Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
-
- Popularno:
- Cene registracija skupe ko djavo - sto...
- Aci Srbinu okrenuli leđa EU, Ameri...
- Toma Momirović gradi hotel na Zlatiboru
- Zašto su jaja bolji izbor za doručak od...
- Zasto se Vucic toliko boji Rusa?
- Policija na poziv novog direktora ušla...
- Istina o inkognito modu
- Istraživanje Crte: Za studentsku listu...
- Južna Koreja prikazuje prvi AI...
- Peškiri
Sta Vama znaci ljubav?
- Začetnik teme Maha-maja
- Datum pokretanja
NeDoDiri
Domaćin
- Poruka
- 4.570
kisik...
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
Za ljubav je potrebna izvesna bezazlenost.
Ti je imas.
Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti.
Rekoh bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu.
Neka te ne boli.To nije mana;to je dar bozji.
Ti znas sta ja mislim.
Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'.
Hajde, pij u cast bezazlenosti, gluposti i svega sto uz to ide; u cast ljubavi i vjere u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.
(Tagore)
Ti je imas.
Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti.
Rekoh bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu.
Neka te ne boli.To nije mana;to je dar bozji.
Ti znas sta ja mislim.
Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'.
Hajde, pij u cast bezazlenosti, gluposti i svega sto uz to ide; u cast ljubavi i vjere u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.
(Tagore)
Prilozi
“It is true. It is Maha Maya.”
Poslednja izmena:
luna-luna
Ističe se
- Poruka
- 2.370
Arhimedes
Veoma poznat
- Poruka
- 14.988
Meni ljubav ne znači ništa, ali mom srcu znači život.
- Poruka
- 37.740
" Ime od imena - Ljubav
Tog oblacnog, februarskog dana, ponovo su se sreli.Njihova sudbina je bila da se stalno…srecu.
I tamo gdje se ne nadaju jedno drugom.U tudjim gradovima, nepoznatim mjestima,
bilo gdje da krenu…sretali su se.
Ovaj put su se sreli u njihovom gradu, njihovoj ulici, u njihovom parku, pred onom njihovom
klupom na kojoj su proveli sate i sate brojeci lisce koje opada, trazeci zvijezdu padlicu da pozele nesto, cuteci i smijuci se, a cesto i krijuci suze.
Da li su se trazili?Jesu li ih njihove misli ponovo dovele na to staro mjestu, pred tu staru klupu?
To vise nije bilo vazno.Ne njima.Stajali su jedno ispred drugog, gledajuci se u oci, cinilo se vjecnost.
Nisu im trebale rijeci.Njih dvoje su od kad znaju za sebe, pricali pogledom.
Vec sljedeceg trenutka njegova ruka je bila preko njenog ramena, a njena oko njegovog struka dok joj je glava meko pala na njegove grudi.
“Malena” – prosaputale su njegove usne uronjene u kosu boje zrelog klasja koja mu je uvijek
mirisala na ljeto, na zivot, na Ljubav.
Uskladjenog koraka posli su, bez suvisnih rijeci, pitanja, icega sto bi remetilo trenutaka, ka starom hotelu u kojem su se i upoznali, nekad davno, vise se ni sami nisu sjecali kad je to bilo.
On je zaboravio kao i svaki put kad je sretne, da nije vise njegova.Da pripada drugom svijetu, drugom covjeku.Ona je zaboravila da je neko ceka.
Za njih je sve nestalo.I ljudi, i oblaci, i ulice.Sve je stalo.I godine, mjeseci, dani.Sve.Postojali su samo
njih dvoje.Njih dvoje i sad.
U tom zaustavljenom vremenu stajalo je samo ono sto ih spaja.Ljubav.Ona u kojoj se izgara a nikad ne sagori.Ona od koje bolujes i nikad ne ozdravis.Ona za koju se citav zivot pitas da li je blagoslov ili prokletstvo, zla kob, usud ili…sreca.
Vrijeme je stajalo, ali njihova sudbina nije bila da stoji vjecno.Vremenska kocija je morala dalje i mali kamicak koji je zaustavio tocak, nestao je.Kocije su krenule dalje, a sivi oblaci su nagrnuli kroz prljava stakla hotelske sobe bojeci je bojama njihove stvarnosti.
“Jos pises?” – bilo je vise konstatacija nego pitanje koje je sapatom izustila.
“Pisem.Skrabam” – odgovorio je kratko, pripaljujuci cigaretu.
