Stazama Leptira

hqdefault (1).jpg
Dan je otpočeo zbrda-zdola. A to baš ne volim!
Nisam imala poseban plan za danas. Smenjuju se oblaci i sunce. Sparina. U glavi lelujanje. Ni ovako ni onako.
Ne 'drži me mesto' ali nisam nervozna. Muzika mi, po občaju, prija.
Kada nesvesno biram Bluz za današnju plej listu, znam da je to ono moje 'ni ovako ni onako'. E, sada, hoće li prevagnuti Ovako, ili Onako, to ni sama ne znam do kraja dana.
Pokušavam da kontrolišem misli. Selektujem i dajem prvo na opstanak samo lepim mislima. One druge, pri prvom naletu u moju glavu, ubijam. Ne dam im da se roje!

Kasno popodne. Samo jakom voljom teram sebe da se provozam biciklom.
Spremila sam biciklo, obukla se sportski, uzela flašicu vode, telefon (mada ga izbegavam).E, da, setih se zelene mreže za hvatanje leptira. Pre neki dan sam je držala u rukama , a danas je nema.
Izgubila sam dosta vremena tražeći mrežu za leptire, ali kao da je propala u zemlju. Nema je!
Malo mi je falilo da me sve to izbaci iz takta, ali 'znam za jadac', odbacih i tu pomisao. I kao da se ništa desilo nije, otisnuh se u sunčano popodne!

Sunčano, topao vetar duva, kosa mi leluja na sve strane. Vetar mi miluje lice, prija mi sunce u kosi, prija mi...

Kada sam podosta odmakla od kuće prema izletištu i vodi, osetih dobro poznat miris. Miris bagrema.
Kraj tog bagremara sam prolazila i ranije ali ga nikad nisam zapazalila na ovaj način . Ni rascvetale bulke (moje oniljeno poljsko cveće)

Nisam mogla da odolim, slikala sam bulke, žito koje leluja na vetru, golo šiblje prepuno cvetova divljeg šipka. Mreže se više nisam sećala.
Ustvari, šta bih danas radila sa tom mrežom? Jurila leptira?!
Ponekada imam utisak da sam leptir ulovljen u mreži života, da mi je mreža tesna. Srećom, taj osećaj je samo ponekad!

Sunce na zalasku boji nebo iza moje kuće. Sve je ružičasto, crveno, ne znam - možda purpurno.U grudima još osećam bagremov miomiris, u glavi ono jutrošnje 'niovakonionako', ali, znam, spasiće me mojih pet tibetanaca. Oni uvek donose mir, jasne misli i dobar san.

Na zelenu mrežu za hvatnje leptira više ne mislim, ostajemo samo ovo purpurno predvečerje, ja i staze leptira...
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pokušaj, videćeš :)
Pre i posle Tibetanaca uradi Plank, pa koliko izdržiš. Srećno
Pokušaj, videćeš :)
Pre i posle Tibetanaca uradi Plank, pa koliko izdržiš. Srećno
Za Plank,cu da razmislimMozda neki trbusnjak. .Mislim da nisu za mene .Tibetance povremeno gledam na Nova S,rano su za moj pojam da ustanem.
Vezbe radim kasno nocu,tus,pa krevet
 
Dan sunčan. Pijem kafu, pravim kolutove od dima, gledam u daljinu, slušam ptičice.
Ne volim ovaj kraj gde živim, nikada ga nisam ni volela, pogotovo ga sada ne volim.
Ima ovo mesto i svojih prednosti - ko zna da ih ceni.
Odlutam ponekada, odem, ipak, jedva čekam da se vratim.
Volim putovanja autobusom, još kada je duplo sedište samo moje, uživam.
Avionom retko putujem.Volim mesto do prozora, volim oblake, njihove oblike i belinu kada sam iznad njih.

I talase volim. Uživam da gledam kako pramac seče more satvarajući penu.

