali je bila i temelj srpske politike do početka Prvog svjetskog rata. Svi kasniji programi proizašli su iz Načertanije i naglašavali su moderniziranu verziju panslavizma.

Suprotno Zachovom konceptu, koji je naglašavao panslavizam, Garašaninova Načertanija bila je u skladu prvenstveno sa srpskim nacionalnim ciljevima i umanjivala je njegov izrazito antiturski karakter. Bit Načertanije ogleda se u sljedećoj izjavi: „Iz ovog znanja proizlazi certa i temelj srpske politike, da se ne ograničava samo na sadnju granica, već da nastoji obuhvatiti sve srpske narode koji je okružuju.“ Za razliku od Zachovog koncepta, Garašanin je ostavio otvorenu mogućnost suradnje između srpske i ruske politike na Balkanu, pod uvjetom da Rusija iskreno vodi svoju politiku. Prema ovom dokumentu, nacionalni ciljevi trebali su se postići prvenstveno kulturnim i obrazovnim aktivnostima među srpskim narodom i neoslobođenim Srbima u Turskoj i Habsburškoj monarhiji. Načertanija je prvi put naglasila načelo ujedinjenja svih Srba i time ostavila teorijski temelj srpskom nacionalizmu u 19. i 20. stoljeću.

Уједињење свих територија где живи већинско српско становништво није Велика Србија у смислу у којем ти замишљаш.
https://www.kcns.org.rs/agora/nacertanije-ilije-garasanina-velikosrpski-ili-jugoslovenski-program/

 

[Лекизан]

Ne znam jel dotična gospođa vaša iako je rođena u Beogradu, al kako god Julija Bogoeva nije pala s kruške ako se bavi ovim poslom: Analyst for the Office of the Prosecutor at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY). U svom kratkom osvrtu From Lies to Crimes: The Milošević Switch from Communism to Nationalism as State Policy donosi svoj pogled na situaciju u bivšoj našoj:

"Namjerno rasplamsani nacionalizam najveće nacije, Srba, iznio je u prvi plan nacionalizam drugih nacija i rastrgao zemlju u brutalnom ratu za teritorijalno širenje i dominaciju. U Europi. Na kraju 20. stoljeća. Za svaku osobu današnjice, obrazovanu, liberalno nastrojenu i odgojenu u duhu humanizma, to mora zvučati kao loša šala. Umjesto toga, to je strašna stvarnost koja je promijenila politički i demografski krajolik tog dijela Europe, ubila više od 100.000 ljudi, mnoge u genocidu i drugim teškim međunarodnim zločinima, raselila milijune, uništila velik dio rezultata napornog rada prethodnih generacija, prouzročila ogromnu ekonomsku štetu na Balkanu, dovela nekada poštovanu Jugoslaviju, a posebno Srbe, u zao glas i poništila uvjete za ljudski razvoj koji su već postojali. Nacionalizam nije donio sreću Državi i Narodu koji se u njemu prepustio. Donio je fizičku, moralnu, društvenu i ekonomsku propast te nepotrebno potkopao dobrobit, kreativne sposobnosti, prosperitet i dostojanstvo sljedećih generacija."

"Nacionalizam je, kao što je slučaj Jugoslavije još jednom dokazao, provjereni recept za otrov. Nikad ne zakaže i uvijek ubija. Zato se stalno koristi."

"Pokušaj saveznog premijera Ante Markovića 1989. godine da provede ekonomske politike koje vode iz krize i očuvaju Jugoslaviju dočekao je već etablirani srpski nacionalizam, s Miloševićem na čelu."

"Protiveći se državnom ustroju koji nije centralizirana federacija pod srpskom dominacijom, srpski nacionalizam bio je u porastu od sredine 1960-ih. Pobunio se protiv Ustava iz 1974. koji je u velikoj mjeri konfederalizirao Jugoslaviju. Do sredine 1980-ih, otpor nacionalista, onih izvan Partije i onih maskiranih unutar nje, pretvorio se u kategoričko odbacivanje Jugoslavije jer ona nije bila, niti je mogla biti, kako su zamišljali, "srpska Jugoslavija", proširena Srbija, ratni plijen Srba. To nije ni način ni razlog nastanka, a drugi jugoslavenski narodi to nisu htjeli prihvatiti.

"Srpski nacionalisti su tada progurali svoj jedini program: srpsku državu, koja bi obuhvaćala sva područja na kojima su Srbi živjeli raspršeni i izmiješani s drugim jugoslavenskim narodima. Veliku Srbiju, u kojoj bi svi Srbi živjeli zajedno, umjesto Jugoslavije u kojoj bi svi Srbi već živjeli zajedno, ali, vikali su nacionalisti, lišeni svojih prava, jednakosti i nacionalnog identiteta, ekonomski iskorištavani, poniženi i podvrgnuti – genocidu. Sve to unatoč velikim žrtvama i ključnom doprinosu Srba stvaranju Jugoslavije i njihovoj, kako je naglašeno, neviđenoj viktimizaciji, genocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu od strane ustaškog nacističkog marionetskog režima u Hrvatskoj. Jugoslavija, propovijedali su nacionalisti, bila je srpska iluzija, nametnuta im je, zamka i strašan povijesni poraz. Dok su svi drugi narodi nešto dobili s Jugoslavijom, Srbi su samo izgubili. Došlo je vrijeme da se isprave sve nepravde, da se jednom zauvijek zaštite i okupe patnički Srbi, i mrtvi („Srbija je tamo gdje su srpski grobovi“) i živi. Novi genocid na Kosovu (a zatim i u Hrvatskoj i Bosni) morao se spriječiti, brzo i odlučno."

