Prije par godina, svojim norveškim Lovcem u raži (Naivan. super) Erlend Lu me pred kraj čitanja bio uspio malo zainteresovati, ali ipak sam sljedeću njegovu knjigu otvorio tek prije neki dan, privučen praktično malim brojem strana i ohrabren s nekoliko dobrih preporuka koje sam tokom godina čuo.
Meni je iz perspektive balkanskog blata, haosa i siromaštva Norveška uvijek izgledala kao gotovo savršena zemlja – idealan spoj ekonomskog razvoja i uvažavanja humanističkih vrijednosti i obzira prema prirodi – tako da mi je malo smetalo što Doplera, jednu žestoku pobunu protiv samozadovoljnog kapitalizma, pritiska na pojedinca da u svemu bude najbolji, otuđenosti i, uopšte rečeno, svake modernosti, nije napisao neki Amerikanac, Francuz ili Rus. S druge strane, zašto da ne – možda su Norvežani riješili sve male probleme, pa sad jasnije vide one velike?
Dopler je priča o čovjeku koji smoren pomenutim strahotama života među ljudima današnjice osjeti da neko vrijeme mora provesti sam u šumi. Možemo ga posmatrati kao nekog anti-Robinzona (dobrovoljnog izgnanika koji prirodu ne želi potčiniti sebi, nego se u njoj utopiti), ili čitavu knjigu shvatiti kao novo čitanje Toroovog Voldena, ali čitalac će često zbog svedenog teksta, škrtog jezika i uzdržanog neemotivnog stila imati utisak da propušta ključni simbol ili važnu poruku priče. Mada, kad bolje razmislim, možda je pisac želio da se čitalac baš tako osjeća.