Nedavno sam se ukrcala na brod kojim sam i ranije plovila. Nisam planirala. Bilo mi je dosadno a brod naišao, ustvari ja sam ga potražila i ponovo se udobno smestila.
Prijalo mi je putovanje. Imala sam utisak da je sve drugačije. Ne znam, možda je to samo utisak, a možda je moje raspoloženje bilo takvo da mi je plovidba bila udobna i prijatna.
Na brodu su ljudi koji su bili i na ranijim plovidbama. Bilo je nekoliko novih likova. Nisam sigurna da li su zaista novi ili su se samo presvukli u druga odela. A, kao je to važno sada.
Zabava je dobro organizovana, što mi je i najvažnije. Brod je veliki, napravili su više bina za slušanje muzike.
Po običaju, biram stejdž za r'n'r'.
Često sam išla na mesta za zabavu putnika do kojih je dopirala muzika sa obližnje bine.

Na spavanje idem sve kasnije i kasnije. Pomalo me grizle savest što sam zapostavila svoje svakodnevne aktivnosti. Plašim sam se da ću postati povratnik.To nikako ne želim!
Karta je preskupa. Skoro 10 hiljada.Nemam da platim, i neću da platim toliko! Putovaću sa ovim što imam u đžepu, a to nije dovoljno za dugotrajnije putovanje.Imaću do prvog prstaništa koje se nazire, ustvari, vidim ga jasno.

Ovo je bilo još jedno moje putovanje.
 
Dan je otpočeo zbrda-zdola. A to baš ne volim!
Nisam imala poseban plan za danas. Smenjuju se oblaci i sunce. Sparina. U glavi lelujanje. Ni ovako ni onako.
Ne 'drži me mesto' ali nisam nervozna. Muzika mi, po občaju, prija.
Kada nesvesno biram Bluz za današnju plej listu, znam da je to ono moje 'ni ovako ni onako'. E, sada, hoće li prevagnuti Ovako, ili Onako, to ni sama ne znam do kraja dana.
Pokušavam da kontrolišem misli. Selektujem i dajem prvo na opstanak samo lepim mislima. One druge, pri prvom naletu u moju glavu, ubijam. Ne dam im da se roje!

Kasno popodne. Samo jakom voljom teram sebe da se provozam biciklom.
Spremila sam biciklo, obukla se sportski, uzela flašicu vode, telefon (mada ga izbegavam).E, da, setih se zelene mreže za hvatanje leptira. Pre neki dan sam je držala u rukama , a danas je nema.
Izgubila sam dosta vremena tražeći mrežu za leptire, ali kao da je propala u zemlju. Nema je!
Malo mi je falilo da me sve to izbaci iz takta, ali 'znam za jadac', odbacih i tu pomisao. I kao da se ništa desilo nije, otisnuh se u sunčano popodne!

Sunčano, topao vetar duva, kosa mi leluja na sve strane. Vetar mi miluje lice, prija mi sunce u kosi, prija mi...

Kada sam podosta odmakla od kuće prema izletištu i vodi, osetih dobro poznat miris. Miris bagrema.
Kraj tog bagremara sam prolazila i ranije ali ga nikad nisam zapazalila na ovaj način . Ni rascvetale bulke (moje oniljeno poljsko cveće)

Nisam mogla da odolim, slikala sam bulke, žito koje leluja na vetru, golo šiblje prepuno cvetova divljeg šipka. Mreže se više nisam sećala.
Ustvari, šta bih danas radila sa tom mrežom? Jurila leptira?!
Ponekada imam utisak da sam leptir ulovljen u mreži života, da mi je mreža tesna. Srećom, taj osećaj je samo ponekad!

Sunce na zalasku boji nebo iza moje kuće. Sve je ružičasto, crveno, ne znam - možda purpurno.U grudima još osećam bagremov miomiris, u glavi ono jutrošnje 'niovakonionako', ali, znam, spasiće me mojih pet tibetanaca. Oni uvek donose mir, jasne misli i dobar san.

