NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
"Arheologija pod vatrom"
Pitanje društvene ukorenjenosti discipline i politikih konsekvenci istraživanja
pokrenuto je u arheologiji poetkom osamdesetih godina XX veka, sa
zakašnjenjem u odnosu na dogaaje u drugim humanistikim disciplinama, ali
sa velikom silinom (Džonson 2008; Olsen 2002, 201 i dalje; Thomas 2000).
Ova nova promena paradigme (Babi 2009) neminovno se zasnivala na korenitom
opovrgavanju kljunih naela arheološke teorije koja su joj prethodila.
Prethodne dve decenije protekle su u uverenju dela arheološke zajednice da je
mogue razviti eminentno arheološku teoriju i metodologiju, po uzoru na prirodne
nauke, i formulisati modele i zakone koji bi interpretirali prošlost na savršeno
egzaktan i objektivan nain. Meutim, mada su procesni arheolozi nesumnjivo
izveli disciplinu iz okamenjene šume kulturnoistorijskih deskripcija,
napredak nije doveo do željenih rezultata (Gibbon 1989). Izmeu ostalog,
iako je jedno od centralnih naela procesnog pristupa suštinska i neraskidiva
povezanost arheologije s antropologijom (Binford 1962), disciplina se u ovom
svom obliku u najveoj meri oslanja na antropološke pravce i pristupe koji u
poslednjoj treini XX veka nisu pokazivali izuzetnu vitalnost. Naprotiv, nove
teme i naini razmišljanja o kulturi oveka ve su u velikoj meri poljuljali
uverenje da je pozicija istraživaa zaštiena objektivnou.Na drugoj strani, politiki i vojni dogaaji koji su potresali svet, ukljuujui i
balkanske tragedije devedesetih, sa bolnom jasnou su ukazivali da argumenti
zasnovani na rekonstrukciji prošlosti imaju nesumnjiv znaaj u savremenosti.
Uverenje koje je iz toga artikulisano, da arheološke interpretacije prošlosti nisu i
ne mogu biti vrednosno neutralne (Shanks, Tilley 1987), izazvalo je itav niz
preispitivanja koncepata i preutnih aksioma koji su upisani u istoriju discipline.
Naini na koje su slike prošlosti pretoene u savremene politike karte i kolektivna
uverenja o pravima na teritorije ubrzo su postali gorua tema. Arheolozi
su se našli pod vatrom. Odgovori su bili veoma raznorodni: od otvorenog uklju- ivanja u tekue dogaaje, sa povremenim pogubnim posledicama, do potpunog
neprihvatanja odgovornosti, koje je u pojedinim sluajevima imalo jednake rezultate
(up. Babi 2002). Nasuprot tome, suoavanje s istorijom discipline, njenim
poetnim ciljevima i procesima institucionalizacije dovelo je do uvianja da je uee u gradnji nacionalnog identiteta modernih država njen sastavni i
neraskidivi deo (Diaz-Andreu, Champion 1996, 3, passim; Gosden 1999, 15 i
dalje). Tokom devedesetih godina XX veka tako je nastao niz radova koji sistema
tino istražuju i bogato ilustruju da primer Gustava Kosine, iako drastian,
nikako nije usamljen (Diaz-Andreu, Champion, eds 1996; Graves-Brown, Jones,
Gamble, eds 1996; Kohl, Fawcett, eds 1995; Meskell 1998). Proces nastanka
modernih nacionalnih država, pokrenut u Evropi tokom XVII veka, u vreme
kada arheologija i druge istorijske discipline grade institucije kroz koje stiu
svoj društveni i akademski ugled, dakle, krajem XVIII veka, ve je urodio pojavom
nacionalizma. Nužan sastojak svake nacionalistike ideologije je posebna
pažnja posveena razvoju kolektivne svesti o zajednikom poreklu (Anderson
1983; Hobsbom, Rejndžer, ur. 2002; Gellner 1983). Tako su nacionalne države
osnivale institucije – muzeje, univerzitete, posveene ovom poslu, u okviru kojih
su istraživai uspostavljali poreklo i razvoj svake pojedinane nacije i njen
posebni duh. Nacija je postala u isto vreme predmet i cilj istraživanja (Diaz-Andreu,
Champion 1996, 3).
