Mislim da je razlog zašto je kralj Karlo III odustao od pokušaja da Ugarskoj promeni zakon o nasledstvu jako teško iskustvo iz pretnodnih 14 godina. Ovde ne mislim samo na izuzetno težak ustanak ili kako su stari Srbi govorili, mađarska rebelija, već i veliki i težak rat za špansko nasleđe, i pride uz sve to i ustanak Bavarske. Karlo je došao na ugarski presto 1711. godine odmah posle (tada su se vodili završni pregovori sa Rakocijevim ustanicima; bavarski ustanak je bio 1704/5) ili u sred nekih (rat Filipa V u Španiji potrajao je do 1714. godine) i video je, da se tako izrazimo, kako sve gori.
Njemu je bila potrebna podrška ugarskih staleža posebno zbog toga što se upravo pripremao za rat protiv Osmanlija. Sultan Ahmed III je baš tad negde 1715. godine nanovo osvoji Moreju (tj. Peloponez) od Mlečana, prekršivši odredbe Karlovačkog mira iz 1699. godine koji je postavio temelje nove realnosti. Pošto je car Karlo bio garant tog mira, on se upravo pripremao za novi rat; i to ovaj u kome će biti i stvorena Kraljevina Srbija koju pominjasno.
Tu su jednu ključnu ulogu kao sredstvo pritiska na Ugre odigrali Hrvati. Hrvati su, sami i pre svih, dakle i pre nego što je i sam kralj Karlo III zvanično promenio čak i austrijskim naslednim zemljama zakon o nasleđu, izglasali 1712. godine Pragmatičnu sankciju, na opšte nezadovoljstvo i bes Ugara. Oni su maksimalno pojurili, naravno kao sastavni deo borbe za svoje pozicije, ali Beč je to iskoristio kao sredstvo pritiska na ugarske staleže, zato što se bila pojavila opasnost da dođe do raskida državno-pravnih veza Ugarske i Hrvatske koji traju u kontinuitetu vekovima još od početka XII veka. I na to je kralj Karlo računao kada je privremeno bio odustao od pokušavanja izmene ugarskog zakona 1715. godine. Pošto je postojala mogućnost da žensko dete (tj. na kraju Marija Terezija) nasledi ostale habzburške zemlje i na osnovu odluke Hrvatskog sabora iz 1712. godine nasledi i Hrvatsku, ako bi ugarski sabor izabrao bilo koga drugog za kralja sem dotične Karlove kćeri, Hrvatska i Ugarska bi se našli pod potpuno različitim vladarima. To je jedan od razloga zašto su 1723. godine Ugri bili konačno poklekli pod pritiscima i ratifikovali Karlovu Pragmatičnu sankciju. Ugri su bili užasnuti idejom izdvajanja Hrvatske jer im je lebdela ta mogućnost nad glavom, a to bi značilo i da Ugarska ostane bez izlaza na more. Postupci kralja Karla III oko Srbije, koju ne samo da nije učinio ni na koji način vezanom za Ugarsku, već ju je doslovno držao razgraničenom od Ugara celim segmentom Vojne krajine, pokazivali su ugarskim staležima koliko je Beč bio u stanju da derogira ono što su smatrali prirodnim pravom Krune Sv. Stefana.
Meni konkretno je cela priča za jako zanimljiva zato što na dosta slikoviti način prikazuje sve spletke Habzburgovaca, koji su izgradili toliku imperiju ne baš toliko razvijenom vojnom silom, koliko preko bračnog kreveta i diplomatije.