Na zelenu mrežu za hvatnje leptira više ne mislim, ostajemo samo ovo purpurno predvečerje, ja i staze leptira...

leptir.jpg
 
Lavirint
Svako od nas ima neku tajnu
Ljubavnu, skrivenu, Sjajnu.
Sa tajnom živi, dobro je skriva
Kad padne noć tu tajnu sniva
U snu je tajna kao na javi
Na tren se oči sretnu, na tren se pojavi
Trenutak mine, ostaje lepota
dovoljno da dušu greje ostatak života
Života ovog kud vodi put?
Njegovog lavirinta poznajem svaki kut.
U kutku jednom tajna se skriva
boji nam život, začudo, jedino ona nije siva!
Džepovi moji puni su tajne,
sanjam oči tamne i sjajne!

Duki Lu
18. 11. 2018
 
Neka na prste kao kap stane...
Neka prošaputaju prozirna krila ...
Neka se odmori
Na svom putu u osenčena polja...
Stopi se sa vazduhom , mirisom ,
Prstima tvojim....
I pusti ga ...
Ne zadržavaj njegovu krhku lepotu....

On mora otići....

(Za Duki) :heart:

Hvala ti, Vlad! :heart:
Ne pamtim kada sam dobila poklon u ovoj formi. Zaista je bilo davno.
Ulepšala si mi popodne.
 
Ne znam

Da su moji snovi ostvareni bili
Ne znam šta bih, i ne znam kako
I ne znam da li bih mogla i smela
I ne znam da li bih ponovo umela.

Da su tvoje oči, oči boje Duge
Ne znam da li bi tvoj pogled meni bio drag
I ne znam da l' bi ustreptalo srce
I ne znam da li bi mi nešto značile neke oči druge.

Da je tvoja tamna kosa, kosa boje zlata
Ne znam da li bih tada upamtila
Lice, oči i usne tvoje
Ili bih laganim korakom još uvek zvezde tražila.

Da je moja ruka tvoju ruku srela
Ne znam da l' bi tvoja ruka možda hladna bila
I ne znam da l' bi moju ruku dodirnuti htela
Ili bi se prsti spleli u jedno: toplo i meko -
U večno zajedno.

Ne znam...

5. 02. 2019
 

Pesme Mite Golića postavljavlala sam na Internetu pre petnaestak godina kada se nije znalo za njega. Sve sam prekucavala iz zbirke koju sam dobila na poklon od Mite.

Sve je kopirano i rasejano po Forumima i Blogovima, sada ja moram da kopiram te iste pesme koje sam jedina postavljala.

Najlepše nenapisana ljubavna pesma​

Ni u jednoj antologiji nežnosti
nije zapisano tvoje ime


Nijedna pesma nije mogla
tako nežno
da govori ono sto ćuti


Najlepsa pesma nikada nije napisana
najvece istine nikada nisu recene


I jednoga dana
kada beskonačno ZAŠTO postane
konačno TI


Ti-tako mnogo jedna
Moja najlepše nenapisana pesma


Ni u jednoj antologiji nežnosti
neću pomenuti tvoje ime


Najveće istine nikada neće biti rečene
najlepša pesma nikad neće biti napisana


Uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
uvek si za jedno „ne smem“bila nevinija
od svih mojih razloga


Moja najsentimentalnija legenda o nežnosti
neodređena dimenzija svih mojih čula
u namerama odjeka
neka najlepša večnost sa hiljadu lica
i jednom prolaznošću



MIT O VOLIM


Uvek si za jedno „ne smem“bila nevinija
od svih mojih razloga
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga…
 
Nežnosti

Smisao reči meri se
veštinom prećutkivanja
i lepotom neizgovorenog.

Suština kazivanja samo je Tišina
onog najglasnijeg u nama,
a jedina prava večnost
samo veličina prolaznosti.

Da li je važnije kako To reci ili kako prećutati?!

