Teleskop

Starry starry night

Paint your palet blue and grey
look out on a summer's day
with eyes that know the darkness in my soul

Shadows on the hills

Sketch the trees and the daffodiles
catch the breeze and the winter chills
in colours on the snowy linen land

Now I understand
what you tried to say to me
and how you suffered for your sanity
and how you tried to set them free
they would not listen they did not know how
perhaps they'll listen now.

Starry starry night

Flaming flowers that brightly blaze
swirling clouds in violet haze
reflect in Vincent's eyes of china blue
colours changing hue
morning fields of amber grain
weathered faces lined in pain
are soothed beneth the artist's hand

Now I understand
what you tried to say to me
and how you suffered for your sanity
and how you tried to set them free
they would not listen they did not know how
perhaps they'll listen now

For they could not love you
but still your love was true
and when no hope was left inside
on that starry starry night

You took your life as lover's often do

But I could have told you,
Vincent,
this world was never ment for one as beautiful as you

Starry starry night

Portraits hung in empty halls
framless heads on nameless walls
with eyes that watch the world and can't forget
like the strangers that you've met

The ragged men in ragged clothes
a silver thorn
a bloody rose
lie crushed and broken on the virgin snow
now I think I know
what you tried to say to me
and how you suffered for your sanity
and how you tried to set them free
they would now listen
they're not listening still

Perhaps they never will
 
@zainteresovana
Saljem ti 1000 poljubaca za ovu jednu pesmu! Obozavam jeee (mislim pesmu, a i tebe jer si je napisala! :D)
bye.gif
 
Sto se nas tice, mi se ne cudimo toj sposobnosti prenosenja glasa ljudske duse kroz sve duse i sva razdoblja; u srcu junaka, pesnika ili sveca, postoje snazni uzleti koji razbijaju grobnicu, nebeski svod, vreme, i koji, kao rastuci krugovi koje stvara kamicak bacen u more, iscezavaju tek na daljim obalama okeanskog korita.
 
NEZABORAVNA PRILIKA
(jedna zvezda je usla u jednog smrtnika)

Bezazlena drskost,sramezljiva pozuda,
damska prefinjenost,iskrena pobuda.

Lice sa TV reklama,
osmeh koji svakog slama,
izgled koji pogled zeze,
ideal kome misli teze.

I danima me proganja tako,
zelim je zaboraviti,samo ne znam kako.

Vidim je u ulicnim izlozima,
u kolima, podzemnim prolazima...

Lice sa TV reklama
osmeh koji svakog slama
izgled koji pogled zeze
ideal kome misli teze.

Smesi mi se s bilborda
mila,gorda
prividja mi se u prolaznicima
osmehnuta,tuzna,sama
trezne me zacudjenim mimikama.

I svaki put kad kuci dodjem
kraj prozora jos jednom prodjem
ne bih li je spazio na ulici
ko u svakoj zamisljenoj prilici.
 
Kako je vasiona velika! Vidim kako se planete dizu, a zvezde jurisaju, odnete sa svojom svetloscu...Nebeski svod se siri uporedo sa mojim penjanjem, svetovi se vrte oko mene, ja sam dakle srediste te vasione koja se uskovitlava.
 
Od toga je trebalo početi: nebo.

Prozor bez daske, bez futera, bez stakla.

Otvor i ništa više,

ali otvoren širom.


Ne moram vedru noć da čekam,

niti glavu da zabacujem

da bih se zagledala u nebo.

Nebo mi je iza leđa, pod rukom i na kapcima.

Nebo me obavija hermetički celu

i podiže odozdo.


Ni najviše planine

nisu bliže nebu

od najdubljih dolina.

Ni na jednom mestu nema ga više

nego na drugom.

Oblak je isto bezuslovno

pritisnut nebom kao i grob.

Krtica je isto vaznesena

ko sova što krilom leprša.

Stvar koja u ponor pada,

pada iz neba u nebo.


Sipki, tečni, stenoviti,

usplamteli i nestalni

beskraji neba, mrvice neba,

lahori neba, hrpe neba.

Nebo je sveprisutno,

čak i u tami pod kožom.

Jedem nebo, izbacujem nebo.

Klopka sam u klopci,

stanovnik nastanjeni,

zagrljaj zagrljeni,

pitanje u odgovoru na pitanje.


Podela na nebo i zemlju

to nije pravi način

da se misli o toj celini.

Dopušta samo da proboravim

na tačnijoj adresi

koju je lakše naći

ako me kogod traži.

Osobeni znaci su mi

ushit i očaj.