“Pratim svaki tvoj rad” – rekla je vadeci njegovu zadnju zbirku iz torbice.
“Julija, lijepo ime za novu zbirku.” - U glasu joj se osjetio drhtaj i blaga, iskidana ironija.
Nasmijao se i dohvato svoju staru gitaru od koje se nije odvjao.Po njoj ga je prepoznavala medju stotinama.Po njoj…i po drhtaju, nepogrjesivo je znala da joj je blizu.
Gledala ga je kako prstima prebira po zicama dok mu na licu titra onaj osmjeh vjecnog djecaka.
“Boze, kako volim taj osmjeh” – pomislila je dok joj je tuga bojila oci.
Znala je da je odlutao u svoj svijet stvaralastva i da najvjerovatnije pise nove pjesme,
nekoj novoj Juliji, provukla joj se sarkasticna misao.
“Hoces da cujes pjesmu koju pisem za tebe?” – prekinuo joj je tok misli svojim melodicnim glasom.
“Necu” – odgovorila je.
“Necu da budem jos samo jedno ime u tvojim zbirkama” – promrmljala je glasom
uvrijedjenog djeteta.
Nasmijao se, ne uzimajuci je ozbiljno, djecacki i nastavio da insistira da cuje pjesmu.
“Ne” – bila je kategoricna.
“Ne mogu i ne zelim biti jedna od hiljadu.” – zavrsila je skrecuci pogled sa njegovog lica.
Znala je da tom velikom djecaku ne moze nista da uskrati.A nije, ne nikako nije zeljela
biti jos jedna u nizu, pa maker i pjesma.
Nije vidjela kako nestaje osmjeh vjecnog djecaka.Udubljena u svoje misli nije ni primjetila
kako je ugasio cigaretu, uzeo svoje stvari, stavio gitaru na rame…Nista nije primjetila nego trenutak u kojem je vec drzao kvaku u ruci.
“Gdje ces…” – prosaptala je.
Gledao je pravo u oci.U tom pogledu je bilo i sjete i gorcine i nevjerice, svega pomalo, a …Ljubavi najvise.
Drhtala je od pogleda.Osjecala je u njemu nesto sto nije mogla da dokuci, nesto kobno, nesto sto je unosilo nemir.Nije znala sta, znala je samo da je drugacije, drugacije od bezbroj puta prije.
“Idem da napisem pjesmu nekoj novoj Juliji.” – prosaputao je glasom u kojem nije bilo nicega sem
nepregledne tuge koja se odjednom razlila sobom.I ne samo sobom.Razlila se njenom dusom, njenim citavim bicem, paralisuci je.
Vec sledeceg trenutka nije ga bilo.Njen pogled je ostao dugo prikovan za zatvorena vrata.
Cinilo joj se da ne smije zakoraciti, otvoriti ih i krenuti, cinilo joj se da iza njih ceka ponor koji ce je progutati.Ponor u kojem nestaje, ona, on…Ljubav.
“Zasto se tako osjecam…” – poluglasno se pitala odlazeci u svoju svakodnevnicu.U stvarnost koja nije davala mjesta vremenskim kocijama koje stoje.
Proslo je, vremena, stvarnosti, godisnjih doba…nije brojala koliko, nije smjela.
Samo je ponekad dozvoljavala mislima da je odvedu na poznata mjesta, hodajuci kroz nepreglednu masu i trazeci onaj jedan lik, lik svog vjecnog djecaka.
U jednom od takvih nepreglednih, besciljnih hodanja, paznju joj je privukao izlog knjizare.
Zadrhtala je.
“Njegova nova knjiga…” – zujalo joj je u glavi dok je otvarala vrata knjizare.
Nestrpljivo ju je uzela u ruke prigrlivsi je kao da grli njega ne obaziruci se na zagledanje prodavca I kupaca.
“Molim jedan primjerak” – rekla je vadeci novac.
Nije cekala da je upakuju, izjurila je trazeci prvu klupu na kojoj moze mirno da je prelista.
Dugo je gledala samo u korice milujuci ih drhtavim prstima, tiho sapucuci naslov; “Ime od imena – Ljubav”.
Ponavljala ga je neprekidno ne usudjujuci se otvoriti knjigu.
Dugo je sjedila drzeci knjigu naslonjenu na grudi, zagledana u daljinu od koje kao da je ocekivala da joj donese njegove korake.Nije ih bilo.Nije bilo nicega sem tisane I knjige…knjige koja je vratila u stvarnost.