"Milošević, vođa Komunističke partije u Srbiji, usvojio je ovaj nacionalistički program i dao mu moć koju inače ne bi imao. Glavne oporbene stranke, osnovane 1990., nisu nudile ništa drugo. Njihovi vođe proizašli su iz intelektualnih krugova koji su formulirali agresivnu, nacionalističku agendu koju je Milošević prihvatio. Taj konsenzus o nacionalističkoj platformi i medijima ustoličio je Miloševića kao vođu svih Srba u Jugoslaviji. Obećao je da će Srbiju učiniti „cjelovitom“ i „ravnopravnom“ tako što će njezinim dvjema autonomnim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini, oduzeti široku autonomiju prema Ustavu iz 1974. Zavjetovao se da će zaštititi sve Srbe. U ime sprječavanja novog genocida, potom je poveo Srbe u rat protiv vlastite zemlje i sunarodnjaka koji se mogao voditi samo masovnim protjerivanjima, masovnim ubojstvima i drugim teškim međunarodnim zločinima jer je pravi cilj bio osigurati teritorije prazne od „Drugih“ za Veliku Srbiju, što etnički čistiju."


"Već 1984. godine, u svom prvom govoru kao šefa Beogradskog ogranka stranke, u polemici s vojvođanskim predstavnikom, Milošević je rekao: „Ako se već mora dogoditi pakao, neka se dogodi pakao... ni više, ni manje“. Pakao je doslovno nastao, prije njegove pobjede na 8. sjednici, a još više nakon toga. Od proljeća 1987., kada je Milošević postao medijski stvoreni „Zaštitnik nacije“ sa svojom prepoznatljivom frazom „Nitko vas ne smije tući“, izgovorenom nakon insceniranog incidenta na sastanku sa Srbima na Kosovu, srpska javnost je sve više bila izložena 24-satnoj prijetećoj poruci o opstanku srpske nacije. Nije bilo bijega. Ekstremno, u oporbi, tisku, televiziji, radiju, kazalištu, glazbi, sportu, izlozima trgovina punim knjiga o genocidu nad Srbima, od uličnih razgovora. Također i od javnih događaja koje su organizirali nacionalistički intelektualci, kulturne, znanstvene i stručne institucije."


Granice diktiraju jaki, bila je njegova poruka devet mjeseci kasnije. Rekao je:

"Moramo osigurati jedinstvo u Srbiji ako, kao republika koja je najveća, najmnogoljudnija, želimo diktirati daljnji razvoj događaja. Pred nama su pitanja granica, dakle, bitna državna pitanja. A granice, kao što znate, uvijek diktiraju jaki, nikada ih ne diktiraju slabi."

"S početkom rata, instrumentalizirani srpski mediji nastavili su stvarati odvojenu stvarnost: drugi čine zločine, Srbi su časni, s urođenim demokratskim karakterom. Postojalo je široko rasprostranjeno uvjerenje da je sve opravdano protiv onih koji čine šokantne, medijski izmišljene zločine nad Srbima. Srpski vođe u Hrvatskoj i Bosni, optuženi, poput Miloševića, za međunarodne zločine, uključujući genocid, inzistirali su na odvajanju i jedinstvenoj srpskoj državi jer je život s drugim izdajničkim, genocidnim i džihadističkim jugoslavenskim narodima bio nemoguć. Nesrpske žrtve najstrašnijih zločina u Hrvatskoj i Bosni bile su prisiljene pjevati srpske pjesme, ljubiti „srpsku zemlju“, vikati naglas „Ovo je Srbija“. Antihumana nacionalistička poruka prodrla je od najviših do najnižih redova."

"Laži o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, da Srbija nije u ratu, kriminalizirana država, glavni prekršitelj zakona, ekonomska degradacija, izbrisale su moralne vrijednosti i osjetljivost. Nacionalizam je ostavio Srbiju pod teškim teretom organiziranog kriminala, dok su se ratni zločinci vraćali kući, nasilje, netolerancija, sveprisutna korupcija, poricanje odgovornosti za štetu nanesenu drugima i samim Srbima, te nepredvidive posljedice transgeneracijskog prijenosa svježe nacionalne traume u nacionalističkoj interpretaciji. Nacionalizam je mjera našeg individualnog i kolektivnog neuspjeha u dosadašnjem procesu civilizacije. To je pokazatelj da su potrebne promjene u poimanju društva, njegovoj organizaciji i prioritetima, te u značenju, a posebno u vođenju politike."

Julija Bogoeva, istraživačica na MKSJ-u, ima diplomu prava Sveučilišta u Beogradu/SFRJ. Bila je novinarka i jedna je od osnivačica neovisne novinske agencije u Beogradu. S Caroline Fetscher uredila je knjigu: „Srebrenica – Ein Process“, o prvom suđenju za genocid pred MKSJ-om. Rad na ovom sažetku završen je 10. lipnja 2014.

Да није Милошевић великосрбин.
Не сумњам да су око тога сигурни у Хашком трибуналу.

 

[JulianAlpsMedia]

Уједињење свих територија где живи већинско српско становништво није Велика Србија у смислу у којем ти замишљаш.
https://www.kcns.org.rs/agora/nacertanije-ilije-garasanina-velikosrpski-ili-jugoslovenski-program/

Kada Mađari govore o ujedinjenju svih teritorija u kojima Mađari čine većinu u jednoj zemlji, s pravom govorimo o „Velikoj Mađarskoj“. Po čemu se ovo razlikuje? Gotovo je nemoguće stvoriti političke linije koje direktno odgovaraju etničkim linijama (barem bez etničkog čišćenja), jer se nacionalne granice preklapaju i neuredne su. Zato Evropa ima manjine (i zaštitu manjina).

 

[Лекизан]

Kada Mađari govore o ujedinjenju svih teritorija u kojima Mađari čine većinu u jednoj zemlji, s pravom govorimo o „Velikoj Mađarskoj“. Po čemu se ovo razlikuje? Gotovo je nemoguće stvoriti političke linije koje direktno odgovaraju etničkim linijama (barem bez etničkog čišćenja), jer se nacionalne granice preklapaju i neuredne su. Zato Evropa ima manjine (i zaštitu manjina).

Они ту обухватају доста тога где Мађари нису већина.Наравно говоримо оквирно о разграничењима.
Иначе програм српског културног клуба пре другог светског рата који је Мољевић уобличио касније подразумевао је организовање Краљевине Југославије у три хомогене зоне, српску, хрватску и словеначку, где је предвидео и пресељење становништва у те сопствене етничке територије.

