Taj romanticni Balasevic

  • Začetnik teme Začetnik teme Lilu
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je želela nazvati Zoran, ali je Balaševićev deda rekao kako je to ime za sodarskog konja i insistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen, ali ...do sada sam se navikao... reći će.
 
Prelepa knjiga " Jedan od onih zivota"



" Laz je teska droga, sa te igle se jos niko nije skinuo".

" Kako do sad nisi naucila da sam ja momak kog svako moze lagati, ali ga niko ne moze slagati. I da glupa pravila ove igre u kojoj je tebi sve dozvoljeno postujem jedino zbog toga sto sam ih licno odredio".

" Delovala je nekako jednostavno,otmeno,smerno, umereno lepo....."

" S tugom jednostavno treba umeti.....
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primecujes pa ce se kad tad okrenuti i otici, iako ti se u prvi mah cini da ce zauvek cvileti kraj stola....
I pazi.....
Poklonis li joj samo mrvicu paznje nece se smiriti dok ti ne uvali citavu korpu......
I onda si gotov.........
Jer tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih musterija.......
I nikada te vise nece zaobici.......

" Laz je akrobacija na visokom trapezu, i ako sve nije sihronizovano do perfekcije, neko kad tad propliva u prazno".

" Tako to biva.Cudni su magneti u nama...
Nista nas ne privlaci tako dobro kao odbijanje..."

"Svi znaju za slucaj dva tvrdoglava jarca od kojih ni jedan nije hteo da se skloni sa brvna, ali postoji i verzija sa dva tvrdoglava jarca koji su se nadureni okrenuli, i otisli svaki na svoju stranu".

Ma, uzalud...
Uz zivot se ne prilaze uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako vec ume, zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se neko obradovao...

" Istina je preplasena mala lisica. Najcesce je jedino vikom mozes isterati".

.......Ali ljudi su ti uopste kao skoljke.....Moras ih otvoriti na hiljade da bi pronasao poneki biser".
 
Provincijalka

Rekli su mi da je dosla
iz provincije
strpavsi u kofer snove
i ambicije

Drug je studirao sa njom
pa smo se najzad sreli ona i ja -
shvatih: Boze, ovo je sazvezdje
za nju provincija

Srce stade kao dete
da se otima
trazili smo se
po prethodnim zivotima

Ostavih iza sebe svet zablude
promasaje koji tise
prosto, lako
k'o neko beznacajno pristaniste

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
opet bih uzeo kostim
vecnog decaka
i opet bih smislio
kako da prodangubim
dok ona ne sleti
niz hodnik studenjaka

Gorda, naspram podsmeha
i spletki poslednjih
usamljeni galeb
iznad mora osrednjih

Reci bi sve pokvarile
samo sve cutke
pokraj mene stisla
sami, svoji, izbeglice iz besmisla

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
opet bih gledao
niz kej kao niz prugu
i opet bih znao
da se u oblak zadubim
i cekao bih samo nju
ni jednu drugu

Napisi mi pesmu, mazila se je
nisam znao da li cu umeti
reci jesu moje igracke
cakle mi se u glavi
kao oni sareni staklici kaleidoskopa
i svaki put mi druga slika
u ocima kad zazmurim
ali, postoje u nama neke
neprevodive dubine
postoje u nama neke stvari
neprevodive u reci
ne znam

Napisi mi pesmu, molila je
i nisam znao da li cu umeti
voleo sam ju tako lako
a, tako sam tesko to znao da pokazem
a, onda odjednom raspored
mladeza na njenim ledjima
kao tajna mapa pokazao mi je
u koju zvezdu treba da se
zagledam i tako
eto ti pesma, ludo jedna.Provincijalka

Rekli su mi da je dosla
iz provincije
strpavsi u kofer snove
i ambicije

Drug je studirao sa njom
pa smo se najzad sreli ona i ja -
shvatih: Boze, ovo je sazvezdje
za nju provincija

