copy/paste
06.02.2009.
Tema dana
Trenutak istine
Bruka i bes
Televizija Pink prevazišla je sebe!
Ne toliko u vrsti programa – jer je ka ogavnosti „Trenutka istine” vodio mnogo koji tračerski tok i rijaliti šou ove TV stanice – nego što je pomislila da može da proda rog za sveću (uzdržimo se od izreke istog značenja koja bi povodu više priličila). Svoj novi kviz pompezno najavljuje kao takmičenje za titulu najiskrenijeg Srbina, iako je vidljivo koliko je „igra istine” pripremljena, nameštena, sklopljena kao šarada za opsenjivanje prostote njom samom.
Sve u ovom kvizu deluje isprogramirano, izveštačeno i licemerno: takmičari unapred pripremljeni za „sablažnjiva pitanja” o seksualnoj intimi, njihovo navodno mučenje i čuđenje pred „presudom” detektora laži; voditeljka koja učesnike „loži” na nepristojne razgovore a potom „morališe” hvaleći ili kudeći njihove odgovore, reakcije, držanje, ponašanje; „rajcanje” publike narednim „krugom” – škakljivijim, ali i za veće pare. Ukupno uzev, jedno zajedničko prostituisanje.
Na ovom svetu uvek je bilo egzibicionista i voajera, promiskuitetnih tipova i brakolomaca, svingera, pohotljivaca, nimfomana, nezdravih radoznalaca, bolesnih u mašti, izopačenih u stvarnosti... No njihov svet nije izlazio iz domena privatnosti, bilo onih koji su praktikovali pomenute oblike života, bilo onih koji su u njega zavirivali. Televizija je donela suštinsku promenu čineći – i podstičući – javno ispoljavanje ovakvih sklonosti i masovni uvid u njih. Pretvorilo se to u okrutnu zloupotrebu ljudskih strasti i slabosti, nemilosrdno iskorišćavanje ličnih potreba za izlaskom iz anonimnosti, za popularnošću, „slavom” i novcem.
Pojedincima koji pristaju da u tome učestvuju, pa i bivšem novosadskom bokseru koji je otvorio „Trenutak istine”, valja prepustiti da sami odlučuju o dobicima i gubicima, o rizicima i posledicama. Iskreno žaljenje zaslužuje i svaki TV autor koji, poput Tanje Vojtehovski-Stevanov, od početnih mladalačkih ambicija i zapaženih socijalno angažovanih dokumentaraca, preko sve „zabavnijeg” voditeljskog pristupa, u zrelosti stigne do uloge domaćice u jednom skarednom „budoarskom” kvizu.
Zarad opšteg interesa, međutim, mora se razmišljati o tome kojim se pravcem (i da li nezaustavljivo) uputila televizija kao javni medij i dokle ona može da ide u svom nastojanju da stalno proizvodi blasfemične senzacije i glad za njima.
Kuće „velikog brata”, seks uživo, ubistva „za kamere” već postoje. Šta preostaje?
Kako zaštititi masovno gledalište od takve televizije? Čemu služi pravo na nacionalnu frekvenciju? Šta su zadaci Radiodifuzne agencije?
Prva će odgovore dati gledalačka javnost pokazujući da li je prijemčiva za ovakve „svetske formate”, kako pretpostavlja „uvoznik” nadajući se visokom rejtingu, ili će ga doživeti kao bruku i dočekati odbojno, pa i s besom.
U svakom slučaju, TV Pink bezobrazno preteruje i skrnavi značenje pojmova kad svoj najnoviji programski „biser” najavljuje i ovako: „Istina se na velika vrata vratila u Srbiju”. Jadna li je Srbija kojoj TV Pink donosi dobro tako shvaćenom vrlinom.
Branka Otašević