Као што су прото-Бугари, туркијско племе, завладали на једном словенском подручју и читав народ прозвали Бугарима, исто је тако могуће да се у даљој прошлости десило и са Србима и Хрватима, који би исто тако могли бити нека иранско-сарматска племена или војни сталежи.
Поготово што су персијском језику Х и С лако заменљиви, као код нас Ф и П (Филип-Пилип, Стефан-Степан), или В и Ф (Стефан-Стефан, 'вала-фала), или Б и В (бојни-војни) итд.
Katicic labavo zastupa iransku etimologiju naziva "Hrvat", u stvari, najmanje je nevjerovatna, "iako jezik ne poznaje ni jedan jedini iskljucivo hrvatski iranizan" (
Dunja Brozovic-Roncevic), a Trubacev je proucavajuci iranizme u slavenskim jezicima najvise zapazio ovu pojavu u poljskom (
Iz slavjano-iranskih leksiceskih otnosenij, Etimologija, 1965) iako, naravno, srvrstava naziv "Hrvat" u iranizam koji je primljen preko Zapadnih i Istocnih Slavena, a ne izravno od Iranaca.
Ima jedna, po njemu, iransko-juznoslavenska izoglosa, a to je razvoj semanticke osnove za hrana, hraniti u znacenju "jelo" od prvobitnog znacenja cuvanje, zastita ili pohranjivanje, itd.
Dunja Brozovic-Roncevic je jednom prilikom iranistima (
koji se nikad nisu bavili slavistickom i etnogenezom Hrvata) na Harvardskom univerzitetu dala da prouce prepoznatljive nazive: Klukas, Muhlo, Lobel, Kosenc, Hrvat, Tuga i Buga, te samo im je "Hrvat" bio "sumnjiv".
Naravno, Hrvati imaju i svoje alternativce za koje jedan dio hrvatskih jezikoslovaca (
iako neki od njih imaju svoje, pa cak i ekscentricne teze) kaze da nemaju dovoljno znanja iz indoeuropeistike i poredbene lingvistike (
narocito su kritikovani Marko Vidovic - Hrvatski iranski korijeni, 1991, i Mijo N. Curic - Staroiransko podrijetlo Hrvata, 1991) pa su im Iliri i Hetiti pripadnici Iranaca, dok Vidovic ime Hrvat izvodi iz imena plemena iz zemlje "Hatti", te jedna skupina se odvojila i na podrucju danasnjeg Krakowa sazdala Gornju Hrvatsku (Horni Hatti), a oba autora navode da u hrvatskom jeziku postoji preko 3,000 iranskih rijeci; ilustrativni primjeri su dva, thri-tri, sata-sto, itd. Ime Slaveni im dolazi Savensii, Savi, znaci od rijeke Save, postu su tu tzv. Slaveni obitavali, a Madjari su takodje iranskog porijekla (Magu Ari, iranski magovi) dok je Panonija u stvari Banonija, zemlja u kojoj vlada ban.
Najjaca je etimologija Raguse, nastalo od imena pokrajine Raga (Ragha), rodnog mjesta Zaratustre. Onda, Daruvar, Bjelovar posjeduju staroiranski sufiks - var (vardana: grad) dok su Zagreb osnovali Iranci (a-gram-a), a Sisak odnosno Siscia je latiniziran oblik staroiranske pokrajine Segestan, te mjesta Sisakht.
Zadar je Zadrakarta (Atrabad, jugoistocno od Kaspijskog jezera), dok je drevni grad Spalatura nista kontra Splita, itd. Istovremeno je prenijeta u iranski kontekst i hrvatska hidronimija, Una je "una", odnosno spojnica na staroiranskom, Kupa je Kubhi, Kabulrud u istocnom Afghanistanu, Krka je Rud-e-Kharkeh koja presijeca polja ispod gorja Zagros, a etimologija otoka je jos bolja. Hvar je sunce, zato sto je najsuncaniji otok, ime su mu dali Parani, a Krk je nazvan po plemenu Karka, itd.
Sve to ide unazad do Stjepana Sakaca koji je naziv Harahvatis s Darijeva natpisa prepoznao kao prapostojbinu, kao i izvor kajkavstine Protohrvata, a nesto slicno je i tvrdio Tomislav Heres, kao upitna rjecca "kaj" se pronalazi na dvoru kralja Kira Velikog, odnosno Darija I, sto opet vodi do Dominika Mandica iako Heres megalomanski tvrdi u "Marulicu" 1992. godine da je "hrvatski narod bio rasadnik iz kojega su se rasplodili svi oni narodi koje bizantski Grci skupnim imenom nazivaju Slaveni".
Onda, idu razne teze, od Vojislava Nikcevica koji je smatrao da naziv Hrvat potice od grcke imenice "zemlja", dok ime Srba je nastalo od servus, podloznik ("Porijeklo i znacenje imena Hrvat i Srbin", objavljeno daleke 1987. godine u "Dubrovniku") mada smatra da ako su Hrvati iranskog porijekla, njihov jezik ne bi mogao pripadati juznoslavenskoj skupini, a da su poslovenjeni Iranci, kako bi hrvatski jezik mogao biti slovenskog sintetickog tipa, a kada Bugari kao poslovenjeni turkijski etnikum imaju jezik analitickog tipa (?), sto su mu neki jezikoslovci prigovorili da argumentacija ne stoji jer hrvatski ima sinteticku deklinaciju, a bugarski konjugaciju, osim toga protobu(l)garski je bio sinteticki jezik, mada ne fuzijski nego aglutinativno sintetican (
D. Brozovic-Roncevic).
Valentic Putanec ("Ubikacija klasicnih toponima, Sisopa...", 1992) smatra da se Slaveni pojavljuju na Balkanu vec u 1. st. n. e., odnosno Iliri, Slaveni i Balti su zivjeli zajedno na sjeveru, a grupe Slavena (medju njima i Hrvati-kajkavaci) dolaze zajedno sa Ilirima 1,200. g. p.n.e. do Panonije, tako da su u 1. st. p.n.e. vjerovatno na liniji Lika-Dubrovnik (po njemu je dubrovacki jezik ikavski u svom supstratu).
