Pročitao dvije smarajuće (Pomoćnik od Roberta Valzera i Mogućnost ostrva od Mišela Uelbeka) a sad uzeo Human Stain Filipa Rota.
Ovaj Pomoćnik je možda nešto značio psihijatru koji je liječio pisca, mada je i to upitno, jer ovaj posljednjih nekoliko decenija života nije izašao iz ludnice, niti pokazao posebnu želju da se to desi. Na čitanje me naveo neki biografski tekst koji ga pomalo poredi sa Kafkom. U stvari, u pitanju je prava germanska dosada (sjetio sam se osjećanja koje sam imao dok sam čitao Brohove Mjesečare, koji su ipak mnogo bolja knjiga).
Uelbek je francuski kontroverzni provokativni pisac-superstar. Čitao sam mu jednu raniju knjigu, onda preskočio dvije druge (kupio ih, ali još su na čekanju), pa uzeo sad ovu, posljednju, Mogućnost ostrva. Iz nekog razloga u Hrvatskoj je dugo bila bestseler, meškoljila se na top-listama zajedno sa Koeljom i kojekakvim knjižurcima koje čitaju frustrirane sredovječne žene, a i pišu ih frustrirane sredovječne žene, i uopće, bila fensi za nošenje u tašni i slučajno vađenje u kafiću dok tražiš novčanik. Anyway, Uelbek zna pisati, vlada rečenicom, tekstom, samo je malo preveliki mizantrop, čak i za moj ukus. Što kaže Apdajk u nekom prikazu, glavni lik mu je toliko antipatičan, da ni najotvoreniji čitalac ne može da saosjeća s njim. Knjiga pretrpana seksom, koji tretira kao predmet potrošačkog društva, što je OK ali ni po čemu revolucionarno. Čitalac dugo ima utisak da će ljubav, kao jedino plemenito osjećanje koje se provlači kroz knjigu, na kraju ipak trijumfovati, ali ona ipak ostaje nemoćna pred starošću i smrću. Sve u svemu, depresivno, predugo, povremeno zamorno. Da se Uelbek rodio u Engleskoj, Rusiji ili, recimo, Americi, sigurno bi pisao odlične knjige, ovako ima breme isuviše intelektualizovanog francuskog društva.
Rot zasad djeluje odlično. Kad pročitam i nađem malo vremena ponovo ću se ovdje oglasiti.
ops:, a počela sam da čitam i Gladnu godinu Srne Lango.