Uvek smo samo ono što nam nedostaje
ali,
može li išta tako da se razlikuje od nas
kao mi sami?

Nismo li samo neka granica
suštine i smisla,
ono malo beskraja između nenađenog i traženog,
neka najčudnija pogodba Uzroka i Posledice
u izazivanju postojanja?
da li je neizvesnost - mogućnost izvesnog?
da li je sreća - ne znati mnogo?

Ništa nije slučajno,
Ili je slučajno Sve?
Čovek je ono sto čini
(dosada je najgluplji prigovor postojanju).

Da li je jednostavnije biti izuzetak ili pravilo?

Umetnost vode nije u izvoru,
već u zeđi,
mudrost hleba nije u pšenici,
nego u gladi.

(lepota razumevanja počiva u sumnji).

Opravdanje prolaznosti je u stvaranju,
u građenju nečega sto je najvise Ti!

Da li je sposobnost da osmisliš
najlepša umetnost postojanja?

Da li je važnije - nadvladati daljine ili značenja?

Ono najveće što se moze doživeti nije večnost -
vec Trenutak!

Lepota beskonačnosti - mudrost je konacnog.

Najveće zadovoljstvo nije u posedovanju vec davanju.
Da li je sramota biti nesrećan?

Znam:
najepše Ja nikada neće biti i jedino ja
najlepše Ovde nikada neće biti
i jedino ovde.
i Tamo je ovde
sve,
samo po sebi ponavljajuci se
ostaje neponovljeno...

Da li je postojanje - mudrost mogućeg?
Da li je sreća - voleti mnogo?

Mita Golić
 
Poslednja izmena:
U nedostatku inspiracije za pisanjem, postavljaću nešto što volim.
**************

Nisam raspoložena za ples vetra u mojoj kosi,
Stopala po kišnim baricama.
Želela sam miris kafe u nozdrvama, tišinu u pogledima,
Jedan snažan zagrljaj da skupi prosute snove i perjani dodir zore po obrazima.
Nisam ovako zamišljala jutro, htela sam više sunca, manje vetra, manje kapljica...
I tebe...
Da postaviš pasarelu iznad mojih indigo misli
Gužva je, već, prevelika.
Ljiljana Nikolić
 

Da se ne lažemo

Pomislim ponekad na tebe
nije da nije
da se ne lažemo
nekad kad stvarno nemam
baš ni o čemu pametnijem da mislim
kao noćas, recimo
ali brzo izbijem to sebi iz glave
i strogo vodim računa
da mi to ne pređe u naviku
jer odvikavanja su ovom srcu
uvek teško išla

Ipak ponekad
ali samo ponekad
pustim načas sebe s lanca
provrtim po glavi neke scene
iz jedne od onih
zakatančenih fioka u glavi
upitam se spavaš li
ili te moje misli o tebi bude
i ne daju ti mira
jesi li mi zaboravio lik
kao što sam i ja tvoj zaboravila

Ili, recimo
kad ugledam zvezdu padalicu
i treba nešto da poželim
pomislim
kako bi bilo dobro
da se sretnemo jednom
sasvim slučajno
ili možda čak i namerno
ali da izgleda tako
kao da to nisam htela
tek da pogledam kroz tebe
i da dobro vidiš
koliko me uopšte ne zanimaš

Pa onda objasnim sebi
da bi to bila jedna neviđena glupost
jer ti si sad sigurno neko drugi
i ne bi mi se takav ni dopao
a ni ja odavno više nisam ista
ali to me nimalo ne brine
živa sam živcijata
ni očajna a ni ogorčena
samo pametnija za tebe
mernu jedinicu slučajne greške

I zato brzo odustanem od tih misli
šta bi bilo kad bi bilo
jer dobro znam da bi to bio
jedan korak previše unazad
zastanem
pomirišem kišno jutro
ili mahnem suncu
prigrlim šta god mi je dato
udahnem život takav kakav je
kažem mu da ga volim
i koraknem napred
jer napred se jedino može

iza je ambis koji vreba
neke nove nesmotrenice
one kojima ti pređeš u naviku

GolubGolupčić


1626625304533.jpeg





 
Da li i staze leptira , kao i ostale staze
Imaju neprohodne delove , neravnine i prepreke?

