Ubi me prejaka reč!

Meni ti pomalo djelujes mazohisticki.
Lijepo je to vjerovati u Boga,ali nisam za to da se trpe poniženja nicim izazvana.
On je bio nekorektan prema tebi i tu nema opravdanja.
Ne znam..nisam jos dosla do tog nivoa...ko tebe kamenom,ti njega hljebom.
Iskustvo mi govori da treba ko tebe kamenom,ti njega ciglom,jer ce on inace da te ubije kamenom,dok ti velikodusno oprastas.A ljudi su takvi,cim vide neciju slabost,trudice se jos vise da ga gaze.
Ti si pristojna,nisi svadjalica,radis,trpis...idealna da se neko istresa na tebe cim mu sve koze nisu na broju.I dokle trpjeti nepravdu?
 
Definitivno za svog života još nisam mrzela, ali osećala sam ponekad gađenje prema nekim ljudima.
Nije to bio moj otac.
Od njega sam povređena jer nisam zamišljala da takve reči od njega mogu ka meni da se ikad manifestuju.
Stavljam se u prizmu, i trenutno mi je najbliže malo ljudsko biće moja sestričina. Pre bih da me nešto u trenutku zgromi, nego da joj kažem bilo koje reči mržnje.
Pritom, bolje da me nema, nego da joj pomislim, a ne kažem nešto loše!
Verovatno je alkohol probudio agresiju.
Postoje faze alkoholozma kad se agresivnost ispoljava prema svima i svačemu.

Ako nastavi da pije, biće sve gore i gore.

Neka maćeha brine o njemu, ti brini o sebi.
 
I itekako prejaka rijec moze da ubije.
Meni jos neke recenice zvone u usima i nakon vise godina od uvrede.
Мене су прошле године у тешком периоду баш помериле изјаве блиске особе.
Васпитана сам тако да са старијима не улазим у конфликт, у смислу да им одговарам на увреде увредом. А и да сам ишта рекла тај однос би био зацементиран. Прогутала сам кнедлу, оћутала и повукла се. Није то само однос нас две, то би онда утицало на шири однос у смислу породичних окупљања. Нећу тензије, да неко брине хоће ли нас у исто време позвати и слично. То је само моје. Прогледала сам. И знам на чему сам. Заштитила сам себе изнутра. Нема потребе за публиком.
Сада смо ОК, мислим културно комуницирамо али штуро и ретко. Помогла бих да не дај Боже треба а могу, наравно. Али никада се више она присност неће вратити.
 
Мене су прошле године у тешком периоду баш помериле изјаве блиске особе.
Васпитана сам тако да са старијима не улазим у конфликт, у смислу да им одговарам на увреде увредом. А и да сам ишта рекла тај однос би био зацементиран. Прогутала сам кнедлу, оћутала и повукла се. Није то само однос нас две, то би онда утицало на шири однос у смислу породичних окупљања. Нећу тензије, да неко брине хоће ли нас у исто време позвати и слично. То је само моје. Прогледала сам. И знам на чему сам. Заштитила сам себе изнутра. Нема потребе за публиком.
Сада смо ОК, мислим културно комуницирамо али штуро и ретко. Помогла бих да не дај Боже треба а могу, наравно. Али никада се више она присност неће вратити.
Ovo te baš totalno razumijem. Samo sam ja zacementirala odnos,jer se ista stvar desila drugi put. Prvi put sam tako kao ti iz poštovanja prema starijem progutala. Drugi put je bilo još teže i rekoh dosta. Rekla šta imam i ne želim više nikakav kontakt. Na pozive ne da se nisam javljala nego sam ih odbijala. Nema izvini kad ponoviš grešku.
 
Не постоји алкохол, то је само изговор лошим људима да говоре или раде оно што иначе не смеју. Ја бих га ударио на ignore и свео контакте на минимум, који теби одговара, све док не допузи назад. А допузаће, видећеш.
Upravo to!
Sad je samo važno da ona bude dobro i da dobro otvori oči.
 
Iznenađena sam bila jer bar dobru deceniju, pa i duže, nismo imali nikakve nesuglasice, a neke davne sam pripisivala tome da sam bila još derište koje ne razume život.
Čak i na Forumu sam mnogo puta glorifikovala naš odnos u smislu da sam ga uvek smatrala ocem koji mi je ujedno i prijatelj sa kojim mogu da razgovaram na teme koje i mene zanimaju-o muzici, stripu, književnosti, filmu, umetnosti, aktualnim dešavanjima u državi i svetu...
To je osoba koja uzima i moje mišljenje u obzir, te se lepo uvek ispričamo o bilo čemu.
Primeran sam član porodice koji plaća račune, brinem o poverenom delu kuće i dvorištu, volim da radim sa cvećem i u bašti, provodim vreme sa babom, i nikad nisam propustila priliku da znacima pažnje, makar i sitnim, pokažem koliko mi svi sa kojima živim znače.

Moj otac nije neko ko maltretira, nije nikad ni na koga podigao ruku, izuzetno je pametan i originalan, ima divne hobije, mada ova naša mala polugradska sredina ima tendenciju da čoveka navodi da se bavi životima drugih ljudi umesto svojim, a i sam o meni ima visoko mišljenje koje nije tek onako, izmišljeno, i taj dan je, stvarno... bio čudan i totalno bezveze.

Drag mi je i dalje na isti način, ali mi je malo čak i komično sad to što smatra da mi se ruši sneško u životu ako ne želi da priča sa mnom.
Osmehnuće se kad mu kupim cigare i pivce neki dan, ali... neka još koji dan.
 
Iako razmišljam o tome i pre ovog doživljaja da se izmestim i radim negde mimo svog grada, ili čak i zemlje, ne želim da gluposti kao što su te kletve zapečate naš odnos.
Jasno mi je da, iako je moj roditelj, on nije nikakav supermen, u mojim očima odavno... a običnim ljudima se dešava da nekad "zabaguju" i izlupetaju svašta, posebno pod dejstvom alkohola ili drugih opijata... koji su katalizatori zla.
 
Nisam maltretirana ni kao dete, ni kao devojčurak, ni sad, kao odrasla, punoletna ženska osoba.
Te reči su pale kao, pa i stvarno niotkud, i već sam, ovako hladne glave... načisto sa tim da to u tom trenutku nije bio taj moj otac kakvog znam.
To je uvezen rečnik... prihvaćen vremenom kao uobičajen, jer imamo osobu koja baca kletve kao dobar dan. Njoj je to kao da recituje psalm iz Biblije... posvećen i rođenoj deci. Meni nije nikad, ali eto... došlo mi je preko oca.
I, to samo potvrđuje da ono u šta predugo gledamo, u to se i sami pretvaramo, pre ili kasnije.
 

Back
Top