Čičak, uz dužno poštovanje, mislim da tvoji komentari čine da se žene koje imaju stvarne probleme sa svekrvama (poput atakualpe kojoj je svekrva predlagala da abortira, ili jekine neprevaziđene neuračunljive svekrve) osećaju bzvz jer sa svom tolerancijom, empatijom i željom, ne mogu da izađu na kraj sa njihovom ludošću. One žene koje nervira i kad svekrva pomeri tanjir, verovatno ljute tvoji komentari. Svi su potpuno svesni da je za bilo koju vrstu dobrih odnosa, pa bili oni komšijski ili porodični potreban trud, poštovanje i razumevanje, ali ne bi hrišćanska načela kamena i 'leba i okretanja drugog obraza bila toliko nedostižna, da smo svi tolerantni, dobri i srećni. Zato nisu svi brakovi savršeni, zato nisu svi odnosi savršeni. Mi smo nesavršeni i nismo isti. Imala si sreću da si naišla na razumnu ženu kojoj si se lako prilagodila, ne živite zajedno, poštujete se. To je velika sreća, ali to ne mogu svi.
To je meni slično onome primeru kad se žena uda za pristojnog i finog muškarca, a on negde posle godinu, dve počne da je vošti, maltretira i ljubomoriše, a joj recimo pričam kako mene moj muž voli, poštuje i razume jer i ja njega poštujem, volim i razumem, i je l', ponekad nešto i prećutim. Msm, možda ona ne ume da ćuti, a možda i mučenica ne progovara. Možda je on nasilnik, a možda se brani. Šta znam ja ko je on? Tako ni ti ne znaš sa kakvim sve osobama ove žene imaju posla. Nemo' da i' ljutiš
Ne ljutim se... ali isto tako ne smatram da je samo sreća u pitanju, već i puno puno razumevanja... mogle smo se nas dve posvađati i naljutiti jedna na drugu milion puta, ali nismo, potrudile smo se i rešile nesuglasice...
Znam ja da ima svakavih ljudi, i da postoje loše svekrve kao što postoje i loši muževi, žene, tašte...
Svi mi imamo probleme u braku, ali ne razumem fazon ''bio je sjajan bajan, sad me tuče''... prosto ja ne verujem u tu priču... dobro mi znamo za koga se udajemo, pa nismo slepe... kao što ne verujem ni u priču ''ja sam ista sjajna bajna a on džukela''...
Žao mi je kad neko mora da živi u zajednici, jer to samo mogu da zamislim... ne bih mogla sa svojim roditeljima da živim a kamoli sa tuđim... to je teško, i tu razumem kako dolazi do svađa, razmirica, nervoze...
Ali ako ne živimo zajedno, pa može da mi dolazi svaki dan, da me zove svaki dan, da radi šta god želi, ja ću tolerisati, jer imam svoj život...
Nikome ne želim da solim pamet, već dajem najdobronamernije savete... iskrenost i razgovor... a pre toga tolerancija... nikad ni jedan problem nisam rešavala preko muža, uvek sam sa njom rasčišćavala sve... milion puta smo obe zadrto držale svoje strane, i na kraju zaključimo da svako treba da misli kako hoće... i okrenemo temu...
Čudno mi je i kako neko može da prihvati da mu partner vređa roditelja... mm i ja se milion puta smejemo našima iza leđa, kad naprave glupost, ma kažemo svašta, kad nas izvedu iz takta... ali prosto iz poštovanja prema mm, ja poštujem i njegove roditelje... jer ipak su oni od njega stvorili ono što je danas i što ja volim... i ma kakvi bili zaslužuju moje poštovanje...
Ja sam takva osoba, da ja ne obraćam mnogo pažnju na ono što ljudi pričaju već na njihova dela...
Mene su moji sveki i svekrva osvojili sa par dela, koje im nikad neću zaboraviti, ma kakvi bili... sveki kad mi je pre VTO rekla da je njoj najbitniji moj život i zdravlje, a beba otom potom, život može biti kvalitetan i bez dece. I to što su sve svoje planove odložili i pomerili da bi me posećivali, iako sam ja rekla da idu, da mi ne mogu pomoći... te stvari su mene kupile za ceo život... i može ona meni sad da kaže:''Čičak kuvaj sutra, ovo ovako, ovo onako...'' našli su mi se kad mi je to značilo jako i to im nikad dok sam živa neću zaboraviti...
Volela bih da je više ovakvih ljudi... da svaka od nas ima dobar odnos sa rodbinom, jer ljudi, život prolazi, a mi ga trošimo na nervozu... mada opet znam, sa nekima je nempguće...
Izvinjavam se na opširnosti... idealista sam, i želim svima što i sebi...