 

[Ovi jedan]

Уједињење свих територија где живи већинско српско становништво није Велика Србија у смислу у којем ти замишљаш.
https://www.kcns.org.rs/agora/nacertanije-ilije-garasanina-velikosrpski-ili-jugoslovenski-program/

A nego šta je?

I nemoj očekivat da ću čitat srpske povjesničare koje ti namećeš pogotovo nakon šta onako ismijavaš, odbacuješ i smaztraš pristranim povjesničare iz Engleske, Austrije, Češke, Bugarske, Rusije, Crne Gore ili Meksika. Pa čak i neke Srbe koji za razliku od tvojih šarlatana predaju na najprestižnijim svj. sveučilištima, al tebi ni to nije dovoljno da zadovolje tvoje niske kriterije.

I onda imaš obraza svoje argumente branit s nekim svojim povjesničarima iz Srbije koji su zasigurno masu objektivniji i manje pristrani kad pričaju o povijesti ovih krajeva nego neki Rus, Čeh ili Bugar. Ako je i od tebe, previše je

Да није Милошевић великосрбин.
Не сумњам да су око тога сигурни у Хашком трибуналу.

A ne ti si

 

[2ličan]

A ne ti si

.....naravno da..jest..a ima još toga...

 

[Ovi jedan]

.....naravno da..jest..a ima još toga...

Leki? Ma nema šanse nešto si pomiša

 

[Лекизан]

A nego šta je?

У смислу етнички чисте Хрватске која се никада није простирала на добром делу територија на које претендује и где Хрвата кроз прошлост је врло мало и било или никако није сигурно.

I nemoj očekivat da ću čitat srpske povjesničare koje ti namećeš pogotovo nakon šta onako ismijavaš, odbacuješ i smaztraš pristranim povjesničare iz Engleske, Austrije, Češke, Bugarske, Rusije, Crne Gore ili Meksika. Pa čak i neke Srbe koji za razliku od tvojih šarlatana predaju na najprestižnijim svj. sveučilištima, al tebi ni to nije dovoljno da zadovolje tvoje niske kriterije.
I onda imaš obraza svoje argumente branit s nekim svojim povjesničarima iz Srbije koji su zasigurno masu objektivniji i manje pristrani kad pričaju o povijesti ovih krajeva nego neki Rus, Čeh ili Bugar. Ako je i od tebe, previše je

Ја очекујем не да ми овде ређаш неке белосветске медиокритета и политиканте већ да ми сам аргументујеш ако можеш шта покушаваш овде да докажеш?Јер од почетка покретања теме покушаваш нешто набацивајући свакојаке глупости и изворе које очигледно ниси ни читао па нам преносиш писања разних спадала о томе које представљаш као неке експерте или просто цитираш википедију.
Ако ти нешто није јасно врати се на прву страну и послушај шта ти је човек баш за ово што те интересује рекао, али ти ни то очито ниси урадио иначе би реплицитао на неку његову изјаву.
Најбоље је све то прескочити и наставити да затрпаваш тему текстом који ни сам не разумеш али те срамота да питаш шта то значи а објашњено ти је, далеко било да признаш грешку.
Јесте Бугарин ће да буде компетентнији од неког Србина који се тиме бави, или неки НАТО-вац.

A ne ti si

Милошевић никада није био српски националиста а камоли великосрбин.Био је комуњара до краја живота.
Појма немаш о чему пишеш.

 

[Лекизан]

Значи опет ништа.

 

[Ovi jedan]

Ka'e Leki da Slobo nikad nije bia nacionalist i da ne viruje stranim novinarima kad pričaju o tome već samo Srbima koji tu žive jer oni znaju najbolje situaciju u svojoj zemlji. Kad smo mi u pitanju onda naravno da to pravilo više ne vridi jer Hrvati su ustaše i sve šta dolazi od njih je lažljiva vatikansko zapadna propaganda i urota. A ista stvat je i sa stranim povjesničarima ili novinarima čije se mišljenje ne uzima u obzir jer su lažljivi stranci koji su se svi redom urotili protiv jadnih Srba tako da nam ostaju samo potpuno objektivni i nadasve nepristrani stručnjaci s RTS-a i Informera.


Al ne zna Leki šta Srbin Srđo govori za Miloševića i kako ga on vidi, al ne dvojim kako je i on belosvetski izdajnik pošto je ovo iz knjige koju je u svit pustia Kembridž.

"Krajem osamdesetih, dok su istočnoeuropski komunistički režimi jedan za drugim opadali na vlasti, u Srbiji je na vlasti bila nereformirana Komunistička partija Srbije pod novim imenom Socijalistička partija Srbije. Slobodan Milošević uspio je uspješno nametnuti nacionalističke ideje komunističkoj ideologiji i lijevoj frazeologiji te se predstaviti kao zaštitnik srpskih interesa u ratovima koji su obilježili raspad SFRJ. Miloševićev režim u početku je podržavao konzervativne komunističke strukture u SSSR-u, nadajući se da će mu tamošnji puč i povratak starom omogućiti dulji ostanak na vlasti. Režim je također pokušavao pronaći alternativu europskim integracijama, pokušavajući se što više približiti Rusiji i Kini u vanjskoj politici. Od samog početka, Milošević se suočavao s dvije vrste pritiska. Jedan je dolazio iznutra: težnje za demokratizacijom i bitno odstupanje i demontaža komunističkog sustava od strane oporbenih stranaka i građana. Drugi je bio pritisak međunarodne zajednice, koja je, uz demokratizaciju koja je još uvijek bila u drugom planu, nastojala njome riješiti nacionalno pitanje na Balkanu i okončati ratove za jugoslavensku baštinu.