 
PJESMA

Za tebe
imam osmijeh štampan na japanskom papiru
gledaj me
jer ti činiš da trava raste na livadama
ženo
mapo muzike bistrino rijeke svetkovino plodova
na tvoj prozor
vješaju bršljan automobilskih volana
i prodavači snizuju cijene svojoj robi
dopusti da poljubim tvoj glas
tvoj glas
koji pjeva u svim granama jutra.
 
NEMIRNI MIR

Pridodamo li miru

Malenu rijec - ne,

Naci cemo se u nemiru

I s mirom je gotovo sve.



Ali pridodamo li istom miru

Veliku rijec - sve

Nadjosmo se u Svemiru.

I sve je opet mirno, zar ne?



(Marko Vrdoljak)
 
Ah!znaci vi tamo idete
Da
A znate li gde je to?
Ne ali sam cuo
I nosite sve te stvari?
Da
Nikada nikada
Da li me cujete
Nikada necete stici
Tamo
Sa svim tim stvarima
 
- Ako ga volite, zašto se toliko znojite? Da li se uvek toliko znojite?
- Ne, nikad. Znojim se samo u pozorištu.
- Zar glumci toliko utiču na vas?
- Ne utiču glumci.
- Nego ko? Glumice?
- Vi utičete na mene. Ali, uzgred budi rečeno, to nije znoj. To je moja sperma koja mi u vašoj blizini izbija na sve pore tela.
- Šta je to sperma?
- Ne znate šta je sperma? Zaista?
- Prvi put čujem tu reč. Zvuči kao latinski naziv neke bolesti.
- To je grčka reč, nije latinska.
- Otkud znate sve to?
- Ja proučavam versifikaciju.
- Opet mi nudite nešto nerazumljivo. Kako se to prevodi s latinskog?
- Versifikacija je nauka o građenju stiha.
- Tako? Zvuči učeno i veoma komplikovano. Jeste li dobar stručnjak u toj vašoj oblasti?
- Prilično dobar. Boljeg nećete lako naći. I mogu vam bez po muke objasniti celu tu stvar o spermi. Ali ne ovde. Suviše ima sveta...
 
PREKORI

Nisam te video da places bez povoda.
Nisam cuo da se smejes ni zbog cega.
To nije ljubav.
Ne znam da sam te cuo kako udaras glavom kroz zid
i narices, kako cinis zlo,
kad tako si srecna ipak -
boze, s kojim pravom?
I ne pamtim da sam video tvoju glavu,
tu mucnu stajalicu,
sto se zove glavom,
da se u muzici dubokoj tetura strasno.
Ljubav je kad ka nesreci koracas
tako sigurno, kao sto sigurno skripe cipele.

Ulica je utihnula
tako
da su se mogle cuti cipele.
Skripa tvojih cipela.

To nije ljubav,
rekao sam i dobro se cujem
kad kazem:
to nije ljubav.
Ljubav je kad se ne moze, ne moze drugacije.
Ruke rasirih beznadezno,
u gestu beznadeznom,
da je negde u kamenu
poceo rasti kip...
Ulica je utihnula
tako
da se moglo cuti telo,
kako u utrobi po svom radi -
u toj obmani srca.
To nije ljubav,
rekao sam, i kao iz velike daljine
cujem pak: to nije ljubav;
ljubav je kad se ne da iskazati...
kad pukim se dahom
pustos u nama siri.
Kad se ne zeli disati,
Kao pre prvih taktova,
Kad je otkucana
Nasa sudbina otkucana,
Pod komandom krvnika.

Ulica je utihnula
tako
da se dalo cuti kako se svemir siri.
Mi u svojim zimskim kaputima,
u nezgodno vreme,
glave usecene
visoko uzdignutim kragnama
tim svemirom smo isli.

Veoma sami.

(Oldrzih Mikulasek)
 

Razlio se plavi dan pod mojim prozorima.
Osećam ga.
Pipka me i zadirkuje,
Plavi dan.
Zaplavio je i moj pogled…
Plavim poljem
Putujem,
U plavo odevena,
Pružam
Pogurene ruke…
Molim ga
I
Kumim
Da
Me prihvati,
Pa makar i ovakvu,
Ruglo jednog naraštaja,
Pticu bez selidbe,
Nadu bez utočišta…
Molim ga
I
Kumim
Da
Svoju plavet
Razlije i po meni…
 
ZVEZDA PUTNICA

Da li te iko na kraju puta čeka?
Je li ti nebo prazno bez čoveka?

Ili si mračna što znaš da gore ima
jedno još mračnije sunce, iz koga bije zima?

Ili znaš tamu jutra koje ne osvane?
I koliko pepela od jednog sunca ostane?

(Ljubomir Simović)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top