Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.659
Uh, vrlo jak uvod... "Dogmatski gledano"....Догматски гледано, рај не постоји у свој својој пуноћи сада, овог тренутка када ми говоримо. Не кажем да не постоји, али не постоји у оној пуноћи у којој ће постојати када Христос буде поново дошао.
Исто и за пакао.
Сви чекају васкрсење мртвих, и други Христов долазак, онда долази до поделе - неки ће бити уз Христа, неки не.
До тада се може променити страна, ко је у паклу да оде у рај. А када Христос поново дође онда настаје другачији начин постојања.
Наравно да говори о души, о чему би онда говорио када су богаташ и Лазар мртви ? Они задржавају своју личност и после смрти, зато се прича о њима и наставља после смрти.
Забележен је и известан број јављања умрлих, баш из разлога јер њихови рођаци, пријатељи и сл. нису веровали у загробни живот.
Постоји и опсежно истраживање које нема везе са хришћанством, а зове се "Живот после живота", аутор Raymond Moody. Озбиљно истраживање о искуствима људи са целе планете после смрти.
Тако да сматрам да је неспорно постојање живота "после".
Што се православља тиче, то је доста комплексна и широка тема.
Hajde da budemo nešto obazriviji u podvlačenju stavova.
Ne postoji, bar ne da ja znam, ikakva biblijska natuknica za ikakvo međustanje o kojima se ovde priča, kao o stvarima koje se podrazumevaju same po sebi. U stvari, ta ideja o duša-telo, podrazumeva ne jedno, nego DVA međustanja: prvo kao Šeol kao neki preprivremeni raj i pakao, a drugo kao neki privremeni raj/pakao. Moramo razjasniti nešto, a to je da Sveto Pismo poznaje zemaljski raj, tj, Edenski vrt, kao i raj u značenju "Carstvo Božije". I ne daje ideju za ta dva, tako shvaćena, međustanja. Voleo bih da dobijem konkretni dokaz koji bi me ubedio u suprotno.
Dalje, priča o Bogatašu i Lazaru, ipak, NE POMINJE duše, nego o oba aktera govori kao o ljudima.
Dodatno, treba imati u vidu kontekst u kojem Hristos priča ovu priču. Pogledati i prethodnu, tu i glavu koja sledi u Evanđelju po Luki.
Zašto im Hristos priča tu priču. Probao je i prethodnim parabolama da im ukaže na njihove greške i potrebu da se pokaju.
Kako to nisu razumeli, onda je posegnuo za parabolom koja je odgovarala njihovom tadašnjem verovanju.
DIGRESIJA: rani judaizam je pod Šeolom podrazumevao, prosto, carstvo mrtvih, kao oblast smrti, kao stanje u kojem si MRTAV. Pozni judaizam, pod grčkim uticajem, počinje da to sagledava u kontekstu duša-telo, pa još i da pretpostavlja da je to čekaonica duša sa delom za one koji su dobri i delom za one koji su loši.
Ja uopšte ne poričem da smrt nije kraj. Smrt nije kraj. Život se ne zaustavlja smrću. Ali, život se nastavlja, ne zbog nekakve besmrtnosti duše, već zbog Hristove pobede na smrću ostvarene stradanjem na Krstu i Vaskrsenjem.
Dakle, mi živimo zato što je živ Hristos u kojeg mi verujemo, zato što ga ispovedamo kao istinskog i predvečnog Sina Božijeg, raspetog i vaskrslog Spasitelja. Živi smo zato što smo mi, kao Crkva, Njegovo Telo, zato što pričešćivanjem Njegovom Krvlju i Njegovim Telom učestvujemo u stvarnosti Njegovog Carstva, koje je već pobedilo. Mi to Carstvo blagosiljamo svaki put na Liturgiji, tim blagoslovom počinjemo Liturgiju.
Verujemo da je to Carstvo (iako po zemaljskom vremenu, hronološki još uvek nije došlo) u Božijoj stvarnosti, čiji smo i mi deo postali krštenjem i pečaćenjem miropomazanja, tu i za nas, već ovde i sada, da nas je Bog Sinom Svojim smestio u to Carstvo, da nam ga je darovao spasenjem i oproštajem grehova.
U tom smislu, nema nikakvih privremenih stanja, nikakvih prolaznih i privremenih konstrukata.
Naša fizička smrt, u ovom vremenu, znači ulazak u Božiju stvarnost, u duhovnom telu.
Tren koji u našem postojanju, sledi nakon smrti, jeste ulazak u konačni i jedini Sud.