Srce stade kao dete
da se otima
trazili smo se
po prethodnim zivotima

Ostavih iza sebe svet zablude
promasaje koji tise
prosto, lako
k'o neko beznacajno pristaniste

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
opet bih uzeo kostim
vecnog decaka
i opet bih smislio
kako da prodangubim
dok ona ne sleti
niz hodnik studenjaka

Gorda, naspram podsmeha
i spletki poslednjih
usamljeni galeb
iznad mora osrednjih

Reci bi sve pokvarile
samo sve cutke
pokraj mene stisla
sami, svoji, izbeglice iz besmisla

O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
opet bih gledao
niz kej kao niz prugu
i opet bih znao
da se u oblak zadubim
i cekao bih samo nju
ni jednu drugu

Napisi mi pesmu, mazila se je
nisam znao da li cu umeti
reci jesu moje igracke
cakle mi se u glavi
kao oni sareni staklici kaleidoskopa
i svaki put mi druga slika
u ocima kad zazmurim
ali, postoje u nama neke
neprevodive dubine
postoje u nama neke stvari
neprevodive u reci
ne znam

Napisi mi pesmu, molila je
i nisam znao da li cu umeti
voleo sam ju tako lako
a, tako sam tesko to znao da pokazem
a, onda odjednom raspored
mladeza na njenim ledjima
kao tajna mapa pokazao mi je
u koju zvezdu treba da se
zagledam i tako
eto ti pesma, ludo jedna...








 
Uprkos svim uspesima, Đorđe dugo nije imao podršku roditelja:
'Kao i prema svemu drugom, moji roditelji su i za muziku imali jasne stavove. Smatrali su su da se muzika uči odmalena - prvo sedam godina klavira, pa pevanje.. Čak i mnogo godina kasnije, kada sam već imao nekoliko zlatnih ploča, ćale bi tvrdio kako tambura nije pravi način da se zarađuje za život.
Posle je otišao u Budimpeštu za turističkog predstavnika, pa više nije mogao da redovno prati šta se ovde događa. Kada bi mu rekli da sam pobedio na nekom festivalu, govorio bi mi: "Sine, sve će to proći kako je i došlo. Gledaj ti ovo od čega ćeš živeti." Jednom je u Budimpeštu došla neka ekskurzija iz Dubrovnika i on je bio zadužen da ih primi i pokaže tamošnje znamenitosti. Neko ga je upitao ima li on nekakve veze sa '"onim" Balaševićem. "S kojim Balaševićem?", pitao je u čudu. Pa, sa Đorđem, rekoše mu. "Imam veze, ja sam mu otac!", odgovorio je još sav u čudu. Deca su se nešto sašaptavala i najednom složno zapevala "Neke nove klince". Posle mi je u čudu pričao: "Oni su svi bili tamo, i oni svi su znali tvoju pjesmu!"
Mislim da me je od tada ipak malo drugačije gledao, iako je do kraja života pokušavao da me uveri da mi je budućnost u zvanju profesora geografije.
Veoma mi je nedostajala roditeljska podrška, ali, možda se baš iz inata i izbrusio moj talent, iz neke podsvesne želje da se dokažem, da skrenem njihovu pažnju na sebe.
Moji roditelji nisi bili ni na jednom mom koncertu, i do dana današnjeg, uvek za njih imam dva prazna mesta.'
 
…Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije…
Uzdahnuće, predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se naćas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi…
Biće sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina…
Da…
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo…
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…
Štedeći se…
Učeći se kako ću najbolje voleti nju…
Kada je konačno nađem……

(D.Balasevic)
 
Djordje Balašević - Drvena pesma

Snio sam noćas nikad prežaljenu stvar...
Mog drvenog konjića...
Kanap i zvuk točkića...
Vrbice zvon...
Za mnom verni Sančo moj...
U pohodu na Nespokoj...

Snio sam još i svoju prvu tamburu...
Kako k'o noćna dama
Iz južnog Amsterdama...
Iz izloga... Mene klinca zavodi...
Na smrtne grehe navodi...

