Upravo zbog toga što nam je stan mali, tražimo veći

i pronašli smo nešto što nam odgovara, jednu prizemna kuća, u ulici koja nije prometna, sa tri sobe i protranim hodnikom, pa će mace moći da izlaze i u dvorište i da koriste dobar deo kuće. (inače, dok smo stanovali u Beogradu, živeli smo u kući i mace su naučile i volele dvorište, a kako su sterilisane nisam imala problem da negde odlutaju ili pobegnu, zato se i ne plašim kako će se ovde snaći). Planiram da ih u bebinu sobu ne puštam. I ne mislim da zbog toga nisam dobar vlasnik životnja, naprotiv. A jedno ne bi trebalo da isključuje drugo. Naravno, osim u slučaju nekih ne daj Bože bolesti, ili situacija u kojima beba NIKAKO ne može da biude u prisustvu ljubimaca, ali mislim da sa nama neće biti slučaj. E sad, neko ovde reče, pomalo optuživačkim tonom (ili barem tako shvatih,,, ), da prilikom usvajanja životinja treba da se dugoročno isplanira hoće li ili neće biti potomstva. Mislim da je to glupost, jer bi onda ljudi, koji planiraju porodicu, decu, radjanje, bili zauvek osuđeni na život bez životinja, naših drugara, pasa i mačaka, i ostalih ljubimaca, što nikako nije tačno. Naravno, ima svakojakih, ali ne treba sve trpati u isti koš, istog momenta.