Prije izvjesnog vremena sam, kako sam i najavio, pročitao Human Stain Filipa Rota. To mi je bila prva njegova knjiga, nisam čitao ni Američku pastoralu ni I Married a Communist ali, na neki način, kao da jesam. Po stilu i temeljitoj pripremi dosta podsjeća na novije Apdajkove knjige pa i Ravlestein Sola Beloua. Kao da svi pisci stare na isti način. Mada mislim da podneblje Nove Engleske i izvjesna generacijska bliskost jednako doprinose toj sličnosti.
Human Stain je priča o jednom od onih američkih crnaca za koje zbog izuzetno svijetle puti nije lako reći kojoj rasi pripadaju. Rotov junak tako u mladosti vidi da može proći kao bijelac i s vremenom sasvim prihvati tu ulogu. Počne se pretvarati da je Jevrejin i kao takav ostvari akademsku karijeru i zasnuje porodicu. Sve to vrijeme ni žena ni djeca ni kolege ne shvataju da je on, u stvari, crnac. Takva postavka priče, i paradoksalni zaplet, jer, Kolmana Silka neki crni studenti optuže za rasizam, otvaraju veliki prostor za preispitivanja pitanja značajnih za američko društvo, ali to Rotu, izgleda, nije bilo dovoljno. U priču upliće i zlostavljanu nepismenu ženu sa dna društva i vijetnamske veterane i neku frustriranu francuskinju, sve, po mom mišljenju, sasvim nepotrebno. Osnovna ideja bila je dovoljno snažna i intrigantna a sve ovo drugo je samo nepotrebno razvodnjava, a i knjigu čini nadprosječno dugom.
Ipak, uživao sam u čitanju. Majstorstvo stare garde da ispriča priču, savršenost zanata jedne generacije pisaca na odlasku, nostalgični opisi starog Nju Džersija i idilične Nove Engleske... Zbog svega toga knjigu svesrdno preporučujem, uz napomenu da ne znam da li je kod nas objavljen prevod.
Edit: Sad vidim da je preveo Lazar Macura a objavila Narodna knjiga 2002. g, pod naslovom Ljudska mrlja.