Drhtavom rukom je otvorila I pocela prelistavati.Sve pjesme su nosile naziv po nekom zenskom imenu.
To je bilo prvo sto je zapazila i sto joj je izmamilo tuzni osmjeh i sapat; ”Moj djecace, moj vjeciti djecace …”
List po list, ime poi me…cinilo joj se da nema kraja…a onda je dosla do kraja knjige.
I zaledila se.Pozeljela da nema kraja.Da sanja.Da nije tu.
Zaledjene ruke su ispustile knjigu, a zlokobna tisina je ponovo zaustavila vremenske kocije.Samo, ovaj put u njima nije bilo njih.Bila je sama, sama do kraja…
U kratkoj biografiji stajala je ovaj put i ona druga, zadnja, godina.
“Nemoguce.Nemoguce…” – ponavljala je glasno.
Glas joj se gubio u zalasku sunca a u njenim usima su zvonile rijeci koje je zadnje procitala.
Na dnu zadnje stranice pisalo je;
Ovo posvecujem Tebi, zeno sa bezbroj imena,
Tebi cije sam ime davao svakoj pjesmi,
svaki put je nazivajuci drugacije,
Tebi koja si bila I ostala moja jedina,
Moja Malena,
Tebi, moje ime od imena – Ljubav.”
Tama.Sve je nestalo.Nista nije vidjela, nista cula, samo su joj te rijeci bile glasne.Zvonile su kao hiljade zvona.Hiljade zvona koja zvone njegovo ime.
“Ime od imena – Ljubav “ – bilo je sve sto su njene usne saputale, dozivajuci svog vjecnog djecaka.Djecaka koji vise nece doci iz daljine sa svojom gitarom i osmjehom koji je grije.
Ne znam sta je bilo sa njom.Znam samo da je toga dana mrzjela sebe, svijet oko sebe, ponavljajuci samo tu jednu recenicu, recenicu koja joj je srusila svijet…uzela najljepsu vremensku kociju kojom je putovala kroz svoj zivot.Njihov zivot…
“Ime od imena – Ljubav.” - …vjetar je nosio sapat uvijajuci se kroz granje i praveci simfoniju koja se pretace u kisnu kap na mome licu.Od nje sam i cuo ovu pricu.
( Vas pripovjedac vas ostavlja vjerujuci da su se njih dvoje sreli i da opet putuju istim kocijama.
Iz tih I takvih kocija ne odlazi se nikad.Samo se preseli u beskraj. ) “
Tog oblacnog, februarskog dana, ponovo su se sreli.Njihova sudbina je bila da se stalno…srecu.
I tamo gdje se ne nadaju jedno drugom.U tudjim gradovima, nepoznatim mjestima,
bilo gdje da krenu…sretali su se.
Ovaj put su se sreli u njihovom gradu, njihovoj ulici, u njihovom parku, pred onom njihovom
klupom na kojoj su proveli sate i sate brojeci lisce koje opada, trazeci zvijezdu padlicu da pozele nesto, cuteci i smijuci se, a cesto i krijuci suze.
Da li su se trazili?Jesu li ih njihove misli ponovo dovele na to staro mjestu, pred tu staru klupu?
To vise nije bilo vazno.Ne njima.Stajali su jedno ispred drugog, gledajuci se u oci, cinilo se vjecnost.
Nisu im trebale rijeci.Njih dvoje su od kad znaju za sebe, pricali pogledom.
Vec sljedeceg trenutka njegova ruka je bila preko njenog ramena, a njena oko njegovog struka dok joj je glava meko pala na njegove grudi.
“Malena” – prosaputale su njegove usne uronjene u kosu boje zrelog klasja koja mu je uvijek
mirisala na ljeto, na zivot, na Ljubav.
Uskladjenog koraka posli su, bez suvisnih rijeci, pitanja, icega sto bi remetilo trenutaka, ka starom hotelu u kojem su se i upoznali, nekad davno, vise se ni sami nisu sjecali kad je to bilo.
On je zaboravio kao i svaki put kad je sretne, da nije vise njegova.Da pripada drugom svijetu, drugom covjeku.Ona je zaboravila da je neko ceka.
Za njih je sve nestalo.I ljudi, i oblaci, i ulice.Sve je stalo.I godine, mjeseci, dani.Sve.Postojali su samo
njih dvoje.Njih dvoje i sad.
