@Lorelajn @Perperius @mario80 @Demagogic @Mstislav
Nešto apropo te slike iznad, odnosno ispod. Od mjesta na kome sam stajao dok sam slikao asfaltni put ide još par desetina metara ravno, a onda kreće pad tj. spust za Dunav do koga ima nekih 300-400 metara. Mi klinci iz kraja smo tamo početkom 2000-ih dolazili tu biciklima i zajurivali se niz taj spust (koga smo zvali 'đavolja kičma') sve do Dunava. Kad se odozgo zajuriš biciklom i pritom ne kočiš 5-6 sekundi dostigneš strašnu brzinu, pošto je poprilično strmo. Mora se povremeno kočiti da se smanji brzina. Neko ko ne bi povremeno kočio sve do zaravni blizu vode bi lako mogao poginuti. Zato što odozdo ka gore ponekad naiđe auto pa bi se skucao u kola, ili ako ne bi naišlo izlomio bi se kad izbije dolje na zaravan bliže vode i onda bi završio u njoj. Nama klincima je bilo zanimljivo da to radimo, radio nas je adrenalin. Kad se spustimo sa biciklima onda iz izguramo gore pa se ponovo zaleđeno s njima niz taj strmi put i tako po više puta. Tu gore prije spusta kod kuće ljevo i okolo je bilo trešanja, pa smo ih išli brati. Strahovali smo da ne naiđe gazda, ali i to je imalo neku čar. Jedan bi čuvao stražu dok ostali beru trešnje. E stara dobra vremena, kad smo bili bezbrižni i radovali se takvim stvarima koje pomenuh... A današnji klinci samo pilje u telefone i kompijutere. Mnoge roditelji voze do škole par stotina metara, to je bilo nezamislivo tokom mojih školskih dana.
Pogledajte prilog 1807658