U sukobu oko koncepta i načina odvijanja krize, Zapad, Sjedinjene Države i Njemačka stali su na stranu Hrvatske i Slovenije. Situaciju je zakomplicirao krvavi rat u Bosni, gdje se Milošević, kao i u slučaju Srba iz Hrvatske, prvo pojavio kao faktor koji je poticao srpski nacionalizam i težnje, a zatim je pritisnut uza zid nakon što je Daytonski sporazum iz 1995. postao jamac mira i stabilnosti."

 

[Ovi jedan]

У смислу етнички чисте Хрватске која се никада није простирала на добром делу територија на које претендује и где Хрвата кроз прошлост је врло мало и било или никако није сигурно.

O kojim je to teritorijama riječ i potrkijepi nečim svoje tvrdnje. I nadam se da si svatia da ne priznajem RTS i Informer istoričare.

Ја очекујем не да ми овде ређаш неке белосветске медиокритета и политиканте већ да ми сам аргументујеш ако можеш шта покушаваш овде да докажеш?

Da je srpska politička elita kroz 20.st. zlouptrijebila Načertanije i spis Srbi Svi i Svuda kako bi kroz razne druge programe, medijsku mašineriju i pravoslavno svećenstvo opralo Srbima mozak kako su svi štokavci Srbi, kako su Dalmacija, BiH i Slavonija svete srpske zemlje na koje oni imaju vjekovna povijesna prava, kako su Hrvati pokatoličeni Srbi, kako su Hrvati samo čakavci i (moguće) kajkavci iako su to zapravo samo Slovenci po nekima itd. itd.

Dovoljno da se na osnovu toga više puta vode ratovi među našim narodima i stvori toliko zla čije će posljediće osjećat generacije posli nas. A sve radi vaše gramzljivosti i pohlepe za šta većim teritorijem vodeći se proizvoljnim kriterijima koje ste skrojili točno onako kako vama paše. Pa se gledaju samo one godine i trenuci kroz povijest koje vi odredite da su mjerilo za određivanje kome će pripast koji komad zemlje.

Vi ste ka oni namišteni natječaji za zaposlit se ili za nabavku nečega pa su uvjeti naštimani točno tako da jedino vi odgovarate traženom opisu.

Јер од почетка покретања теме покушаваш нешто набацивајући свакојаке глупости и изворе које очигледно ниси ни читао па нам преносиш писања разних спадала о томе које представљаш као неке експерте или просто цитираш википедију.

Valjda bi triba smatrat relevantnim one tvoje RTS istoričare koje non stop poturaš jer znaš i sam da van granica Srbije malo ko dili vaše mišljenje.

Ако ти нешто није јасно врати се на прву страну и послушај шта ти је човек баш за ово што те интересује рекао, али ти ни то очито ниси урадио иначе би реплицитао на неку његову изјаву.
Најбоље је све то прескочити и наставити да затрпаваш тему текстом који ни сам не разумеш али те срамота да питаш шта то значи а објашњено ти је, далеко било да признаш грешку.

Objašnjenja koje ste pokupili sa svojih opskurnih stranica koje se bave poviješću me ne zanimaju pogotovo one kako ste vi jedini žrtve. Ako ti ili neko od tvojih želi nešto dokazat ili pobit moje tvrdnje morat će se poslužit stranim izvorima jer povijesna istina skrojena u vašim tvornicama laži me ne zanima.

Јесте Бугарин ће да буде компетентнији од неког Србина који се тиме бави, или неки НАТО-вац.

Милошевић никада није био српски националиста а камоли великосрбин.Био је комуњара до краја живота.
Појма немаш о чему пишеш.

Kaj si rekel?

 

[Frontiersman]

I nadam se da si svatia da ne priznajem RTS i Informer istoričare.

Zašto imaš problem sa istorijskim sadržajem sa RTS-a?

 

[Ovi jedan]

Zašto imaš problem sa istorijskim sadržajem sa RTS-a?

To RTS mi je više neki općeniti naziv za sve vaše medije(pogotovo tv kuće i njihov sadržaj) ka šta će neki od vas sve iz našeg medijskog prostora trpat pod HRT.

Većina vaših medija se kroz godine kompromitiralo sa svojim pogledima na neke situacije i u svojim izvješatajima, emisijama ili dokumentarcima su i više nego pristrani. Navea sam(a ti) već neke primjere medijske propagande za vrime devedestih, al stvar je u tome šta vaši iskrivljuju povijesne činjenice već desetljećima i onda nije čudno da tvoji sunarodnjaci danas svojataju 3/4 Hrvatske pa i onih dijelova koji nikad kroz povijest nisu bili dio nijedne Srpske države.

Da ne govorim da neki tvoji osporavaju ne samo Hrvatske povjesničare nego i gotovo sev svjetske te ih smatraju pristranim i neobjektivnim pa bi minimum pristojnosti nalaga da kod rasprave ne uzimaju Srpske povjesničare kad idu nešto dokazat ili potvrdit.



PS koliko vaši mediji idu daleko i koliko ne prezaju od bilo čega najbolje ste se mogli uvjerit za vrime prosvjeda studenata kad su na sve načine pokušali prikazat studente ka negativce i skoro pa ustaške agente koji ruše državu dok je onaj šljam od čaka na sve načine prikazivan kao neka dobra i marljiva Srbija koja samo želi učit, a svakom normlanom je jasno koja se bagra i ološ krije iza njih.

Sitite se samo onog gmaza od urednika iz Informera i kako su on i njegovi izvješatavali i pisali o studentima i njihovim prosvjedima. Ako su bili spremni o Srbima onako gnjusno i besramno lagat zar neko stvarno misli da će takvi bit objektivni kad pišu ili govore o Hrvatima i njihovoj povijesti? Jel možete to uopće zamislit?

Ili kako je isceniran onaj napad na Miloša u parku kad se spodoba s nekim svojim kompanjonom previja u kombiju od hitne ka da je ranjen u ratu pa onda sve one naslove u novinama koji su histerizirali kako mu se mora spašavat život od povampirenih studenata. A kad ono poprskalo ga malo s onim suzavcem i to više njegovog drugara do samog glavnog aktera priče Ako su dotle spremni ić kad je njihov narod u pitanju i njihova dica(studenti) onda ne želim ni pomislit dokle su spremni ić kad smo mi u pitanju..

