Platon: Fedon
( Platonov opis naših Panonskih prostora i 4 reke sa ušćima nadomak Tartara tj. Đerdapske klisure pokraj Stiške doline : Okean je Okean Potamos tj. najjača struja Panonskog mora - najpribližnije tumačeno Dunavom ; Aheront je Mlava ; Piriflegetont je Istra tj. Nišava + Morava ; Kakit je verovatno Esop tj. današnja Ralja , eventualno drevna Sangarija - današnja Nera )
— Još sam, kaže, uvjeren, da je ona nešto golemo i da mi, što nas god prebiva od Fasida80 do Heraklovih stupova81 , obitavamo oko mora na jednom malom dijelu kao mravi ili žabe oko bare, i da mnogi drugi obitavaju drugdje na mnogo takvih mjesta. Jer svuda ima oko zemlje mnogo i po obliku i po veličini kojekakvih udubina, kamo se slila voda, magla i zrak. A sama zemlja leži čista u čistu nebu, na kojem su zvijezde, a zovu ga eterom82 mnogi od onih, koji o tom obično govore; a ono mu je, kažu, talog, što se uvijek slijeva u dubine - 126 - zemaljske. Mi dakle, kako živimo po udubinama njezinim, ne opažamo to i mislimo, da prebivamo gore na zemlji. Tako bi tko, kad bi nasred mora prebivao na dnu, mogao misliti, da prebiva na moru; i gledajući kroz vodu sunce i ostale zvijezde, držao bi, da je more nebo, jer od tromosti i slabosti svoje još nikad nije dospio na površinu niti vidio — ta nije izronio ni dopr'o iz mora ovamo na kraj — niti od drugoga, koji je vidio, ćifo, koliko je ovo upravo čišće i ljepše od onoga kod njih. Isto tako se i nama dogodilo. Jer kako prebivamo u nekoj udubini zemaljskoj, mislimo, da gore na njoj prebivamo, i zrak zovemo nebom, kao da je on nebo, kojim se kreću zvijezde. A to je zato, što mi od slabosti i tromosti nijesmo podobni doprijeti do navrh zraka. Ta kad bi mu tko na kraj došao ili kad bi okrilatio i poletio, vidio bi, promolivši glavu, kao što u nas vide ribe ovo ovdje, kad se iz mora pomilaju, — da, tako bi tko vidio i ono ondje. Pa kad bi on po prirodi svojoj mogao gledajući ustrajati, upoznao bi, da je ono pravo nebo i pravo svijetlo i prava zemlja. Ta ova zemlja i kamenje i savkolik prostor ovdje —- to je pokvareno i istrošeno, kao ono u moru od slane vode; pa niti raste što spomena vrijedno u moru, niti je, rekao bih, išta savršeno, nego ima rasjelina, pijeska, silnoga mulja i gliba ondje, gdje ima i zemlje, pa ima i stvari, što ih nipošto nije vrijedno suditi prema ljepotama kod nas. A ono opet gore pokazalo bi se, da je kud i kamo kra- - 127 - snije od ovoga u nas. Pa ako treba i priču pričati, vri- b jedno je čuti, Simija, kako je ono, sto je na zemlji ispod neba. — Ama, Sokrate, mi bi, kaže Simija, bar rado čuli tu priču. 59. — Veli se dakle, prijatelju moj, da je prije svega zemlja sama, kad bi je tko odozgo gledao, na pogled kao lopta od dvanaest komada kože, šarena, raznih boja, za koje nam kao za ogled mogu biti boje naše, što ih slikari upotrebljavaju; a tamo je sva zemlja u takvima c i još mnogo sjajnijim i čišćim, nego su naše. Jedan je naime dio skerletan i divne ljepote, drugi zlatast, a opet drugi, koliko je bijel, bjelji od krede ili od snijega; a tako je isto sastavljena od ostalih boja, i to još od više boja i ljepših, nego smo ih mi vidjeli. Pa upravo te udubine njezine, što su pune vode i zraka, podaju, sjajući u šarenilu različnih boja, neku sliku boja, te se d njezina slika ukazuje kao jedna bez prekida šarena. A na njoj, gdje je takva, raste prema tomu rašće: drveće, cvijeće i plodovi. I baš tako imadu jednako opet brda i kamenje prema tomu glačinu i prozirnost i ljepše boje, a čestica su od njih ti omiljeli naši dragulji: karneol, jaspis, smaragd i sve nalik. Ali ondje nema nijednoga e - 128 - kamena, koji ne bi bio takav i još ljepši od naših dragulja. A to je zato, što je ono kamenje čisto, a ne istrošeno ni iskvareno, kao što je ovo naše i to od toga, što se ovamo slilo i što donosi i kamenju i zemlji i inače životinjama i bilju rugobu i bolest. A prava je zemlja iskićena svim tim pa još zlatom i srebrom i drugim opet takvim stvarima. Ta ono se ističe, jer ga ima sila božja i velikoga i svuda na zemlji. Nju vidjeti — to je pogled blaženih gledalaca! A stvorova ima na njoj mnogo drugih pa i ljudi: jedni nastavaju daleko unutra, drugi oko zraka, kao što mi oko mora, a opet drugi po otocima, što ih ima do kopna, a optječe ih zrak; i jednom riječju, što je nama za našu potrebu voda i more, to je tamo zrak, a što je nama zrak, njima je eter. A godišnja doba imadu tako blagu toplinu, te oni ne znadu za bolesti i žive kud i kamo dulje od nas ovdje. I vidom i sluhom i spoznajom i svime sličnim odmakli su