Da li da kažemo: nažalost, ili: sreća, što naša tuga ne traje veoma dugo? Mislim da naša vrlo duboka, iz dna života crpena žalost, koja s izgubljenim dragim bićem postaje jedno, tako da ono više nije izgubljeno, i koja uspomeni na njega hoće da posveti kroz ceo život svetu službu, traje sve dok se granica koja je njega odvojila i pred nama ne otvori. Naravno da su svi dobri ljudi zaista sveštenici jedne takve svete službe, ali to ipak nije više ona prava i prva žalost. Druge, nove slike su se u život uvukle. Mi najzad, čak i po našem bolu, uviđamo prolaznost svih zemaljskih stvari, pa i ja onda moram reći: Nažalost, naša tuga nije dugog veka!