'Di je to drvo raslo, od kog' je tesana?
Da l' se pod njime neko nekada ljubio?
Otkud' u njemu izvor svih mojih pesama?
Da l' je to znao onaj ko ga je dubio?

'Di je to drvo raslo, vrh kojih bregova?
Da l' nas je ista kiša mladjane zalila?
Ko mu je grane kres'o, mati ga njegova?
čija je ruka lišće s jeseni palila... da znam?

Snio sam, onda, krevet, sav u čipkama...
Obesnu igru vatre...
Sklopljene šalukatre...
Na uzglavlju... Ruža u intarziji...
Pod kojom smo se mazili...

Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan...
Novembar... Izmaglica...
I kvartet dragih lica...
Maleni čun... Nasred luke pokisle...
Da me u večnost otisne...

'Di je to drvo raslo, spram kojih vetrova?
Da l' je pod njime neko za nekim žalio?
Što ga je grom obiš'o, mati ga Petrova?
Ko je u šake pljun'o, pa ga strovalio?

Jedina moja mila... Što si me budila?
Bio sam tako blizu naličja vremena...
Taji se jedno drvo u mojim grudima...
Gde li će nešto nići iz toga semena...
...da znam?
 
Zaspala je na kaucu dok sam se petljao sa jastucnicom u drugoj sobi, i nisam imao srca da je budim. Podmetnuo sam joj jastuk pod glavu. I nameravao da je pokrijem mekim kariranim cebetom, ali mi se ucinilo da to, nekako, ne ide uz tesni, svecani kostim.
Sta sad?
Nisam mali, bilo mi je jasno sta se to desava izmedju nas, ali dotad je sve ipak islo po nekom redu. Ono sto mi je palo na pamet bilo je prilicno preko reda, i uveliko je prelazilo granice pristojnosti.
Hm, kad smo vec kod granica, ona je prva izazvala granicni incident, zaspavsi na mom kaucu, posto se prethodno mimo bontona, pojavila nenajavljeno, kasno i tako dalje. Dabome. To mi je pomoglo da lakse resim dilemu.
Pazljivo, kao ekspert za demontiranje paklenih masina, povukao sam patent zatvarac na njenoj suknji zzzzzzzip!
Za razliku od Emilije, devojcure kojima sam nekad povlacio cipzare bile su veoma budne, a ajkule sa kojima imam posla zadnjih godina suknje skidaju same, i to, uglavnom jos u liftu, ili u hodniku, pred vratima, kad nisu u velikoj guzvi. Ovo je za mene bilo nesto sasvim novo....
Cudna kombinacija cednosti i nekrofilije, uplasila me je toliko da sam hteo da odustanem, ali onda je ona, u polusnu, pomerila onaj nevaljali deo koji mi je smetao, suknja je sama kliznula preko svile njenih bokova, i pracaknula se u mojim rukama.
Devojke nikada nisu u tolikoj nesvesti da ih moze sknuti neko kome to pri svesti ne bi dozvolile. Njeno podsvesno poverenje samo me je obavezalo da budem jos nezniji.Zadrzavajuci dah, kao da trazim sifru na sefu, okrenuo sam tri presvucena dugmeta na gornjem delu kostima, i pogodjena kombinacija otkrila je malog isusa na njenom lancicu. Mucenik je, siroko rasirio ruke, branio jednodelni crni cipkasti triko, koji je pomalo licio na korset, nema veze u svakom slucaju to je bilo poslednje nesto sto je ostalo na njoj.
Ne brini Gospode. Znam sta radim...
Ususkao sam je u cebe sa svih strana, i tek onda otskrinuo vrata terase, slozio na naslon kauca stvari u kojima je dosla meni, a na naslon stolice sitnice koje ce joj biti potrebne kad dodje sebi, i na brzinu , pod telefonskim brojem pumpe, nazvrljao kratko novelu o bravi i kljucu za slucaj da odluci da zbrise kuci pre nego sto se ja ujutru vatim....
Ali, djavo mi je sedeo na ramenu..Bio sam vec na vratima, kad sam pomislio da ce ipak biti bolje ako s'nje skinem jos nesto sto bi joj moglo smetati u snu. Ta crna stvar bila je pomalo komplikovana, nisam imao predstavu kako se demontira i skida, ali kad sam je se jednom dotakao, vise nisam uspeo da je pustim iz ruku. I uspeo sam...
Gledajuci dugu ridju kosu, prosutu po belom damastu, shvatio sam da nisam pogresio kad sam resio da idem do kraja i da sam dobro uradio sto sam joj na kraju konacno skinuo i tu veliku crnu snalu.
Snalu?
Snalu. Pa sta?
" Sram bilo onoga ko zlo pomisli".....cula su naelektrisala vrhove prstiju kojima sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio kad te obuzme, i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je. Jos kako sam je zeleo....
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, besuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja
I trgao se. Uplasen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Mozda. Ja sam momak staromodan.Prevazidjen. Po mojoj religiji,moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci..
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...