U tom zaustavljenom vremenu stajalo je samo ono sto ih spaja.Ljubav.Ona u kojoj se izgara a nikad ne sagori.Ona od koje bolujes i nikad ne ozdravis.Ona za koju se citav zivot pitas da li je blagoslov ili prokletstvo, zla kob, usud ili…sreca.
Vrijeme je stajalo, ali njihova sudbina nije bila da stoji vjecno.Vremenska kocija je morala dalje i mali kamicak koji je zaustavio tocak, nestao je.Kocije su krenule dalje, a sivi oblaci su nagrnuli kroz prljava stakla hotelske sobe bojeci je bojama njihove stvarnosti.
“Jos pises?” – bilo je vise konstatacija nego pitanje koje je sapatom izustila.
“Pisem.Skrabam” – odgovorio je kratko, pripaljujuci cigaretu.
“Pratim svaki tvoj rad” – rekla je vadeci njegovu zadnju zbirku iz torbice.
“Julija, lijepo ime za novu zbirku.” - U glasu joj se osjetio drhtaj i blaga, iskidana ironija.
Nasmijao se i dohvato svoju staru gitaru od koje se nije odvjao.Po njoj ga je prepoznavala medju stotinama.Po njoj…i po drhtaju, nepogrjesivo je znala da joj je blizu.
Gledala ga je kako prstima prebira po zicama dok mu na licu titra onaj osmjeh vjecnog djecaka.
“Boze, kako volim taj osmjeh” – pomislila je dok joj je tuga bojila oci.
Znala je da je odlutao u svoj svijet stvaralastva i da najvjerovatnije pise nove pjesme,
nekoj novoj Juliji, provukla joj se sarkasticna misao.
“Hoces da cujes pjesmu koju pisem za tebe?” – prekinuo joj je tok misli svojim melodicnim glasom.
“Necu” – odgovorila je.
“Necu da budem jos samo jedno ime u tvojim zbirkama” – promrmljala je glasom
uvrijedjenog djeteta.
Nasmijao se, ne uzimajuci je ozbiljno, djecacki i nastavio da insistira da cuje pjesmu.
“Ne” – bila je kategoricna.
“Ne mogu i ne zelim biti jedna od hiljadu.” – zavrsila je skrecuci pogled sa njegovog lica.
Znala je da tom velikom djecaku ne moze nista da uskrati.A nije, ne nikako nije zeljela
biti jos jedna u nizu, pa maker i pjesma.
Nije vidjela kako nestaje osmjeh vjecnog djecaka.Udubljena u svoje misli nije ni primjetila
kako je ugasio cigaretu, uzeo svoje stvari, stavio gitaru na rame…Nista nije primjetila nego trenutak u kojem je vec drzao kvaku u ruci.
“Gdje ces…” – prosaptala je.
Gledao je pravo u oci.U tom pogledu je bilo i sjete i gorcine i nevjerice, svega pomalo, a …Ljubavi najvise.
Drhtala je od pogleda.Osjecala je u njemu nesto sto nije mogla da dokuci, nesto kobno, nesto sto je unosilo nemir.Nije znala sta, znala je samo da je drugacije, drugacije od bezbroj puta prije.
“Idem da napisem pjesmu nekoj novoj Juliji.” – prosaputao je glasom u kojem nije bilo nicega sem
nepregledne tuge koja se odjednom razlila sobom.I ne samo sobom.Razlila se njenom dusom, njenim citavim bicem, paralisuci je.
Vec sledeceg trenutka nije ga bilo.Njen pogled je ostao dugo prikovan za zatvorena vrata.
Cinilo joj se da ne smije zakoraciti, otvoriti ih i krenuti, cinilo joj se da iza njih ceka ponor koji ce je progutati.Ponor u kojem nestaje, ona, on…Ljubav.
“Zasto se tako osjecam…” – poluglasno se pitala odlazeci u svoju svakodnevnicu.U stvarnost koja nije davala mjesta vremenskim kocijama koje stoje.
Proslo je, vremena, stvarnosti, godisnjih doba…nije brojala koliko, nije smjela.
Samo je ponekad dozvoljavala mislima da je odvedu na poznata mjesta, hodajuci kroz nepreglednu masu i trazeci onaj jedan lik, lik svog vjecnog djecaka.