Kako bi se razbio ovaj zatvoreni krug, postalo je nužno potražiti drugaije
puteve kojima bi arheolozi istraživali zajednice u prošlosti, ne nameui svom
predmetu istraživanja moderno iskustvo kolektivne pripadnosti. Pomeranje fokusa
istraživanja sa velikih teritorijalnih celina na manje regionalne jedinice
dovelo je do prepoznavanja drugih naina integracije zajednica (up. Canuto,
Yaeger, eds 2000; Isbell 2000). Sledei pomak u arheološkom istraživanju poti
e od uvida u antropološke i sociološke radove koji uvode koncept identiteta
kao naina da se razume identifikacija pojedinca sa širom grupom na osnovu
zajednikih kulturno i društveno odreenih osobina i razlika u odnosu na druge,
koji te osobine ne dele. Etnika pripadnost shvaena je, zajedno sa rodom,
uzrastom, statusom, religijskom pripadnou, kao jedan od aspekata društvene
prakse kroz koju pojedinci i grupe ureuju svoj svet. Tokom poslednje decenije
arheolozi, voeni ovim pretpostavkama, istražuju naine oblikovanja i ispoljavanja ove prakse kroz materijalnu kulturu (Casella, Fowler, eds 2004; Insoll,
ed. 2007; Díaz Andreu, Lucy, Babi, Edwards 2005). Time se disciplina
približila tokovima u drugim humanistikim disciplinama i otvorena je mo- gunost da svojim uvidom, zasnovanim na jedinstveno širokom polju istraživanja
u geografskom i hronološkom smislu, aktivno i produktivno uestvuje u
interdisciplinarnom dijalogu. Potvrda ove mogunosti dolazi ak i iz one obla-
sti arheološkog istraživanja koja je veoma dugo odolevala teorijskim menama
u disciplini i ostajala vrsto ukorenjena u kulturnoistorijskom pristupu.
Pitanje društvene ukorenjenosti discipline i politikih konsekvenci istraživanja
pokrenuto je u arheologiji poetkom osamdesetih godina XX veka, sa
zakašnjenjem u odnosu na dogaaje u drugim humanistikim disciplinama, ali
sa velikom silinom (Džonson 2008; Olsen 2002, 201 i dalje; Thomas 2000).
Ova nova promena paradigme (Babi 2009) neminovno se zasnivala na korenitom
opovrgavanju kljunih naela arheološke teorije koja su joj prethodila.
Prethodne dve decenije protekle su u uverenju dela arheološke zajednice da je
mogue razviti eminentno arheološku teoriju i metodologiju, po uzoru na prirodne
nauke, i formulisati modele i zakone koji bi interpretirali prošlost na savršeno
egzaktan i objektivan nain. Meutim, mada su procesni arheolozi nesumnjivo
izveli disciplinu iz okamenjene šume kulturnoistorijskih deskripcija,
napredak nije doveo do željenih rezultata (Gibbon 1989). Izmeu ostalog,
iako je jedno od centralnih naela procesnog pristupa suštinska i neraskidiva
povezanost arheologije s antropologijom (Binford 1962), disciplina se u ovom
svom obliku u najveoj meri oslanja na antropološke pravce i pristupe koji u
poslednjoj treini XX veka nisu pokazivali izuzetnu vitalnost. Naprotiv, nove
teme i naini razmišljanja o kulturi oveka ve su u velikoj meri poljuljali
uverenje da je pozicija istraživaa zaštiena objektivnou.Na drugoj strani, politiki i vojni dogaaji koji su potresali svet, ukljuujui i
balkanske tragedije devedesetih, sa bolnom jasnou su ukazivali da argumenti
zasnovani na rekonstrukciji prošlosti imaju nesumnjiv znaaj u savremenosti.
Uverenje koje je iz toga artikulisano, da arheološke interpretacije prošlosti nisu i
ne mogu biti vrednosno neutralne (Shanks, Tilley 1987), izazvalo je itav niz
preispitivanja koncepata i preutnih aksioma koji su upisani u istoriju discipline.
