Dobro veče svima!
Verovatno nema nikog, ali rekoh da se javim.
Mi smo prvi put proslavili rođus samo kod kuće jer sam poslednja dva puta platila igraonicu, a nije došlo ni pola dece zbog boleština i onda ispade da je to čisto bacanje para pogotovo što je Miloš mali i njemu ništa ne znači da mu dođu deca koju viđa jednom godišnje. Bitni su mi brat i sestra (od ujaka) koja ove godine nije ni bila jer je bila bolesna, a bio je i slavljenik bolestan pa je jedva izdržao rođus. Samo smo Lukinog najboljeg drugara zvali da dođe jer su nam to kumovi i samo sa njima se viđamo redovno, skoro svakog vikenda pa je to ujedno i Milošev najbolji drug.
Ne znam kako vama, ali sad kad je zima, jako slabo se viđamo sa prijateljima jer su deca non-stop bolesna u krug ili matori i onda nikad ništa od druženja. Onda još pride ne mogu napolje jer je bolestan ili jedan ili drugi pa taj bolestan ne sme napolje, a drugi mora da se solidariše i moja deca su konstantno unutra.
'Bem mu život, jedva čekam da i ovaj mali poraste.
I da više svane to sunce, da prestanu boleštine i da mogu da ih pustim u dvorište pa će onda valjda i biti više društva za druženje.
Mene zima ubija na sve strane: hladno, mračno, bolesti, nema druženja - smrt!
I mnogo mi je bolje ovih dana kako je sunce počelo da sija i da se promalja, ali ubija vetar i ja i dalje cvokoćem i nahlađena sam strašno. Svaki čas trčim na WC.
I tako...ja i dalje čekam da prođe zima, ali polako mi se vraća osmeh na lice. Doduše ukočen od zime, ali je ipak osmeh:
