Još od 1688. pa do 1692, za Cetinjski manastir sudbonosne godine, na zahtjev vladike Visariona i jednog broja crnogorskih glavara, stacionirala je na Cetinju mletačka posada pod zapovjedništvom Zana Grbičića (Kotoranina).
Golema ordija paše Sulejmana, u drugoj polovini septembra 1692, stigla je "na polje cetinjsko". Malobrojne snage mletačke posade i snage, ovom prilikom, nesložnih crnogorskih plemena, pružale su snažan otpor. No, nadmoćna Turska vojska zauzela je, uz znatne žrtve, odbrambenu kulu i spremala se da napadne dobro utvrđeni manastir. Nastojeći da izbjegne nove pogibelji i manastir bez krvi zauzme, Sulejman-paša je uputio pismo Zanu Grbičiću, sa pozivom na predaju. Paša u pismu poručuje: "... nego izlazi otle na gospođinoga boga vjeru", i potom prijeti: "ako li nećeš, ano ću te opkoliti" i držati u opsadi, makar to bilo i "za po godine".
Na vijeću vojnih starješina s providurom, odlučeno je da se Sulejmanova ponuda prihvati, tim prije što su dobili informacije o dovlačenju turskog topa, i da se Cetinje napusti. Prije nego što će s vojnicima poći sa Cetinja, Nikola Erico, kotorski izvanredni providur, naredi "da se s unutrašnje strane ulaza u manastirsko dvorište iskopa mina i u nju natrpa baruta, pa da se ovaj zapali kad Sulejman sjutradan sa svojom pratnjom bude ušao unutra. Za to vrijeme kaluđeri su u veliki bunar bacili sva blaga manastirska. (Za vrijeme knjaza Danila "izvršena su istraživanja i iz vode su izvađeni razni predmeti, između ostalog predivni misal rukom pisan na pergamentu, iz XIV vijeka, koji su masivne korice od srebra, izrezbarenog i ukrašenog dragim kamenjem, sačuvale od vlage".)
Erico 27. septembra uveče, po potpisanom aktu o predaji Cetinja i manastira, i postoje sve bilo spremno za povlačenje mletačke posade u Kotor, zapali fitilj, koji je tinjajući imao dogoreti i zapaliti minu, kad paša svečano uđe u Ivan-begov manastir sa turskom gospodom.
Generalni providur Danijel Dolfin u pismu Senatu (Split, 22. oktobra 1692.g.) epilog događaja opisuje riječima: "... Branioci su istoga dana, 27. septembra napustili mjesto, uslovljeni time da manastir bude srušen. Ali, neprijatelju je pokvareno zadovoljstvo, jer sljedećeg jutra, 28. septembra, dok je paša obilazio manastir, eksplodirala je jedna mina u manastiru uz izuzetan efekat, jer je pod ruševinama ostalo 300 Turaka, među kojima su bili i najugledniji oficiri i najbliži pašini saradnici, a sam paša je ranjen u rame i u nogu, kao što stoji u iskazu vojnika koji je bio zarobljen i pušten na slobodu prema odredbama sporazuma o kapitulaciji."
Nakon te silne eksplozije, koja "pomlati" mnoge vojnike i članove pašine svite, Turci su manastir razrušili do temelja, i time "zadovoljili varvarsku Sulejmanovu dušu".