Tri posleratna druga
 
Izmislili su milion nacina da vreme prodje, a ni jedan jedini da se zaustavi.

Svaka skola se placa, a narocito vecernja. U visoj zivotnoj, koju sam apsolvirao, skolarina je ponekad bivala astronomska.

Govorili su mi da se cuvam pijanih budala. Cuvao sam se treznih budala za svaki slucaj!

Gadni su oni sto cute. I oni sto se smeskaju. Na te dzukce treba obratiti paznju.

Postoji verovanje u narodu da se novcem ne moze kupiti sve. Priznajem. Ali se moze kupiti jako puno toga, verujte mi...

Idealisti se nece tako lako predati.
Oni znaju da je strasno biti bogat a nesretan...
Verovatno. Ali, prakticni su otkrili i goru situaciju:
Siromasan a nesretan...
Ali, svi se slazu u tome da lova kvari ljude.
Kvari ljude, ali leci zivce, dodali su neki. I eto ti ga sad.....

Tako je to sa lovom. Ne mozes je imati ni previse ni premalo. Nikad tako puno da je ne bi pozeleo jos, i nikad tako malo da ne bi moglo biti i manje. To pouzdano znam...

Postoji milion gradova u koje mozes odlaziti, ali samo jedan u koji mozes da se vracas....

Bolje je umeti nego imati, kaze narodna mudrost...

Uvek sam ljude zamisljao bolji nego sto jesu, i tako sam nekako i prosao..

Bila je lepa kao san umornog andjela...

Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.

Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom jos ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj.

Od nakita je nosila jedino oci, i ja sam u tom trenutku uzalud trazio rec koja bi ih objasnila.

Bila je potpuno lepa....

Srecni nikad ne razmisljaju o sreci. To je posao za nesretne. Svi primete srecu u nesreci, a o nesreci u sreci razmisljaju samo blesavi. I iskusni...

" Zauvek" je ipak samo rec...
Velike reci obicno imaju malu gresku. I smanjuju se za mrvicak svaki put kad ih izgovoris. Ni od mog " zauvek" nije ostalo bog zna sta.

Suska se da je u vinu istina....U vinjaku nije, sasvim sigurno.

Bas sam glup. Pa dom moze biti jedino ono mesto na kom nekog ima i kad ti nisi tamo...

Ne bih hteo puno da frojdisem, ali znas, tu losi momenti nas prate kao kolona na auto - putu. Dok sibas, ne mogu ti nista, ali ih se nakupi, vuku se za tobom kao krokodilski rep, i samo cekaju da usporis.I kad to ucinis gotov si. Pregazi te. Svi odjednom. Kao tebe sad. Ali onda protutnje. Odu. I nemoj da juris za njima, pokusavajuci da ih obudjes, kao sto sam ja ucinio. To ne moze. smanji gas, preuzmi kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje.....

Bolje da sam se rodio bez razdeljka na dupetu nego bez smisla za humor....

Bila je tuzna i rasminkana, ali mene nije moglo prevariti to sto je izgledala kao polovni andjeo. Znao sam da nema polovnih andjela.Ima ih samo umornih.......