Svi misle....Leptiri imaju krila....
Koiko ta krila mogu da izdrže?
Naravno! Sve staze, pa i Staze leptira, imaju neprohodne delove i preprepreke, ali...
Treba dosta mašte, pre svega, dosta snage za zamahe krilima da bi se izdigli iznad i izvan svega.
 
Jesenja hladna kiša romori. Na meni je žuta frotirska pidžama.Nekada ni u ludilu nisam mogla pomisiti da bih u ovo doba prvog sumraka već mogla biti u pidžami.Oči mi se sklapaju od umora ali vešto izmičem snu.
Grejanje je uključeno, ipak neka jeza struji oko kolena.

Kuckam priču. Po tastaturi svetlost nezgodno pada i grešim. Grešim u kucanju.
Drvena rezbarena kutijica, predviđena za držanje nakita, prepuna je svakojakih gluposti.Preturam po kutijici.Zelena šnala češalj, zelena gumica za vezanje kose, kocka za jamb, nalepnica Kadilak, mali ukrasni tanjir, sto evra preslikano na sjajnom papiru samo sa lica , naličje je ostalo skroz belo.

Lice i naličje, dan i noć, sunce i kiša, belo i crno, slatko i slano, san i java, ti i ja.
Ti i ja i priča koja je mogla biti ali nije.
Ti i ja, ja i inspiracija, ja i hoću, ti i neću, ti u mojim snovima, ja u tvojim pesmama, ti u mojim mislima, ja u tvojim željama.
Silovito je otpočelo, lagano se stišalo. I nestala je inspiracija. Sve ređe si mi u mislima, još uvek sam u tvojim pesmama.

Više ne romori, sada mi lije po prozoru ostavljajući tragove kotrljajućih suza.
Ravnodušnost je smenila nadahnuće. Ipak, još uvek pomislim na oči boje divlje kupine.
 
Poslednja izmena:
El Condor Pasa


El Condor Pasa, ona i On. Subotnje veče, ona, On i El Condor Pasa.
Lokalni bend bi otopčinjao svirku uvek istom pesmom. Slučajno, to je postala njihova omiljena pesma.
I znalo se ko otvara ples. I znalo se...

Upoznala ga je jednog leta sasvim slučajno. Tek maturirala, rasterećena školskih briga, uz sunce i povetarac, osećala se lagano.
Ušao je u njen život iznenada, tiho, kao blagi talas koji zapljuskuje stene, i uzburkao još neprobuđene emocije.
Opirala se čudnom osećaju, opirala se svetu, opirala se sebi. I mislila je da To nije ništa. I mislila je da se njoj To ne može desiti, ne shvatajući da je kandže ljubavi stežu sve jače, jače...

Žive svirke vikendom i ples, bili su moderni tih godina. Nisu bili dobri plesači, ali su plsali kao da su sami na svetu. Njena glava na njegovom ramenu, ruke blago oslonjene na ramena. Njegove ruke oko njenog struka, blagi razmak među telima, ali dovoljno blizu da se oseti drhtaj svakog nerva i čuje lagano isprekidano disanje.
A pesma El Condor Pasa vodila ih je u skladne pokrete tela dajući im ritam.

Mnogo godina kasnije, ponekad bi onako u kućnim papučama zaplesali uz istu pesmu koja je, eto slučaja, još uvek emitovana na radiostanici koju su redovno slušali.

Ona i dalje sluša isti radio. Ponekada 'ide' njihova pesma.
Zagledana u daljinu još uvek oseća njegov dah na svojoj kosi.

El Condor Pasa i ona...
 

Back
Top