U jednom od takvih nepreglednih, besciljnih hodanja, paznju joj je privukao izlog knjizare.
Zadrhtala je.
“Njegova nova knjiga…” – zujalo joj je u glavi dok je otvarala vrata knjizare.
Nestrpljivo ju je uzela u ruke prigrlivsi je kao da grli njega ne obaziruci se na zagledanje prodavca I kupaca.
“Molim jedan primjerak” – rekla je vadeci novac.
Nije cekala da je upakuju, izjurila je trazeci prvu klupu na kojoj moze mirno da je prelista.
Dugo je gledala samo u korice milujuci ih drhtavim prstima, tiho sapucuci naslov; “Ime od imena – Ljubav”.
Ponavljala ga je neprekidno ne usudjujuci se otvoriti knjigu.
Dugo je sjedila drzeci knjigu naslonjenu na grudi, zagledana u daljinu od koje kao da je ocekivala da joj donese njegove korake.Nije ih bilo.Nije bilo nicega sem tisane I knjige…knjige koja je vratila u stvarnost.
Drhtavom rukom je otvorila I pocela prelistavati.Sve pjesme su nosile naziv po nekom zenskom imenu.
To je bilo prvo sto je zapazila i sto joj je izmamilo tuzni osmjeh i sapat; ”Moj djecace, moj vjeciti djecace …”
List po list, ime poi me…cinilo joj se da nema kraja…a onda je dosla do kraja knjige.
I zaledila se.Pozeljela da nema kraja.Da sanja.Da nije tu.
Zaledjene ruke su ispustile knjigu, a zlokobna tisina je ponovo zaustavila vremenske kocije.Samo, ovaj put u njima nije bilo njih.Bila je sama, sama do kraja…
U kratkoj biografiji stajala je ovaj put i ona druga, zadnja, godina.
“Nemoguce.Nemoguce…” – ponavljala je glasno.
Glas joj se gubio u zalasku sunca a u njenim usima su zvonile rijeci koje je zadnje procitala.
Na dnu zadnje stranice pisalo je;
Ovo posvecujem Tebi, zeno sa bezbroj imena,
Tebi cije sam ime davao svakoj pjesmi,
svaki put je nazivajuci drugacije,
Tebi koja si bila I ostala moja jedina,
Moja Malena,
Tebi, moje ime od imena – Ljubav.”
Tama.Sve je nestalo.Nista nije vidjela, nista cula, samo su joj te rijeci bile glasne.Zvonile su kao hiljade zvona.Hiljade zvona koja zvone njegovo ime.
“Ime od imena – Ljubav “ – bilo je sve sto su njene usne saputale, dozivajuci svog vjecnog djecaka.Djecaka koji vise nece doci iz daljine sa svojom gitarom i osmjehom koji je grije.
Ne znam sta je bilo sa njom.Znam samo da je toga dana mrzjela sebe, svijet oko sebe, ponavljajuci samo tu jednu recenicu, recenicu koja joj je srusila svijet…uzela najljepsu vremensku kociju kojom je putovala kroz svoj zivot.Njihov zivot…
“Ime od imena – Ljubav.” - …vjetar je nosio sapat uvijajuci se kroz granje i praveci simfoniju koja se pretace u kisnu kap na mome licu.Od nje sam i cuo ovu pricu.
( Vas pripovjedac vas ostavlja vjerujuci da su se njih dvoje sreli i da opet putuju istim kocijama.
Iz tih I takvih kocija ne odlazi se nikad.Samo se preseli u beskraj. ) “
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
Stepenice ljubavi
ČUNGĆING, KINA
Poznato je da ljubav daje čoveku snagu da učini stvari na koje možda nikada ne bi ni pomislio da je spreman.
Ipak, Lju Guođjang iz kineske pokrajine Čungćing je načinio nesvakidašnji poduhvat, isklesavši sam, svojim rukama, više od 6.000 stepenica!
Pre više od 50 godina, tada 19-godišnji Lju se zaljubio u 29-godišnju udovicu po imenu Sju Čaoćing.
Ta ljubav je, međutim, naišla na osudu njihovih porodica i prijatelja zbog razlike u godinama, koja je u to vreme izazivala opštu sablazan,
kao i zbog činjenice da je Sju već imala decu iz prvog braka.
Zbog ljubavi otišli da žive u pećinu
Da bi pobegao od podsmeha i ogovaranja kojima se našao okružen, zaljubljeni par je odlučio da se skloni daleko od svih, skrasivši se u jednoj pećini visoko u brdima.
