Mi imamo kucu na moru i veliko drustvo koje znamo od kad znamo za sebe. Tu uvek ima simpatija i svakakvih dogodovstina, ali moja sestra bliznakinja i ja u celom drustvu oduvek smo nekako bile centar sveta. (Nije hvalisanje, nego bitno za poentu price).
Uglavnom, iako smo jednojajacane, izbor simpatije uvek je bio razlicit. Nikada nam se nije dopao istio decko, tako da imamo srece po tom pitanju.
Te godine, nesem drugu u goste dosao je jedan decko koji se meni mnogo dopao. Bukvalno, ja kojoj se retko kad neko dopadne sam odlepila na njega.
Medjutim sestra je imala nesto protiv. Kao da je imala neki osecaj. Cak mi je i rekla da misli da ce se njemu nesto strasno desiti i da ne zna zasto to misli. Ja sam se na nju naljutila i nisa, htela da slusam "gluposti"...
Nista, da ne duzim romansu, nego ispricam horor, on i ja se odvojimo od drustva to vece i odemo kao da setamo. A krenemo putem ka nekoj cvrkvici. On decko ne znaprvi put je tu, ali ja tu sto godina dolazim i znam da se tu nocu vidjaju neke zene u crnom koje kako kazu nemaju noge, nego lebde 5cm u vazduhu, jako se brzo krecu i ko ih poslednji vidi, zalepe se za njega i taj ubrzo umre.
Setam se sa prelepim deckom, a jeza me obuzima. Pricamo neke gluposti, ali meni nije dobro ni malo. Decko ukapira da nesto nije ok i pita sta se desava i ja mu tada ispricam za te zene. Iskreno ja ih do tada videla nisam, ali ako svi mestani istu pricu pricaju ko sam ja da verujem suprotno.
Mene vec strah ubija, a on se decko smeje! 'Ladno!
E, tu se ja naljutim, okrenem se da odem, kad, necete verovati!!!!!:shock::shock::shock:
Zene u crnom iza nas!
Ja pocnem da vristim, ali, ljudi, ne zezam, nigde glasa, sve iz mene neko tupo skicanje izlazi, kao da me neko stegao za grlo. Inace sam grlata kao niko.
Ja se okrenem ka njemu, uhvatim ga za ruku da pobegnemo, ali on stoji nepomican.
E, tada sam uradila nesto stvarno ruzno. Jeste da je bio mrak, jeste da sam mozda halucinirala, mozda... ali on je ostao nepomican.
Ja, verujete potrcim uzbrdo kroz siprazje ka kuci jedne drugarice i pobegnem, a njega ostavim. Verujete, usla sam u kucu , drugarica nije bila tu, vec sa drustvom na plazi, njeni roditelji su me primili sa uzasom i otpratili do kuce. Nakon toga sva deca su otiskla kuci, jer su ih zbog mene roditelji pojurili sa plaze, jer sam ja slagala da sam umesto tih zena u crnom sto lebde videla 100 Siptara i da se plasim da nesto ne urade i da sam pobegla glavom bez obzira. Cak su i policiju alarmirali. Eto koju sam zbrku napravila.
Ali... osvanulo je jutro.
Dan na plazi tekao je lagano i lepo kao i uvek. Sve je bilo u skladu sa situacijom, nista van konteksta.
Iznenada, nas drug dotrcava na plazu (gde se svi znamo, jer je to vrlo malo mesto i vrlo mala plaza) i kaze da su krenuli na gradsku plazu njih nekoliko i da je auto udario onog decka sa kojim sam bila vece pre toga i da je taj divni decko ostao na mestu mrtav.
Svi smo pojurili na mesto tragedije. Niko nije verovao. Ja najmanje. Decko je poginuo tacno ispod te crkvice oko koje se okupljaju zene u crnom .
To letovanje ostavilo je strah da nikada vise tim putem ne idem. Strah koji traje...
Zao mi je lepog decka i naravno nikada nisam saznala sta se sa njim desilo kada sam ja kukavicki i stramno pobegla. Jer to jutro, on je bio ziv, a ja sam ga vece pre toga ostavila samog sa neobjasnjivim uzasom.
Neka mi i On i Bog oproste sto sam toliko bila slaba.



......