Na koncu nisu ni vaši studenti bezveze danima opsjedali i prosvjedovali isprid RTS-a čiji sadržaj iskreno ne znam, al nije toliko ni bitno kad vidiš kakvo mišljenje ima vaš narod o toj medijskoj propagandnoj mašineriji. Kako uopće očekivat nakon svega da mi imamo pozitvno mišljenje o vašim medijskim kućama i kako očekivat da njihovo izvještavanje prihvatimo ka utemeljeno i objektivno?

 

[SeverZapad]

Nema vise USTASA

 

[SeverZapad]

Srpska Posavina

 

[Ovi jedan]

Srpska Posavina

Zašto me ne čudi da EKV, Orgazam ili Smak ne sviraju u pozadini

 

[Legamus]

Optuživanje i Klevetanje Vuka i Garašanina za početak velikosrpskih projekata iz 20. veka (a koji su doveli do zločina koje svako normalan, naravno, može samo osuditi) ima sve karakteristike klasičnih teorija zavere, neozbiljno je i mrzilačko.

Prvo, megalomanski projekti su stvar normalna u 19. veku, nisu srpski specijalitet. Albanska braća Frašeri tada su pisali kako su svi osim Albanaca na Balkanu uljezi koje ovi imaju isterati jednog dana, tako nešto. Na koliko je plodno tlo naišlo pisanije Ante Starčevića žalio se Dimitrije Ruvarac još 1895. u svom polemičkom delu "Evo, šta ste nam krivi!", gde daje mnoge primere ondašnje hrvatske štampe koja negira uopšte postojanje Srba na hrvatskim teritorijama i slično. Ako su Vuk i Garašanin preci velikosrpske politike 20. veka, onda je i Starčević predak velikohrvatske 20. veka, zar ne? Koja od te dve je dovela do većih grozota? Ko od njih trojice jedini ima epitet "oca domovine"?

Drugo, Garašaninovo "Načertanije" nije maliciozni plan jedne suverene države prema njenim susedima kao u moderna doba, nego realpolitički plan preživljavanja jedne male Srbije koja je u 19. veku pritisnuta između dve velike imperije. Učitavanje malicioznosti u njegov plan je jedan izbor, a povezivanje njega sa velikosrpskim projektima 20. veka drugi. Tom delu treba prići objektivno i trezveno, izučiti ga kako bog zapoveda, a razbacivanje njime kao dokazom za neku zlu zaveru, pogotovo od strane ljudi koji ga nisu ni otvorili, a kamoli pročitali (a to je 99% onih koji ga spominju) je izuzetno štetno i potpuno besmisleno.

Treće, Vuk je mnoge greške napravio, ali ih je i priznao kada mu je na to bilo ukazano. On se poznavao i družio sa većinom onodobnih hrvatskih intelektualaca, bio počasni građanin grada Zagreba. Imputirati mu neku neku zlu volju prema Hrvatima je maliciozno i lažljivo. Njegova pogrešna teoretisanja o katoličkim štokavcima su udžbenički primer ondašnjeg dijagnostičkog pristupa etnicitetima. Mahanje na sve strane tim njegovim jednim člankom, a neznanje ili ignorisanje svega ostalog, pa i činjenice da se tog stanovišta odrekao, je klasičan primer izvrtanja i manipulativnog miskonstruisanja. (Za razliku od političara Starčevića) Vuk je bio filolog, i njegova promišljanja nisu iza sebe imala nacionalnu mržnju i zlu nameru. Evo šta kaže o tim Vukovim stavovima Pavle Ivić, možda najveće ime srpske filologije 20. veka (iz: Celokupna dela Pavla Ivića; tom IV: O Vuku Karadžiću, 1991, str 221-224):

"Kopitar je u Srbe ubrajao i katolike štokavce, npr. slavonske Šokce i dalmatinskog pisca Andriju Kačića Miošića, i to na osnovu jezičkog kriterija. U doba romantičarskog zanosa etničnošću jezik se smatrao praktično jedinom odrednicom narodnosti, a Kopitar je odlično shvatao jezičku bliskost svih štokavaca i razlike koje ih dele od kajkavaca (ove poslednje on je, opet na osnovu jezika, smatrao Slovencima). Vukovo preuzimanje ovog gledišta donelo je kasnije teške posledice: izazvalo je žestok otpor Hrvata, koji su u Vukovom svojatanju štokavskih katolika gledali agresivan nacionalistički zahvat i s pravom isticali da taj živalj ne smatra sebe srpskim. Rasprava koja se iz toga izrodila nanela je štetu odnosima između dvaju naroda.
(...)
Od shvatanja da su svi štokavci Srbi Vuk je najranije odstupio, ali se ubrzo ponovo našao na prvobitnoj poziciji, da se od nje pred kraj života još jednom donekle udalji. Očigledno pod Kopitarovim uticajem, Vuk je u svojoj prvoj gramatici, još 1814, podelio srpski jezik na tri dijalekta, od kojih je jedan "slavonski", tj. ikavski, a u stvari govor katoličkog (i muslimanskog) življa, a ne srpskog. Međutim, već 1817. i 1818. on daje drukčiju klasifikaciju, u kojoj se slavonski dijalekat ne pominje. O mogućim Vukovim pobudama za ovo izostavljanje dosta se pisalo, i uglavnom se pretpostavlja da su one bile tehničke prirode, a ne načelne. Značajno je da u Rječniku iz 1818. Vuk tumači reč Šokac kao 'serbus latini ritus', a u Dodatku k sanktpeterburgskim sravniteljnim rječnicima 1822. on među srpskim dijalekatskim oblicima navodi ikavske, svaki put s oznakom "šokački". Godine 1823. on je od Grima zahtevao da u nemački prevod njegove gramatike unese pomen o slavonskom narečju (koji on sam u tu gramatiku 1818. godine nije bio uneo). Najzad, u svojoj konačnoj klasifikaciji srpskih dijalekata 1839, on govori o "tri glavna narječja" od kojih je jedno "zapadnje", ikavsko. Ipak on nikad nije u ovom pravcu išao tako daleko kao Kopitar, koji je čak i Hrvate čakavce (one "južno od Kupe" i one "u Istri") rado obuhvatao srpskim jezičkim imenom. To je shvatanje Vuku očigledno bilo tuđe. On se na njega nikad nije osvrnuo. Odobriti ga nije mogao, a njegovo poštovanje prema daleko kompetentnijem prijatelju sprečavalo ga je da se ogradi. Znatno kasnije, 1849. godine, kad Kopitara više nije bilo među živima, Vuk je izašao s mišljenjem da su svi štokavci Srbi, označavajući samo čakavce kao prave Hrvate. Ni tu Vuk nije bio originalan. On je pošao za shvatanjem najistaknutijeg slaviste te epohe, Frana Miklošiča, koji je do kraja života razlikovao "srpski" jezik (tj. štokavsko narečje) od "hrvatskog" (tj. čakavskog). Naravno, iz današnje perspektive je jasno da su i Miklošič i Vuk bili u zabludi, kao nekada Kopitar. Vuku je odgovorio, s poštovanjem ali polemično, zagrebački filolog Bogoslav Šulek 1856. U svojoj replici 1861. Vuk je u znatnoj meri odstupio od svog prvobitnog stava, priznajući da među katolicima štokavcima može biti Hrvata i dopuštajući da veroispovest može odigrati ulogu kriterija nacionalnog razgraničenja. Istovremeno, Vuk je u poznom razdoblju svoga rada vrlo određeno zastupao gledište koje je Kopitar formulisao još 1808. o tome da su srpski i hrvatski jedan jezik. U književnom dogovoru 1850. godine uz tu tvrdnju ide i izjava da su Srbi i Hrvati jedan narod." (Što je pojačano, pojačao sam ja, ostalo je identično kao u knjizi.)

