Ali moram
mnogo lepa tema
Moje detinnjstvo je bilo lepo.
Odrasla sam u lepoj i spokojnoj velikoj Jugi.
Blizu jednog velikog parka,u kom su ljudi setali srecni i nasmejani.
U velikoj zgradi,u kojoj su se svi poznavali i pozdravaljali ljubazno i sa osmehom.
Svi smo bili manje-vise isti,deca su se druzila,roditelji se radovali podjednako uspesima svoje i tudje dece.
Te osnovne skole se secam kroz maglu,najvise se secam muzicke skole i casova klavira na koje sam krenula u tom periodu.
Zatim ,srednje muzicke skole,svirke,izlasci,lepa i kvalitetna muzika,Beograd kao smekerski grad sa dusom....
Zaludjenost muzikom,pevanje u bendu,mracne i zadimljene garaze u kojima smo vezbali....
Gluma u amaterskom pozoristu,koncerti ekv....
Onda su dosle studije,zezanje u studnetskom parku,u kom i danas volim da sedim i setim se zezanja posle vezbi na pmf....
Krstarenje po svim bivsim republikama.....
E,onda su dosle glupave 90-te,pojavili su se mracni likovi sa kajlama,nesto nalik crncima iz Bronksa,koji su slusali sasvim drugu muziku(hm,valjda oni to tako zovu
) i poceli da propagiraju neke svoje snove kao uzviseni ideal,koji je meni i mom drustvu izgledao kao najveci kosmar.
ratovi,beda....a mi smo idalje uzivali u muzici,iako je nas zvuk polako ali sigurno umirao
I Beograd vise nije bio ono sto inace jeste,uopste ljudi su se promenili....Ja sam se posvetila studijama,muzika je postala samo hobi i neki sladunjav san,mada svoje snove nikada nisam prestala da sanjam,iako sam polako odrasla