Život im je u početku bio težak pošto su oskudevali bukvalno u svemu, čak i u hrani, zbog čega su bili prinuđeni da jedu travu i korenje.
Sju se osećala krivom za takav život u kojem im je nedostajalo toliko toga i bezbroj puta je pitala Ljua da li se kaje.
A on joj je uvek odgovarao: "Videćeš da će sve na kraju biti dobro zato što smo vredni".
Radi supruge isklesao ručno 6000 stepenica
Posle prvih godinu dana zajedničkog života, Lju je počeo da kleše u padinama stepenice da bi njegovoj supruzi bilo lakše da se spusti sa planine kada je to morala da uradi zbog nekog posla, premda je to činila veoma retko, i to je nastavio da radi narednih 50 godina.
ČUNGĆING, KINA
Poznato je da ljubav daje čoveku snagu da učini stvari na koje možda nikada ne bi ni pomislio da je spreman.
Ipak, Lju Guođjang iz kineske pokrajine Čungćing je načinio nesvakidašnji poduhvat, isklesavši sam, svojim rukama, više od 6.000 stepenica!
Pre više od 50 godina, tada 19-godišnji Lju se zaljubio u 29-godišnju udovicu po imenu Sju Čaoćing.
Ta ljubav je, međutim, naišla na osudu njihovih porodica i prijatelja zbog razlike u godinama, koja je u to vreme izazivala opštu sablazan,
kao i zbog činjenice da je Sju već imala decu iz prvog braka.
Zbog ljubavi otišli da žive u pećinu
Da bi pobegao od podsmeha i ogovaranja kojima se našao okružen, zaljubljeni par je odlučio da se skloni daleko od svih, skrasivši se u jednoj pećini visoko u brdima.
Život im je u početku bio težak pošto su oskudevali bukvalno u svemu, čak i u hrani, zbog čega su bili prinuđeni da jedu travu i korenje.
Sju se osećala krivom za takav život u kojem im je nedostajalo toliko toga i bezbroj puta je pitala Ljua da li se kaje.
A on joj je uvek odgovarao: "Videćeš da će sve na kraju biti dobro zato što smo vredni".
Radi supruge isklesao ručno 6000 stepenica
Posle prvih godinu dana zajedničkog života, Lju je počeo da kleše u padinama stepenice da bi njegovoj supruzi bilo lakše da se spusti sa planine kada je to morala da uradi zbog nekog posla, premda je to činila veoma retko, i to je nastavio da radi narednih 50 godina.
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
salinjo90
Aktivan član
- Poruka
- 1.494
LJUBAV JE LEKOVITA
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
"Ponekad ne spavaš noću, tupo zuriš u pomrčinu i razmišljaš:
»Zašto li me živote, tako, mučis? Šta sam skrivio?«
I nema odgovora ni u pomrčini, ni na suncu jarkom...
Nema ga.
Možda čovek ponekad zažali što nema ono što mu je drago i oseti se napušten...
Sam, sasvim sam...
Možda se ponekad razočaraš u ljude i sve oko sebe,
čak i u sebe,
i kao ptica bez gnezda tražiš utočište pod tuđim krovom...
Možda ponekad,
ali jednom sigurno,
ispreči se neko pred tobom neko, preko koga ne možeš preći, pogledati ga preko ramena i otići...
Jednom, osetiš potrebu da spojiš svoju dušu sa polovinom koja ti nedostaje
i shvatiš da nekoga duboko, duboko voliš."
(Mihail Šolohov)
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
Čekanje
Ne mogu više da budem sama
Sama sred ljudi, a ulice šumne u gradu
sama sred sale a ona vrvi od sveta
Neću da me zanavek proguta tama
Da mi se poslednji koraci polako prikradu
Meni se s tobom obalom šeta
Kraj naše breze, kraj senke njene na zidu
Svejedno dal sam ti druga, treća ili peta
Ili ko zna koja žena po redu
Osećam, poslednja sam ti draga žena
Ona koja se uvek najviše voli
Ona s kojom se san nedosanjan sanja,
Ona s kojom rastanak najviše boli
Vidim poslednjim putem nepovratnog trena
vrance vremena obvija predsmrtna pena
mru nežni trenuci proleća i jeseni
Idemo i osećam da je ostala meni
Sva ona u tebi ljubav nedorečena
Mira Alečković
Nemir
Iskusan
- Poruka
- 6.305
_Necu da citam i nemogu da citam sta je pisano od ranije
jedno znam dok Boga ima bice zemlje i ljubavi .