Ovo je, uzgred, isti Pavle Ivić koji je takođe optužen i klevetan za velikosrpstvo, isti čovek koji je 90ih pisao kako su svi Srbi oduvek štokavci, ali se ne osećaju svi štokavci Srbima, te se srpska dijalektologija, logično, treba baviti samo onim štokavskim govorima čiji se govornici Srbima i osećaju, iako je štokavski dijasistem nesumnjivo jedan jezik. Što ne znači da ni on nije imao grešaka i preteranih stavova, ali kada je autor i ovoga iznad optužen za velikosrpstvo, jasno je koliko su tužioci objektivni i dobronamerni.

 

[Ovi jedan]

Optuživanje i Klevetanje Vuka i Garašanina za početak velikosrpskih projekata iz 20. veka (a koji su doveli do zločina koje svako normalan, naravno, može samo osuditi) ima sve karakteristike klasičnih teorija zavere, neozbiljno je i mrzilačko.

Prvo, megalomanski projekti su stvar normalna u 19. veku, nisu srpski specijalitet. Albanska braća Frašeri tada su pisali kako su svi osim Albanaca na Balkanu uljezi koje ovi imaju isterati jednog dana, tako nešto. Na koliko je plodno tlo naišlo pisanije Ante Starčevića žalio se Dimitrije Ruvarac još 1895. u svom polemičkom delu "Evo, šta ste nam krivi!", gde daje mnoge primere ondašnje hrvatske štampe koja negira uopšte postojanje Srba na hrvatskim teritorijama i slično. Ako su Vuk i Garašanin preci velikosrpske politike 20. veka, onda je i Starčević predak velikohrvatske 20. veka, zar ne? Koja od te dve je dovela do većih grozota? Ko od njih trojice jedini ima epitet "oca domovine"?

Drugo, Garašaninovo "Načertanije" nije maliciozni plan jedne suverene države prema njenim susedima kao u moderna doba, nego realpolitički plan preživljavanja jedne male Srbije koja je u 19. veku pritisnuta između dve velike imperije. Učitavanje malicioznosti u njegov plan je jedan izbor, a povezivanje njega sa velikosrpskim projektima 20. veka drugi. Tom delu treba prići objektivno i trezveno, izučiti ga kako bog zapoveda, a razbacivanje njime kao dokazom za neku zlu zaveru, pogotovo od strane ljudi koji ga nisu ni otvorili, a kamoli pročitali (a to je 99% onih koji ga spominju) je izuzetno štetno i potpuno besmisleno.

Treće, Vuk je mnoge greške napravio, ali ih je i priznao kada mu je na to bilo ukazano. On se poznavao i družio sa većinom onodobnih hrvatskih intelektualaca, bio počasni građanin grada Zagreba. Imputirati mu neku neku zlu volju prema Hrvatima je maliciozno i lažljivo. Njegova pogrešna teoretisanja o katoličkim štokavcima su udžbenički primer ondašnjeg dijagnostičkog pristupa etnicitetima. Mahanje na sve strane tim njegovim jednim člankom, a neznanje ili ignorisanje svega ostalog, pa i činjenice da se tog stanovišta odrekao, je klasičan primer izvrtanja i manipulativnog miskonstruisanja. (Za razliku od političara Starčevića) Vuk je bio filolog, i njegova promišljanja nisu iza sebe imala nacionalnu mržnju i zlu nameru. Evo šta kaže o tim Vukovim stavovima Pavle Ivić, možda najveće ime srpske filologije 20. veka (iz: Celokupna dela Pavla Ivića; tom IV: O Vuku Karadžiću, 1991, str 221-224):

