Ja ne preprucujem kineskog Nobelovca (Mo Yan-nagrada 2012), a ubedjena sam da cu posle citanja
Crveno klasje
najozbiljnije i konsekventno zaobilaziti Nobelovce. Njegov stil i nacin pisanja jeste i originalan ( malo pise u prvom licu, onda pise u trecem),
meni je bilo najzanimljivije da su glavni likovi njegova baka koju nikada nije ni upoznao ( ubijena je sa 32 godine), ali je jos vaznija od bake
sama priroda og dela Kine iz moga i on sam potice ( knjiga je i autobiografska).
To crveno zito je proso cije su stabljike nekada bile crvene, proso je bilo izvor zivota jer su generacije vekovima odrastale na prosu ( psenica, kukuruz,
ali i pirinac su u tom delu Kine nepoznati),, od prosa se pravila ( mozda se jos uvek pravi) i rakija pa je tako i njegova porodica o kojoj i pose
u romanu cuvena po svojoj rakiji. Opisi prirode, narocito tog prosa kako klija, raste, kako je na neki nacin centar i izvor zivota, jednostavno su genijalni,
ne secam se da sam ikada sa toliko ljubavi i paznje citala i uzivala u opisima da ako kazem obicne zitarice. Tu je neprevazidjen majstoor.
Ali, uvek postoji ono a
li sto devojci srecu kvari.
Autor je nekako opsednut surovoscu, krvi, do tancina na recimo 300 stranica, a knjiga ima 500 opisuje stravu i uzase rata.
Ima se utisak kao da uziva da citaocu prikazuje najnemogucije mucenje ljudi od strane Japanaca, ali i od strane nekakvih lokalnih bandita
pri cemu i mrtav ladan prica o svom dedi koji je tek tako ljude skalpirao, a sve je to bilo pre nepunih sto godina.
O kasapima koji prodaju samo meso pasa, o psima koji jedu leseve ljudi, a ljudi posle ugojene pse, ne bih da pricam jer mi se povraca.
I sta reci?
"Zapadna civilizacija" je protestvovala protiv te nagrade jer taj nije disident

, nijednu knjigu ziv covek nije citao, a kako stvari stoje
tesko da ce njegove knjige imati citaoce.
Njega porede i a Markesom, nekakvim magicnim realizmom, ali je ovo pre neki socijalisticki realizam, ima naravno i magije, ali nje ima i u Srbiji
narociito ako se radi o sahranama u muzikantima na sahrani.