Ludaci su sretan narod....

Neko mi je rekao da gresim sto cekam da stvari same naidju, ali to i nije tako los sistem. Jedino ih treba cekati na pravom mestu.

Zelis nesto moje? Zauvek? Da li bi prezime moglo da posluzi?

Tri posleratna druga
 
Zivot je more, pucina crna,
Po kojoj tonu mnogi sto brode...
Nije mi srce plasljiva srna,
Ja se ne bojim Velike Vode...

Lome me vali, nose me struje,
Oseka srece, a tuge plima...
Siba me nebo bicem oluje,
Al jos se ne dam i jos me ima...

U jutra rana plase me senke minulih dana...
Secanja mutna kao u lazi, kao u snu...
Ipak se borim, ipak se nadam,
Sve manje letim, sve vise padam,
I sve su jace ruke sto me vuku dnu...

Mozda ce zena svilenog bedra,
Koja me zove i pruza ruke,
Uliti vetar u moja jedra
Do nove zene, do nove luke...
 
Moja omiljena pesma

Djordje Balasevic
Divlji badem

Vrteli se tockovi mog bicikla
gde god je stao taj rulet bese premija
smakla se o stepenik njena stikla
nekad su pogledi bili cista hemija

Dobro je pocela nedelja
poslednje pripreme za maturu
virili smo u daljine puni nade
preko gimnazijskog bedema
ko pravi dekor za avanturu
prosuo je nezni purpur divlji badem

Poneli nas vetrovi ko maslacke
jedni su leteli lako, drugi padali
i curice su postale prve macke
a losi djaci odjednom svetom vladali

Sve mi je odlicno zvucalo
dobro sam stajao tih sezona
ljuljale me oci sirom promenade
a nju sam sretao slucajno
uvek je s pogresnim bila ona
ali znao sam da sanja onaj badem

Stane sve u strofu-dve u baladi
pustinja proslih minuta i ova zrna sad
i pred treci refren vec nismo mladi
usla je nedavno sama u kafe Petrograd

Suvise tajni u ocima
u zlatni okov je prstic pao
molio me dugi pogled da je kradem
dovraga, kafa je gorcila
al taj sam ukus od nekud znao
probao sam jednom davno divlji
badem
 
PORTRET MOG ŽIVOTA

Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
djavo prste u farbu umače.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nadjoh medj' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah ridju iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
 
AH, THERE ARE SO MANY SAD LOVES
PROFESSOR LUKIC FROM THE FOURTH FLOOR
HAS LIVED PRETTY MUCH ALONE.
AND HE TAUGHT LOVE SONGS TO THE KIDS
SONNETS AND SO ON..

OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES
I’M THINKING ABOUT THAT:
HIS WIFE, LUKIC MILENA, WENT WITH ANOTHER ONE
OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES,
THIS WORLD IS FILLED WITH THEM,
I DOUBT MORE AND MORE THAT SOMEONE STILL LOVES HAPPILY

AND MRS JULA WAS MAKING A NEEDLEPOINT
AND PLAYED “TOUCH” ON SATURDAYS
HER HOUSBAND LEFT HER COUPLE OF YELLOW PAINTINGS,
OFFICER’S HAT AND A SWORD

OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES
I’M THINKING ABOUT IT:
OFFICER BATA, FROM FIRST WAR, DIDN’T COME BACK
OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES
THIS WORLD IS FILLED WITH THEM
I DOUBT MORE AND MORE THAT SOMEONE STILL LOVES HAPPILY

THEY WRITE ROMANCES, SONGS, NOVELS
ABOUT LOVES THAT FIND A RIGHT WAY
I KNOW SOME GRAY, SAD HOTELS
I KNOW SOME EMPTY ROOMS WHERE THERE IS ALWAYS THAT TERRIBLE PEACE
OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES, I’M THINKING ABOUT IT…

ANDJELIJA PROKIC WAS WAITING FOR A PRINCE
AND HIS MAGICAL POWER
TO PAY HER CREDIT
TO MAKE HER A CHILD
TO LOVE HER TIL THE LATE NIGHT.

OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES,
I’M THINKING ABOUT IT:
HER HOUSBAND, BANE, DAY AT NIGHT,
HAVENT BEEN SOBER.
OH HOW MANY SAD LOVES THERE ARE,
THIS WORLD IS FILLED WITH THEM,
I DOUBT MORE AND MORE THAT SOMEONE STILL LOVES HAPPILY.

AND ONCE, AT 2:10,
WHEN HE CAME HOME LUSTING FOR LOVE AND DREAM,
FOUND A LETTER, FAINTED,
HIS WIFE RUN INTO THE NIGHT WITH THE LUKIC FROM THE FIRST VERSE.
OH THERE ARE SO MANY SAD LOVES, I’M THINKING ABOUT IT..
 
Morao sam da se odselimDjordje Balasevic | 10.11.2005. u 14:13

Prolaze gradom umorne bivse lepojke
iz moje slatke mladosti
skrivaju bore, s linijom se bore
vreme im smislja pakosti

Najbolji momci sa korzoa
mladi lavovi, mangupi, ugursuzi
sad su soferi, magacioneri
kriju ih mracni bircuzi

Refren
Kad o tome razmislim
ja sam kriv sto zivim s tim
morao sam da se odselim
da se davno izgubim

I da se nikad ne vratim
da ih onakve zapamtim
morao sam da se odselim
kad mi je bilo dva’es tri

I ja sam bio decko s gitarom, mali car
sasavi boem za sve njih
decko s gitarom, danas decko s honorarom
koji ga odvaja od svih

Refren

I da se nikad ne vratim
da me onakvog pamte svi
morao sam da se odselim
kad mi je bilo dva’es tri
 
SAN

Ponekad te sanjam tako stvarno
Da pred svitanje svud po sobi svetlucaju zaboravljene šnalice i
brošići...
Ali buđenje me uvek sačeka na kvarno...
Kao dokoni pandur na pustom drumu...
Kojim kad-tad moraš naići...

A ti, mila...
Samo baneš u snove s nekog puta dalekog...
I tad se zbunim...Tad se potpuno sludim...
Jer...
Na javi sam te ljubio strepeći da ne probudim nekog...
A u snovima te ljubim strepeći da sebe ne probudim...
 
OSTANI JOŠ MALO

Znam da je kasno, strašno kasno, znam da žuriš
Da stigneš kući, da se svučeš i zažmuriš
O znam šta sutra čeka te, al sada ostavi sve
Ostani još malo

Ovo je danas samo jedan od tih dana
Kad tonu lađe i kad misliš da si sama
Loš dan, al` već mu vidim kraj, za čas ću spremiti čaj
Ostani još malo

Sve mi se čini da znaš
Kako mi nedostaješ
Kad odeš dugo još ostaješ
U sobi sa mnom

Sve mi se čini da znaš
Da ću čekat` satima
Ne žuri zato ka vratima
I gradu tamnom

Baš oblak jedan spušta sidro iznad grada
Dugo će kiša, slušaj samo kako pada
Šta sad, moj kišobran je star a taksi propala stvar
Ostani još malo

Sve mi se cini da znaš
Kako mi nedostaješ
Kad odeš dugo još ostaješ
U sobi sa mnom
Sve mi se čini da znaš
Da ću čekat` satima
Ne žuri zato ka vratima
I gradu tamnom
 
E,bas si pogodila pesmu..ti je verovatno volis a ja sam je odziveo u stvarnom zivotu. Jedino sto nisam uspeo da joj napisem pesmu,bar ne u vremenu dok je maska decaka bila na meni! Sad jesam,i ne samo jednu. Valjda kad volis, a taj trenutak koji moze da potraje kao vecnost, ne zelis da izgubis pisuci po papiru,vec pesmu ispisujes po zeni koja ti je u zagrljaju.Pesmu napises kad carolije nestane..kad ostanes sam,kad shvatis da si je(mislim na zenu) zauvek izgubio i plod patnje je pesma..
U svakom slucaju najbolja Djoletova pesma,mozda i"Naposletku" za produbljivanje patnje.
 