"Kopitar je u Srbe ubrajao i katolike štokavce, npr. slavonske Šokce i dalmatinskog pisca Andriju Kačića Miošića, i to na osnovu jezičkog kriterija. U doba romantičarskog zanosa etničnošću jezik se smatrao praktično jedinom odrednicom narodnosti, a Kopitar je odlično shvatao jezičku bliskost svih štokavaca i razlike koje ih dele od kajkavaca (ove poslednje on je, opet na osnovu jezika, smatrao Slovencima). Vukovo preuzimanje ovog gledišta donelo je kasnije teške posledice: izazvalo je žestok otpor Hrvata, koji su u Vukovom svojatanju štokavskih katolika gledali agresivan nacionalistički zahvat i s pravom isticali da taj živalj ne smatra sebe srpskim. Rasprava koja se iz toga izrodila nanela je štetu odnosima između dvaju naroda.
(...)
Od shvatanja da su svi štokavci Srbi Vuk je najranije odstupio, ali se ubrzo ponovo našao na prvobitnoj poziciji, da se od nje pred kraj života još jednom donekle udalji. Očigledno pod Kopitarovim uticajem, Vuk je u svojoj prvoj gramatici, još 1814, podelio srpski jezik na tri dijalekta, od kojih je jedan "slavonski", tj. ikavski, a u stvari govor katoličkog (i muslimanskog) življa, a ne srpskog. Međutim, već 1817. i 1818. on daje drukčiju klasifikaciju, u kojoj se slavonski dijalekat ne pominje. O mogućim Vukovim pobudama za ovo izostavljanje dosta se pisalo, i uglavnom se pretpostavlja da su one bile tehničke prirode, a ne načelne. Značajno je da u Rječniku iz 1818. Vuk tumači reč Šokac kao 'serbus latini ritus', a u Dodatku k sanktpeterburgskim sravniteljnim rječnicima 1822. on među srpskim dijalekatskim oblicima navodi ikavske, svaki put s oznakom "šokački". Godine 1823. on je od Grima zahtevao da u nemački prevod njegove gramatike unese pomen o slavonskom narečju (koji on sam u tu gramatiku 1818. godine nije bio uneo). Najzad, u svojoj konačnoj klasifikaciji srpskih dijalekata 1839, on govori o "tri glavna narječja" od kojih je jedno "zapadnje", ikavsko. Ipak on nikad nije u ovom pravcu išao tako daleko kao Kopitar, koji je čak i Hrvate čakavce (one "južno od Kupe" i one "u Istri") rado obuhvatao srpskim jezičkim imenom. To je shvatanje Vuku očigledno bilo tuđe. On se na njega nikad nije osvrnuo. Odobriti ga nije mogao, a njegovo poštovanje prema daleko kompetentnijem prijatelju sprečavalo ga je da se ogradi. Znatno kasnije, 1849. godine, kad Kopitara više nije bilo među živima, Vuk je izašao s mišljenjem da su svi štokavci Srbi, označavajući samo čakavce kao prave Hrvate. Ni tu Vuk nije bio originalan. On je pošao za shvatanjem najistaknutijeg slaviste te epohe, Frana Miklošiča, koji je do kraja života razlikovao "srpski" jezik (tj. štokavsko narečje) od "hrvatskog" (tj. čakavskog). Naravno, iz današnje perspektive je jasno da su i Miklošič i Vuk bili u zabludi, kao nekada Kopitar. Vuku je odgovorio, s poštovanjem ali polemično, zagrebački filolog Bogoslav Šulek 1856. U svojoj replici 1861. Vuk je u znatnoj meri odstupio od svog prvobitnog stava, priznajući da među katolicima štokavcima može biti Hrvata i dopuštajući da veroispovest može odigrati ulogu kriterija nacionalnog razgraničenja. Istovremeno, Vuk je u poznom razdoblju svoga rada vrlo određeno zastupao gledište koje je Kopitar formulisao još 1808. o tome da su srpski i hrvatski jedan jezik. U književnom dogovoru 1850. godine uz tu tvrdnju ide i izjava da su Srbi i Hrvati jedan narod." (Što je pojačano, pojačao sam ja, ostalo je identično kao u knjizi.)

Ovo je, uzgred, isti Pavle Ivić koji je takođe optužen i klevetan za velikosrpstvo, isti čovek koji je 90ih pisao kako su svi Srbi oduvek štokavci, ali se ne osećaju svi štokavci Srbima, te se srpska dijalektologija, logično, treba baviti samo onim štokavskim govorima čiji se govornici Srbima i osećaju, iako je štokavski dijasistem nesumnjivo jedan jezik. Što ne znači da ni on nije imao grešaka i preteranih stavova, ali kada je autor i ovoga iznad optužen za velikosrpstvo, jasno je koliko su tužioci objektivni i dobronamerni.

Možda ti promaka ovi moj upis od jučer šta je i razlog radi kojeg sam otvoria temu:

"Da je srpska politička elita kroz 20.st. zloupotrijebila Načertanije i spis Srbi Svi i Svuda kako bi kroz razne druge programe, medijsku mašineriju i pravoslavno svećenstvo opralo Srbima mozak kako su svi štokavci Srbi, kako su Dalmacija, BiH i Slavonija svete srpske zemlje na koje oni imaju vjekovna povijesna prava, kako su Hrvati pokatoličeni Srbi, kako su Hrvati samo čakavci i (moguće) kajkavci iako su to zapravo samo Slovenci po nekima itd. itd."

 

[Ovi jedan]

E da, ako se Vuk odreka svog stava kako su svi štokavci Srbi zašto se onda taj argument među Srbima koristi i dan danas(i doslovno i preneseno)?

 

[Legamus]

U pravu si da je Vukov spis preštampavan i zloupotrebljavan kroz 20. vek, međutim kakve veze Načertanije ima s tim? U njemu se govori o ponovnom uspostavljanju Srpskog carstva na teritorijama raspadajućeg Osmanskog, gde Srbija ima biti centar oko koga će se ujediniti svi južnoslovenski narodi (pritom imaj na umu da tada tačne granice Dušanove države i nisu bile poznate, to je pre razvoja kritičke istoriografije, neka me ispravi neko ako grešim). Za Garašanina su u tom spisu Srbi samo stanovnici uže Srbije, tadašnje kneževine, stanovnike Bugarske naziva Bugarima, Bosne Bošnjacima, nikoga ne svojata, niti govori o metodama ispiranja mozga i nacionalnog inženjeringa, već o mreži agenata koji će u svim tim zemljama (plus Dalmaciji i Hrvatskoj) širiti pozitivan stav prema Srbiji, kao i želju o ujedinjenju sa njom, a ne srpsku nacionalnu svest.

