KAKO SE PODVEZUJE IŠČUPANO SRCE
Dragi lepi svete moj,
U Austrougarskoj, u selu Stenje Vid je bio kujundžija. Kamen na kamenu, kamen povrh kamenja, kuća kamena, dva brata i otac i majka. Nešto blaga u toru. Malo šume. Ruke zlatne.
Natalija, trgovačka jedinica, Sarajka. Poslali je u Pariz da uči za zubara. Naučila.
Sreli se na Baščaršiji. On prodavao, ona kupovala. Uhvatio joj ruku u svilenoj rukavici. Ona ruku istrgla, a rukavica ostala. Okrenula se i nestala, samo joj šlep haljine prašinu podigao.
Lako je bilo u Saraju saznati čija je. On rukavicu u svilen papir, pa malom Jusufu da odnese. Napisao ime i poruku. Jusuf vratio odgovor. On pisao ponovo. I tako četiri dana. Petog dana ona u pokrivenom fijakeru na Vrelo Bosne. On čekao. Ona njemu vezenu maramu. On njoj zlatnu iglu sa žar-pticom. Ptica imala plavi safir oko. Natalija imala oči kao žar-ptica.
Velika sramota bi. Velika bi i ljubav. Otac je istera. Odreče joj sve. Majka joj skoči u Miljacku. Našli je tek posle sedam dana.
U Stenju je dočekala dva devera Mladen i Milan, svekar i svekrva. Zuba nije bilo za popravljati, berber ih vadio. Ona šila. Malo po malo, šila kao da slika. Rodila Miloša, za njim Nikolu, a za njim Ljubicu. Svekar i svekrva nosili na pijacu sir, mleko i skorup. Vid kujundžijski zanat od mesta do mesta širio.Deveri odoše preko Italije i Španije za Ameriku. Vid osta na ognjištu.
Braća pisala. On mislio. Dugo. Ne previše dugo.
"Poslaću po tebe i decu. Da deca rastu u velikoj zemlji. Da nam bude bolje. Da se spasimo."
Pisao je. Prve godine četiri pisma i u njima dolari. Druge godine tri pisma i poruka da je Mladenu balvan na dokovima glavu razbio. Nema Mladena. Treće godine dva pisma, o Božiću i na Đurđevdan.Četvrte godine stiže samo jedno i vest da je Milan nestao negde na Aljasci. Nema čoveka. Led ga pokrio. Peta prođe. I još tri za njom.
Kad se navrši i deveta, svekrva obuče crninu i oglasiše zvona mrtvog Vida.
Natalija nije plakala. Znala je da je istina. I da nije. I da je sve moguće. I da više ništa nije moguće. Milošu tek jednaesta. Nikoli jedva deset. Ljubica devet napunila. Nju ni video nije. Kažu joj babe, posmrče si, otac te živ mrtav napravio. Natalija nije znala kako je to živ mrtav biti, ali je znala da ona mora biti samo živa. Života radi.
"Idi u Zagreb. Mi ćemo decu čuvati, a ti kad se snađeš dođi po njih. Ovde ti nema života." rekla je svekrva. I sanduk joj spakovala.
Primili je za švalju u gospodskom salonu. Umela je da iz glave nacrta i napravi. Volela je gospođa. Pa je tako jednog dana pošalje kod plemenite Vaganšek da joj u njenoj kući negde na Tuškancu haljinu šije za božićni bal. Šila je i bisere utkivala, parala, produžavala, puštala i nabirala. Gospođa je gledala sliku carice Žozefine Bonaparta - takvu hoću, rekla je. Takvu joj je i sašila.
Iz druge sobe u salon je gledao mlad čovek. Antun plemeniti Vaganšek. Inženjer za šume. Gledao danima i nedeljama. A onda čekao pred šnajderajem. Ona se pravila da ga ne vidi. Sklanjala. Bežala. On čekao. Pisma slao. U zimu ostavljao hrizanteme na pragu. U leto bele i crrvene sitne ruže. Uporno. Celu godinu.
Onda je zalupao zvekirom na vrata. Natalija otvorila.
" Ili ti ili ni jedna", rekao je.
"Imam troje dece."
"Neka ih je i tridest i troje."
"Imam mrtvog muža, a ne znam da li je mrtav."
"Sad je umro."
"Pravoslavne sam vere."
" Ja sam one koju kažeš da jesam ako si moja."
Puče bruka velika. Treslo se nebo i zemlja. Otac ga se odreče. Jedinac. Vinogradi. Voćnjaci. Letnjikovac kod Šibenika. Majka sve dala crkvi.
"Venčaće nas u svetom Franji." Nisu hteli.
"Venčaće nas u crkvi arhangela Gavrila." Nisu hteli.
"Ko će nas venčati?", pitala je.
" U džamiji će, u sinagogi." Nisu hteli.
Venčali su se u opštini, pred pisarom i sudijom, 12. decembra. Otišli po decu. Antun starce u ruku poljubio. Oni ih blagoslovili. I plakali za Natalijom, za decom. Natalija nije plakala.
U Gracu se skućili. Antun putovao po austrijskim šumama. Ona decu gajila i rađala novu - Antonija, Marka, Viktoriju, Ljubomira i Novaka. Deca rasla, ratovi došli i prolazili, poženili ih i poudavali, unuke dočekali.
Deca se razišla - što u Bosnu, što u Hrvatsku, što u Srbiju.Stari pomrli. I plemeniti. I Natalijini. I Vidovi. Nije znala. Od Vidovih joj ostala kuća kamena i 12 velikih napoleona. Poslali joj napoleone. Kuću poklonila sirotinji.
U zimu 1945 godine osta živo troje dece Natalije, Vida i Antuna. Natalija i Antun umrli zajedno u snu iste noći na dan kada su se i venčali - 12. decembra.
Jedno od dece moja je čukunbaba po ocu. I sačuvala je pismo koje joj je majka pratila na put kada je iz Graca krenula:
"...Ako ti se, kćeri, učini da nema izlaza, da su se svi putevi zatvorili, da ni jedna molitva više ne pomaže, da Boga nema i da Bog ne čuje, ako pomisliš da ti je srce iščupano i vucima bačeno, nemoj da se ogrešiš o moju ljubav i u ljubav da ne veruješ. Uvek će se naći onaj koji ima ključ za vrata, onaj koji put raskrči, onaj koji ume da moli jače i bolje i više od tebe za tebe, onaj koji ume da srce iščupano rukama podveže. Svoja budi, kćeri, uvek svoja da bi ljubav ako nemaš šta drugo poklonila takovomu koji ume da srce veže i dušu da opoje i krsti ponovo kojim god krstom nebeskim to činio. Jer ko svoj nije ni drugome ne valja, a ko ljubav prodaje tom se ljubav nikad neće kusurati i dužan će ostati dok je veka i sveta.Svoja,kćeri, da bi sebe mogla da daš."
I ja se svojom čuvam od kusura i svaka mi je kuća hram i svaki mi je dan Natalijin, jer je istina da se iščupano srce može oteti od vukova ako vas ljubav uči da sebe same poklonite ako ništa drugo nije na svetu ostalo. Onom ko ima ključ, onom ko zna put, onom ko moli jače i bolje, onom koji srce vrati na njegovo mesto biće to jedini potreban putokaz.
Biljana Popovic