Volim je, a i doživela sam, u stvari, mislim da ne postoji zrela osoba koja se bar jednom nije tako osećala. Nije važno da li je zaljubljenost ili ljubav u pitanju. To je trenutak koji želiš da traje večno, nadajući da će u nekom deliću sekunde sve da se preobrati, da će shvatiti. Al` cvrc (što bi rekla moja draga KK)!!!

Odlazi cirkus

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?

Nestaje cirkus u širokoj ravnici.
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Pričaće deca o svetlima arene,
vežbaće krišom kod kuće neki štos.
Ali već sutra, čim prodje neko vreme
samo će retko pomišljati na to.

Ostaće okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri grk.
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se ponovo sresti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?

Nestaje cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace će masa naći lako
jer dugi cirkus će doći u naš grad.

Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.
 
Šta su poznati rekli o Đoletu
iz knjige "Yu Rock Enciklopedija" Petra Janjatovića

Rade Šerbedžija
Pismo iz Londona

Dodju tako ponekad
Neke tamne ure
Sjetim se drugara starih
Il' neke davne cure

Zatvorim oci polako
Boli me sjecanje svako
Dođu tako ponekad
Neke tamne ure
Vratim se mladosti svojoj
I prvoj cigareti
Sjetim se ljubavi prve

I prepustim se sjeti
Zamisljam gradove stare
ulice, trgove, ljude
Dodju tako ponekad
Neke tamne ure
Ja mogu sve razumjeti
I mogu sve oprostiti
Al tesko mi nekako živjeti
bez tebe stari moj

Od Mure sve do Morave
Ako se svi zaborave
Ostaće uvijek poneki
Mornar Panonski

Ponekad napišem pismo
adresu imam u glavi
kažu zajedno više nismo
Drug mi u drugoj državi

Nekad znali smo skupa
Brzim preko Bosne
Na što je ovo izaslo
Tri materi proste
I tako svake noći
Sjetim se pjesme tvoje
Što mi vrijedi sto znam

Da samo tuge postoje
Popijem malo vina
pa mi je nekako lakše
Princip je uvijek isti
Sve su ostalo - zna se

Od Mure sve do Morave
Ako se svi zaborave
Ostaće uvijek poneki
Mornar Panonski

Ja mogu sve razumjeti
I mogu sve oprostiti
A teško mi nekako živjeti
Bez tebe stari moj...
 
Miholjsko leto

Do pola jedan je bila na času klavira...
Onda korakom merila grad...
I usput gledala izloge...
Pardon... Svoj odraz u njima...
U kosi jos, poput venca, ona molska kadenca...
Mala vračka da upravo tad...
Uz "caffe Kibic" polagano nadođe On...
Kao plima...

Tajne su tu zato da ih neko nasluti...
Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...
Bogu je kanuo čaj... Svud je prsnuo sjaj...
Jedan platan će ostati zlatan...
Ona kroz smeh čvrsto svoju kajdanku stisće...
Ne drhti On... To je samo to uvelo lisće...
Blazeno Miholjsko Leto...
Jedno i sveto za njih...

A On je nosio naglas svojih Skoro Osamnaest...
Sve česće mu govore "Vi"...
Beges u grudima udara...
Bije u bronzane zice...
U dzepu sretni staklenac... Ko ono novčić i zdenac...
Mala vračka da nestanu svi...
A Ona bane ko lupez... I prospe mu kosu u lice...

Kao osrednji klosar, malo prosed... I prostar...
Na uglu sam zastao sam...
Ne tako dobar oktobar...
I misli sve... U "ruskom stimu"...
A onda shvatih, na prepad... Da te volim, ko nekad...
Vreme samo raspiruje plam?
U meni "miholjsko leto"... To prkosno sunce pred zimu...
 
Masta

Jednom je Cale pokušao da mi objasni šta je mašta...
Sedeli smo u camcu, nasred Dunavca, u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htela ni da pipne, i ja sam, dosadujuci se, postavljao milion najgorih mogucih pitanja.
Bilo mi je sedam-osam godina, i mogao je da mi odgovara i sasvim jednostavno, ali za mog starog se stvarno može reci svašta, samo ne i to da je bio jednostavan...
Neke njegove primere shvatio sam tek pod stare dane, neke nisam još, i izgleda da i necu, ali pricu o jednom narocitom Cupu zapamtio sam zauvek.
Ili sam je se, možda, tek sad setio? Nema veze...
Cale mi je, uglavnom, ispricao da na svetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi, još bolje. Istina je stvarnost, i tu nema šta da se prica, a laž su snovi...
Tu mi, verovatno, nešto nije bilo jasno, jer se secam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male letece, najlepše laži. Snovi su andeli laži...
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga srece nema. Dve osnovne životne kemikalije zato se uvek mešaju, ali to je vec crna magija, i kap jednog u drugom cesto je premalo, a dve kapi cesto su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije.
A posebni, carobni i nevidljivi cup u kom se muckaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta.
U tom Cupu je štos...

***
Kad ono prestaje detinjstvo?
Kad ti neko prvi put na ulici kaže “Vi”? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozacki, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tacno...
Ja mislim da prestane, kad ostaneš bez Cupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajuci da ga koristiš, sam razbiješ..
 
SLOVENSKA

Nosem dahom sna,doleteo je crni golub na moj dlan...
Zasto, ko da zna, al to sam jutro docekao umoran?
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teskim, olovnim,
I video svet sakriven iza zlatnih oblaka...

Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin...
Ne dozvoli tad da naprave od toga tuzni treci cin.
Nek mi ne drze govore,
Nek drugom pletu lovore,
Ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu...

Uplasi me sjaj milion sveca kad se nebom popali...
Gde je tome kraj? Za kog su tako dubok zdenac kopali?
Zasto se sve to desava?
Dal covek ista resava?
Il smo samo tu zbog ravnoteze medju zvezdama?

O, zagri me sad jako, najbolje sto znas,
I nemoj crnoj ptici da me das...
Ma, ne, ne brini, proci ce za tren,
Ja sam samo malo lud i zaljubljen...

U mojim venama Davni Sever samuje...
I ja ponekad ne znam sta mu je.
Sto luduje? Od srece tugu tka?
Moja prosta dusa slovenska...
 
CIVUTSKI VRT

Ako krocis u civutski vrt, na sedmo koleno cini ce pasti...
I, ko da nema drugih basti... Di sve pupi i sve sljasti...
Di na miru mozes seboj i bozure krasti...
Moja nesretna mati... Htela me spasti... Savetom finim...
Al morala je dotad znati... Da ne sme kasti... Sta da ne cinim..

Sta je bedem neg siroki zid? Lako se zajasi... Ko stari cilas...
Mahovina ko astragan... Da bez glasa smugne dragan...
Ukraj neba se lepeza mlad saran porcijas...
Ruka zavesu mice... Trepte u tmini... Biserni zdenci...
Zbog neceg djurdjic uvek nice... Bas u tisini... I bas u senci...

Necu skoro onim sorom... Ne znam posle put odande...
Me sem coro, moja lolo... Chu co soro pasa mande...
Vetar cvili i lelece... Skini suknju i jelece...
Nit ko mari, nit ko zna... Na cer mande cingara...

Ako dirnes u civutski vrt... Kletvu ces nositi ko srebrn zvoncic...
Bices zedan kraj bunara... I siromah s puno para...
Sve ces dijamante dati za smesni cirkoncic...
Ko u tudji vrt udje... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... "Ne pozeli nista tudje..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu...

Kao mrva iz dzepa... Truni se lako... zivot protekli...
Da, rekli su mi da je lepa... Ali bas tako? To nisu rekli...
 

Back
Top