od nas u istom razmaku, kao što je zrak od vode i eter od zraka odmakao čistoćom svojom. Pa ima u njih gajeva božjih i svetinja, gdje su uistinu bogovi stanari; i čuju glasove i proroštva bogova, vide ih i jednako dolaze s njima u dodir. I sunce, mjesec, i zvijezde vide onako, kako upravo jest, i ostalo je blaženstvo prema tomu. - 129 - 29. I cijela je doista zemlja i ono, što je oko zemlje, tako stvoreno. A ima na njoj po udubinama unaokolo oko čitave sila krajeva svijeta; jedni su dublji i širi nego ovaj, gdje mi nastavamo, a drugi su dublji, ali imadu manje ždrijelo nego naš kraj; a ima ih, koji su od ovoga d ovdje dubinom pliči, ali širi. Svi ti krajevi jedan su s drugim pod zemljom na mnogo mjesta spojeni rovovima i užim i širim, te ovako imadu prolaze, kuda silna voda teče iz jednih u druge, kao u kotlove. I nepresušnih rijeka, neizmjerno velikih ima pod zemljom i silne tople i hladne vode pa sila ognja i velikih rijeka ognjenih, a mnogo onakvih od tekućega mulja što čišćega, što opet blatnijeg, kao što su potoci mulja na e Siciliji, što teku prije lave, i sama lava. Pa njima se i napune svi krajevi, kako već svaki put do kojega dode optjecanje. A sve to pokreće amo tamo neka regbi ljuljačka, što je u zemlji. A ta je ljuljačka od prirode nekakva ovakva. Jedno je ždrijelo zemlje pogotovo golemo i naskroz probušeno kroz čitavu zemlju — ono, 112 što ga Homer pominje, kad ono veli:83 Jako daleko, gdje je pod zemljom najdublji ponor. I na drugim ga mjestima i on i mnogi drugi pjesnici zovu Tartarom. U to se ždrijelo slijevaju sve rijeke i opet iz njega izlijevaju. A svaka biva onakva, -130 - kakvom ve zemljom teče. Uzrok pak tomu, što sve vode istječu odande i utječu, jest, što ta vodurina nema tvrda dna. Stoga se ona ljulja i valja gore dolje, a zrak i vjetar oko nje isto čini, jer on je prati, i kad udari na onu stranu zemlje i kad na ovu; pa kao što u onoga, koji diše, dah strujeći jednako ide i vraća se, tako i ondje zračna struja, kako se zajedno s vodurinom ljulja, stvara, ulazeći i izlazeći, silne i grozne vjetrove. Pa kad voda zamakne u prostor, što ga dašto krste donjim, teče kroz zemlju na onu stranu u rijeke i puni ih, kao kad tko grabi i nalijeva. A kad je opet odande nestane, a navali ovamo, iznova puni rijeke naše; a pune teku koritom svojim na zemlji i sve dolaze u krajeve, kud koja sebi prokrči put, pa onda čine mora, jezera, rijeke i vrela. A odavde poniru natrag pod zemlju. Jedne obadu dulje prostore i više ih, a druge manje i kraće pa se onda nanovo izlijevaju u Tartar: jedne mnogo niže, nego je mjesto, gdje su zagrabile vodu, a druge malo niže, ali sve poniru niže, negoli izviru. I neke provale napolje baš nasuprot onomu mjestu, gdje poniru, a neke na istoj strani. A ima ih, koje sve naokolo obadu pa se ili jedanput ili više puta kao zmija oviju oko zemlje, a onda se, što dublje mogu, spuste i opet izlijevaju u Tartar. A spuštati se mogu na obje strane do sredine, dalje ne, jer se odavde obojim rijekama uzbrdice diže ova i ona strana. - 131 - (A. Ima doista mnogo drugih velikih i svakojakih rijeka; a medu njima tolikim upravo se dogode neke četiri, od kojih se ona, što je najveća i teče najdalje unaokolo, zove Ocean, Njemu nasuprot teče drugim i protivnim smjerom Aheront. On teče drugim pustim krajevima, teče i pod zemlju te dospijeva u jezero Aherontsko, kamo dospijevaju duše većine preminulih i ondje ostanu neko odredeno vrijeme — jedne dulje, druge kraće — pa se onda opet otpremaju u rodove živih stvorova. A treća rijeka izvire po srijedi između njih i pada blizu izvora svoga u velik prostor, što silnom vatrom gori, i stvara jezero veće od mora našega, a ono kipi vodom i muljem. Odavde ide naokolo mutna i blatna i vijući se dospijeva kojekuda, a i do nakraj jezera Aherontskoga, ali se ne miješa s vodom njegovom. Kad se po više puta pod zemljom ovila, utječe niže dolje u Tartaru. To je ona, što je zovu Piriflegetont.84 Dijelove od njega izbacuje lava, gdje je na zemlji ima. Njemu nasuprot provaljuje četvrta rijeka najprije u strašan i divlji, kako se kaže, kraj, a sva je one boje, kao lazur; zovu je Stiškom, a jezero, što ga rijeka ulijevajući se pravi, Stigom. Zatim, kad se ovamo uvali i silnu prikupi snagu u vodi, zađe pod zemlju i vijući se ide smjerom Piriflegetontu protivnim i sastaje se s njim u jezeru Aherontskom ondje prijeko. Ali ni od ove se rijeke voda ne miješa ni s jednom, nego obađe unaoko- - 132 - lo pa se izlijeva u Tartar smjerom Piriflegetontu pro tivnim. Njoj je ime, kako pjesnici kažu, Kakit.