Naini na koje su slike prošlosti pretoene u savremene politike karte i kolektivna
uverenja o pravima na teritorije ubrzo su postali gorua tema. Arheolozi
su se našli pod vatrom. Odgovori su bili veoma raznorodni: od otvorenog uklju- ivanja u tekue dogaaje, sa povremenim pogubnim posledicama, do potpunog
neprihvatanja odgovornosti, koje je u pojedinim sluajevima imalo jednake rezultate
(up. Babi 2002). Nasuprot tome, suoavanje s istorijom discipline, njenim
poetnim ciljevima i procesima institucionalizacije dovelo je do uvianja da je uee u gradnji nacionalnog identiteta modernih država njen sastavni i
neraskidivi deo (Diaz-Andreu, Champion 1996, 3, passim; Gosden 1999, 15 i
dalje). Tokom devedesetih godina XX veka tako je nastao niz radova koji sistema
tino istražuju i bogato ilustruju da primer Gustava Kosine, iako drastian,
nikako nije usamljen (Diaz-Andreu, Champion, eds 1996; Graves-Brown, Jones,
Gamble, eds 1996; Kohl, Fawcett, eds 1995; Meskell 1998). Proces nastanka
modernih nacionalnih država, pokrenut u Evropi tokom XVII veka, u vreme
kada arheologija i druge istorijske discipline grade institucije kroz koje stiu
svoj društveni i akademski ugled, dakle, krajem XVIII veka, ve je urodio pojavom
nacionalizma. Nužan sastojak svake nacionalistike ideologije je posebna
pažnja posveena razvoju kolektivne svesti o zajednikom poreklu (Anderson
1983; Hobsbom, Rejndžer, ur. 2002; Gellner 1983). Tako su nacionalne države
osnivale institucije – muzeje, univerzitete, posveene ovom poslu, u okviru kojih
su istraživai uspostavljali poreklo i razvoj svake pojedinane nacije i njen
posebni duh. Nacija je postala u isto vreme predmet i cilj istraživanja (Diaz-Andreu,
Champion 1996, 3).
Kako bi se razbio ovaj zatvoreni krug, postalo je nužno potražiti drugaije
puteve kojima bi arheolozi istraživali zajednice u prošlosti, ne nameui svom
predmetu istraživanja moderno iskustvo kolektivne pripadnosti. Pomeranje fokusa
istraživanja sa velikih teritorijalnih celina na manje regionalne jedinice
dovelo je do prepoznavanja drugih naina integracije zajednica (up. Canuto,
Yaeger, eds 2000; Isbell 2000). Sledei pomak u arheološkom istraživanju poti
e od uvida u antropološke i sociološke radove koji uvode koncept identiteta
kao naina da se razume identifikacija pojedinca sa širom grupom na osnovu
zajednikih kulturno i društveno odreenih osobina i razlika u odnosu na druge,
koji te osobine ne dele. Etnika pripadnost shvaena je, zajedno sa rodom,
uzrastom, statusom, religijskom pripadnou, kao jedan od aspekata društvene
prakse kroz koju pojedinci i grupe ureuju svoj svet. Tokom poslednje decenije
arheolozi, voeni ovim pretpostavkama, istražuju naine oblikovanja i ispoljavanja ove prakse kroz materijalnu kulturu (Casella, Fowler, eds 2004; Insoll,
ed. 2007; Díaz Andreu, Lucy, Babi, Edwards 2005). Time se disciplina
približila tokovima u drugim humanistikim disciplinama i otvorena je mo- gunost da svojim uvidom, zasnovanim na jedinstveno širokom polju istraživanja
u geografskom i hronološkom smislu, aktivno i produktivno uestvuje u
interdisciplinarnom dijalogu. Potvrda ove mogunosti dolazi ak i iz one obla-
sti arheološkog istraživanja koja je veoma dugo odolevala teorijskim menama
u disciplini i ostajala vrsto ukorenjena u kulturnoistorijskom pristupu.
Poslednja izmena: