Strah od smrti

  • Začetnik teme Začetnik teme Ikona
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Ja imam drugacije misljenje.Smatram da ako neko voli svoj zivot i sve sto se desava u njemu, ima strah od smrti, strah da ce mu se jednog dana sve to oduzeti.
Dok covek koji svoj zivot ne ceni i u kome nema cemu da se nada i nekog da voli, njemu je mnogo lakse da podnese cinjenicu da ce jednog dana da umre.

Ovo je definitivno ispravno mišljenje o strahu od smrti.
 
Nemam strah od smrti ..vec od nacina umiranja..Neko ce reci da je svejedno na koji nacin ces umreti kada vec umires..meni nije svejedno..plasim se dugog i bolnog umiranja..
 
Sve se da srediti da bude brzopotezno :)

Šalu na stranu jer je ovo ozbiljan pdf, većina ljudi se boji nečeg nepoznatog i neizvesnog. Definitivno najzamršeniji pojam koji postoji zvani sudbina tu ima itekako važnu ulogu ali na sreću ni ona nije presudna. Da skratim, suviše ste mladi da razmišljate o smrti, pogotovo na takav način. Svaki čovek ima u sebi dovoljno negativne energije da pre sam sebe uništi nego što će to učiniti neko drugi, bolest ili nešto treće. Podsvest i strah su uvek ti koji kumuliraju tu energiju.
 
Pa pokazuje ti svoj dečački i moderno hedonistički stav, sam živim , sam i mrem....

I u tom svetlu sasvim je logično da ima da grebe i kad svojom nemoći bude maltretirao svoje sinove i kćeri.
Kad zbog različitog mesta stanovanja budu morali da se dogovaraju i smenjuju da bi ga čuvali i pazili....
Ili će bez obzira na opterećenje , rešiti da se zbog toga što ih je zadužio , uvali na neodredjeno vreme , bez obzira na stambene prilike.....ili odnose u porodici....i da se nada da će kao i kod Trotera postati simpatični dosadni deka....ili baka....

Samo da izjavim da sam svojim očima gledao kad stari ljudi reše da umru da ne bi maltretirali svoje potomke, jednostavno reše da ne jedu sedam dana i odmah ih sredi ili upala pluća ili neka zaostala mononukleoza i jetra ili nešto tako slično.....One priče o tome da čovek zna kad mu valja mreti , nisu ni izmišljotine ni proročanstva u većini slučajeva, već mudrosti i nesebičnosti starih ljudi iz ljubavi prema svojoj deci.....
 
Strah od smrti...nije bas strah od smrti vec od onoga sto smrti neposredno prethodi (u mom slucaju). U onaj svet ne verujem, bar ne u religijskom smislu pakla i raja, mozda samo u postojanje duse, energije bica, ne samo ljudi nego sveg zivog, da ostavlja za sobom trag u nekom obliku i posle smrti. Za ovaj svet mislim da je ciklican i da materija od koje si satkan odlazi i hrani ostatak zivota na planeti i to me ne plasi, cak me cini zadovoljnom, na neki nacin to i jeste zivot nakon smrti. Vise me plasi sto cu morati da prezivim taj neki period pre samog umiranja - pa bi volela da umrem trenutno, ili u snu, kao i vecina pretpostavljam, a na cudnovat, paralisuci nacin me plasi i pomisao da vise necu imati svest o sebi i o svetu oko sebe, nit misli nit osecanja.
 
Strah od nepoznatog. Cemu onda ?
prvo ti smrt dodje kroz umiranje i odumiranje stvari koje volis i ljudi koje volis.
da je samo moj nestanak, da je to samo neki tamo neodredjen trenutak, bilo bi lakse...
ali pre smrti ti gledas kako umire tvoj zivot koji si voleo i na koji si navikao... dugo i stalno... i zivis sa tim...

znam da su moje misli ugradjene u ljude koje sam vaspitavala i ucila ili u ljude sa kojima sam razgovarala i bila intelektualno bliska. znam da su moje emocije ugradjene u ljude koje sam volela... vidim da je tako. a ipak, jednog dana od mene nece ostati apsolutno nista. da li je moguce pre smrti odreci se potrebe da trajes i psole nje? da li je uopste potrebno i dobro odricati se te potrebe?

tesi me pomisao da ce moja materija da ode u zemlju iz koje ce nici biljke... zato bih volela da ne budem sahranjena na groblju nego negde... livada, suma priroda...
 
Zato treba ovladati strahom da on ne bi ovladao tobom.
Svaki strah se može savladati ako smo dovoljno jaki.
da li to znaci da se jake osobe ne plase nicega?
Ako staviš na tas vage jedan i drugi možda isto teže ali onaj prvi je nepojmljiv normalnom pogledu na život.
...otprilike...isto teze,ali ne proizvode iste iste posledice...
 
Ја се не плашим смрти. Али се плашим умирања. О умирању могу много да сазнам. Умирања се наравно плашим, на помисао у каквим се све мукама умире, осећам се веома непријатно. Али смрт. Шта можемо знати о смрти? Ја признајем да о смрти не знам баш ништа. Зашто бих се онда плашио? И чега?
 
У хришћанској религији то смрт није. Мени је иначе било врло занимљиво кад ми је један монах трабуњао о животу после смрти, па ми после 15 минута рекао како се ипак смрти плаши. Чему страх када га после смрти чека бољи, вечни живот? Ваљда страх од Периних теразија...
 
Ja se pitam šta ako zbilja postoji život nakon smrti i ako ćemo se tamo naći sa ljudima iz ovog života. Mene to uplaši. :) Postoje ljudi koje ja ne želim pored sebe, a moram da ih trpim. Smrti se plašim i zato što ne želim da umrem i zato što ne želim da provedem večnost sa istim ljudima. Hoću novi svet da upoznajem, uvek.
 
Ja se pitam šta ako zbilja postoji život nakon smrti i ako ćemo se tamo naći sa ljudima iz ovog života. Mene to uplaši. :) Postoje ljudi koje ja ne želim pored sebe, a moram da ih trpim. Smrti se plašim i zato što ne želim da umrem i zato što ne želim da provedem večnost sa istim ljudima. Hoću novi svet da upoznajem, uvek.

Život posle smrti ne postoji, kad nas pokopaju prvo smo hrana crvima pa potom potanemo neko fosilno gorivo da bi kasnije nestali kao neki gas iz auspuha ili odžaka.
 

Back
Top