Dobrodošla,
mlada damo.
Prvo, nisu Nemci mleli sve redom, samleli su nas i Ujedinjene Arapske Emirate, al' igrali nerešeno sa Kolumbijom. Nakon toga su dobili prvake Evrope Holanđane, sa Kumanom, Rajkardom, Gulitom, i Van Bastenom, i na tome im svaka čast. Posle toga, jednim golom iz penala jedva izbaciše Čehoslovake, da bi u polufinalu tek nakon izvođenja jedanaestaraca dobili Engleze. U finalu, opet jednim golom iz penala jedva dobiše Argentinu. Tako da je to više provlačenje, da ne kažem sreća, nego mlevenje.
''Mlevenje'' je ono što je radila mađarska Laka Konjica '54 kad je, recimo, na dve utakmice u grupi postigla 17 golova a primila 3.
Druga stvar, Rosija i Zofa si vremeplovom poslala iz '82 u '90. ;)
I treće, Rože Mila je imao 38 tad, a 42 na sledećem SP, u Ju Es End Eju.
Mi smo oduvek imali dobre igrače koji su u svoje vreme važili za najbolje, ili jedne od, na svojoj poziciji na svetu (Ivković, Beara, Čajkovski, Millutinović, Bobek, Vukas, Vasović, Šekularac, Džajić, Stojković, Savićević, Pančev...), ali nas je nešto uvek ujebalo. Ili je to onaj nacionalni ključ, ili ono pravilo da igrač ne može da igra za reprezentaciju ako ode u inostranstvo, ili finansijski problemi, ili jednostavno nedostatak motivacije...
Ironično, mi smo najveći uspeh ostvarili na prvom SP, 1930 u Urugvaju, kad su, uglavnom iz političkih razloga, igrali samo Srbi, čak mislim samo Beograđani.