Cuvajte ga i ne dajte da ga uniste . opkolili su ga muce ga ,
glavu mu proucavaju vid mu narusavaju noge hoce da mu lome a decu da mu uniste .
Boga cuvajte Ljubav imate !
Amin
jedno znam dok Boga ima bice zemlje i ljubavi .
Cuvajte ga i ne dajte da ga uniste . opkolili su ga muce ga ,
glavu mu proucavaju vid mu narusavaju noge hoce da mu lome a decu da mu uniste .
Boga cuvajte Ljubav imate !
Amin
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
Mister
Legenda
- Poruka
- 67.460
vjestacko disanje..prva pomoc..
postoji mjesto gde ljubav povcinje
i mjesto gde ljubav prestaje
a ljubav ne trazi nit zahtjeva nista.......
postoji mjesto gde ljubav povcinje
i mjesto gde ljubav prestaje
a ljubav ne trazi nit zahtjeva nista.......
Mala sanjalica
Domaćin
- Poruka
- 4.979
Ljubav je, kažu ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo.
- Janet Vinterson
- Janet Vinterson
binarna
Primećen član
- Poruka
- 652
pokretac.
pretvori me u vilu. bar ja mislim da sam vila posto kada volim i kad sam voljena, sva prelijepa cijelo vrijeme lebdim.
sve oko mene pretvara se u prelijepo bajkovito mjesto.
zgrade u dvorce, auta u kocije, zvuk automobila u pticji pjev, beton u rijeku,
primjecujem samo nasmijana lica misleci da su sve brige i sva tuga nestali sa zemlje, da su sad svi sretni.
eto, tako nekako otprilike meni znaci ljubav.
pretvori me u vilu. bar ja mislim da sam vila posto kada volim i kad sam voljena, sva prelijepa cijelo vrijeme lebdim.
sve oko mene pretvara se u prelijepo bajkovito mjesto.
zgrade u dvorce, auta u kocije, zvuk automobila u pticji pjev, beton u rijeku,
primjecujem samo nasmijana lica misleci da su sve brige i sva tuga nestali sa zemlje, da su sad svi sretni.
eto, tako nekako otprilike meni znaci ljubav.
Suljo.L
Legenda
- Poruka
- 59.504
Ljubav ti je draga moja ,mnogo zajebana stvar.,ali to nece niko da shvati.
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
NIKOS_
Aktivan član
- Poruka
- 1.662
Oprosti mi
Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.
Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.
Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.
I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.
Pedro Salinas
Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.
Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.
Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.
I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.
Pedro Salinas
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
"Aleksandrijski kvartet" - Lorens Darel
"Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas. Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike, nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši."
Maha-maja
Poznat
- Poruka
- 7.375
- Poruka
- 473
LJUBAV? Nekome kao meni, ljubav znaci posebno bitan deo zivota. Zato, osetiti ljubav u svoj svojoj snazi, sa nekim ko makar deli deo istih osecanja, je savrsenstvo, koje samo posebno romanticne osebe mogu da osete....Sav nemir koji se javlja u nama, sav bol koji izaziva i neka banalna svadja, sva strast koja je tada prisutna i koja naravno nece nikada nestati,jer voleti istinski, od srca i sa dusom , pravu zenu, znaci imati ispunjen zivot. Naravno, vec svi znaju da zivot nema reprizu, zato ga treba ispuniti ljubavlju i ziveti zivot sa zivotom.
Poslednja izmena:
Ljubav je
sledbenik emocija,
svetlosni zrak
koji se
naizmenično
reflektuje
između zaljubljenih,
i tako prelomljen
pogađa i druge
istiskujući tamu.
Ljubav je gonič
zbog koga
radimo
neke stvari
koje nikada
ne bismo.
Samo još ona
silazi
u tesnac
oproštaja,
samo još ona
bdi nad nama.
sledbenik emocija,
svetlosni zrak
koji se
naizmenično
reflektuje
između zaljubljenih,
i tako prelomljen
pogađa i druge
istiskujući tamu.
Ljubav je gonič
zbog koga
radimo
neke stvari
koje nikada
ne bismo.
Samo još ona
silazi
u tesnac
oproštaja,
samo još ona
bdi nad nama.