 

[Ovi jedan]

U pravu si da je Vukov spis preštampavan i zloupotrebljavan kroz 20. vek, međutim kakve veze Načertanije ima s tim? U njemu se govori o ponovnom uspostavljanju Srpskog carstva na teritorijama raspadajućeg Osmanskog, gde Srbija ima biti centar oko koga će se ujediniti svi južnoslovenski narodi (pritom imaj na umu da tada tačne granice Dušanove države i nisu bile poznate, to je pre razvoja kritičke istoriografije, neka me ispravi neko ako grešim). Za Garašanina su u tom spisu Srbi samo stanovnici uže Srbije, tadašnje kneževine, stanovnike Bugarske naziva Bugarima, Bosne Bošnjacima, nikoga ne svojata, niti govori o metodama ispiranja mozga i nacionalnog inženjeringa, već o mreži agenata koji će u svim tim zemljama (plus Dalmaciji i Hrvatskoj) širiti pozitivan stav prema Srbiji, kao i želju o ujedinjenju sa njom, a ne srpsku nacionalnu svest.

Ne triba ni od Načertanija sad radit katekizam za vjeronauk kad je bilo srpskih domoljuba i intelektualaca koji su već kritizirali tadašnju politiku Srbije koja je započela provodit zapisano u tom dokumentu. Pa iako Marković nije bia upoznat s tim državnim spisima samo kritiziranje tadašnje Srpske politike i njene ideje o pripajanju zemalja koje su nekad bile dio Dušanova carstva ili zemalja di Srbi žive mišano s drugim narodima dovoljno govori koliko su Načertanije bile nevino djelo kako želiš prikazat.

Svakako preporuke za pročitat misli čovika koji je zaista ima nešto pametno za reć za razliku od raznih drugih "intelektualaca" koji su u Srbiji iskočili u prvi plan i koje su mase sljedile.


Svetozar Marković je u svojim delima prvi put, i to kritički, upotrijebio izraz Velika Srbija:

"Čim se monarhična vlada utvrdila u zemlji, ona je odmah počela pomišljati da rasprostrani granice svoje vlasti i van Srbije ... Misao da se Bosna i Hercegovina sjedine sa Srbijom počela se širiti i u Srbiji i kod tamošnjeg naroda. To je bilo načelo politike koja je poznata pod imenom Velika Srbija."


Marković je politiku kneza Mihajla smatrao ništavnom. Smatrao je da postoje prepreke njegovoj politici; prva prepreka bila je Crna Gora, koja je imala slične pretenzije na Hercegovinu, Bosnu i Staru Srbiju, a druga prepreka bila je bosanska vlastela sa njenim pravima. Marković je verovao da je nemoguće dobiti Bosnu mirnim putem ako se vlasteli ne ujamče njena starinska prava, što bi značilo ostaviti bosansku raju u ropstvu. Dobiti Bosnu ratom, znači uništiti domaću aristokraciju, a kad bi se raja oslobodila od ropstva, "da li bi se ona slagala da dođe pod srpske pandure, kapetane i ostale gospodare?" Marković je smatrao da opasnost ideje Velike Srbije leži u činjenici da srpski narod živi izmešan sa drugim narodima, bez jasno određenih geografskih i etnografskih granica, tako da bi morao »uzeti ulogu osvajača« prema susedima:

Srpski narod se s jedne strane meša s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gde su granice „sjedinjenih Srba“, nove srpske države? To je teško ostvariti, ako ne želimo da se posvađamo sa svim tim narodima ... Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena celina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po miliona Srba, srpski narod bi morao da bude u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunima. Morao bi da preuzme ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine.


Svetozar Marković, koji se i sam zalagao za oslobođenje Srba koji žive pod osmanskom ili habzburškom vlašću, izričito je odbijao ulogu Kneževinu Srbiju kao „Pijemonta Južnih Slovena“ i politiku teritorijalne ekspanzije Srbije, koja bi pripojila i mešovite oblasti.[6] On je smatrao da svaka nacija treba u svom političkom i društvenom životu da bude samostalna, da ne bude potčinjena ni jednoj drugoj naciji. Marković je izričito odbacivao pozivanje na „istorijska prava“ rečima: „princip nacionalnosti odriče se svih istorijskih prava.“ Posebno je smatrao štetnim ujedinjenje srpskih zemalja pozivanjem na Dušanovo carstvo, jer su Srbi njegovog vremena živeli u četiri države (Austrija, Turska, Srbija i Crna Gora) čija se istorijska prava „teško mogu uskladiti“. Umesto toga, Marković predlaže stvaranje Balkanske federacije, odnosno saveza srpskog naroda sa drugim balkanskim i južnoslovenskim narodima.


Marković naglašava da bi nova srpska država, nastala osvajanjem, po nuždi postala vojnopolicijska i snagu bi trošila u odbrani od spoljnih neprijatelja, zanemarujući sopstveni umni i kulturni razvitak. Marković ocenjuje da ideja Velike Srbije ide u prilog politici koja teži da u zemlji utvrdi neograničenu moć dinastije Obrenović.[6] On je ovu „veliku misao“ smatrao izgovorom za zanemarivanje daleko važnijih unutrašnjih pitanja Kneževine Srbije, upozoravajući da se »revolucionarna ideja o jedinstvu srpskog naroda pretvorila u ideju štetnu po narodne interese«.


Kakva ljudska gromada je bia Svetozar Marković stoga se s dubokim poštovanjem moram i njemu triput naklonit

 

[Legamus]

Da, Marković je bio izuzetno mudar i pronicljiv čovek. Samo ću šeretski primetiti da je njegova zamisao o Balkanskoj federaciji gde su Srbi samo jedan od jednakih naroda i ostvarena, pa je i ona, čak i kada ju je vodio Hrvat, opet mnogima bila velikosrpska i neprihvatljiva. Trezven čovek bi zaključio da se taj termin odviše lako koristi i zloupotrebljava.