Ivan Muzic zastupa autohtonost odnosno primarnosti autohtonog elementa u etnogenezi Hrvata ali insistira na velikoj ulozi Gota tako da slijedi pretpostavku da bi hrvatsko ime moglo biti porijeklom gotsko, odnosno germansko (Hropi ili Hrobi) iako se ne moze izvesti od hroBi - slava, posto se radi o nekakvim mladjim germanskim odrazima, itd.
O. Kronesteiner ime Hrvat vezuje uz turkijsko (tatarski i basirski) *cher - slobodan + - vatu (udarati, boriti se), znaci "hervata" - slobodni bojovnici, ratnici, itd. Karl Megnes osporava ovu mogucnost iako istice da da postoji turkijsko musko ime Qobrat pa bi ime Hrvat moglo biti tvoreno od antroponimske osnove, mada ipak daje prednost iranskom porijeklu sto bi bilo Vasmerovo tumacenje da je Hrvat cuvar (
fsu-haruata) stoke ili pastir odnosno znacenje koje je dao A. I. Sobolevskij (hu-dobar, ravah-slobodni prosto, sloboda).
Onda, Heinz Schuster-Sewc je iznio misljenje da je u pitanju litavski sharv-, tako da naziv ima cvrstu balto-slavensku podlogu, Bruckner misli da je "naoruzan", a Lehr-Splawinski "borben", dok se Geitler slaze s Briknerom, pa onda dalje idu misljenja poznatih slavista...
Golab izvodi etnonim Hrvat od indoevropskog korijena * k'erH - rog, smatrajuci da je izvedeni apelativ *h'rv' - posudjenica iz germanskog *hurwa- koja odgovara praindoevropskom pridjevu rogat (*kr'Huo). U svakom slucaju nesto u tom smislu, da ne napravim kakvu gresku jer me strah pomalo hvata sto koracam nepoznatom i opasnom teritorijom... Po Golabu su vecina rijeci sa pocetnim "h" posudjenice iz iranskog, starije, a mladje iz germanskog.
Novije objasnjenje je dao Kunstmann Heinrich, naravno, covjek koji je zastupao tezu da su danasnji Istocni i Zapadni Slaveni napustili Balkan 550. g. n. e. i preselili se na sjever, a da su ih prethodno na Balkan doveli Avari negdje iz crnomorskih predjela... Po njemu je to grcka etimologija, zemlja + koracam, odnosno oni koje mjere zemlju koracima, posto su dosli u zemlju Dalmaciju, itd.,
Na ovu pretpostavku se posebno osvrnuo (negativno) Radoslav Katicic u Starohrvatskoj prosvjeti 1991. godine ("Kunstmannovi lingvisticki dokazi o seobi Slavena s juga na sjever"), a Nada Klaic je isto (pozitivno) pisala o Kunstmannovoj tezi u "Povijesti Hrvata", odnosno nadovezala se na svoju tezu o seobi te postojbini Hrvata u Karantaniji. Ludnica ziva postaje sve ovo i tesko da neko ovdje moze biti pametan...
Trubacev se ne moze izostaviti i njegova teza, opet o iranskom porijeklu Hrvata, odnosno avestickom "haurvatat", sto bi znacilo cjelovitost, zdravlje, mada je u "novije vrijeme" ukazao da je ime Sarmata indoarijsko *sar-ma(n)t - zenski, Sarmatai zapisano u okviru grcke tradicije isto tako, kao i sto bi ukazivalo na matrijarhat jer se pise o zenopodloznicima, odnosno onima kojima vladaju zene...
U svakom slucaju, zanimljivo jer Trubacev lokalizira tamo Amazonke... Ybt, ovo sve ludje i ludje...
Medjutim, Alemko Gluhak je pisao dosta o tome i na kraju se opredjeljuje za Trubacovljevu etimologiju, dok za kraj ostavljam Katicica (
"Podrijetlo Hrvata kao znanstveni problem", Scientia yugoslavica, 1990.) koji se ipak priklanja slavisticko-autohtonom modelu etnogeneze Slavena ne negirajuci kontinuitet antickog balkanskog authtonog stanovnistva, ali i seoba, dok ime Hrvat te imena koja predstavljaju petoro brace i dvije sestre su odraz "socijalnog dualizma" kod Hrvata, prema tome, kao sto je receno na pocetku: iranska etimologija je najmanje nevjerovatna zbog intenzivnih dodira starih Slavena s iranskim nomadima (Skitima, Sarmatima, Alanima, itd.), a da li su Protohrvati bili iranojezicko pleme koje je slavizirano ili su preci Hrvata u pradomovini bili Slaveni, to treba da se utvrdi...
Dodatak:
Treba spomenuti studiju naseg Milana Budimira objavljenu u Sisicevom zborniku 1929. godine ("Hrvat"), sem sto se nadovezuje na razlicite starije interpretacije hrvatskog imena (Ostir, Sufflay, Iljinski, Meje', Pedersen, Bondrak, Peterson, Sisic, itd.), Mile na kraju tvrdi da treba poci od prasl. osnove *churvu, a kao najblizi koradikal pruza se lit. "shirvas", tako da ovo ime obiljezava pleme ili narod koji se narocito isticao svijetlim pigmentom, a "churvat-i" pripada grupi etnikona cija se onomasiologija zasniva na boji koze ili kose.
