1) Slažem se da će čitalac u prvi mah biti razočaran naglim završetkom starčeve priče, ali ne mislim da pisac nije znao kako drugačije da je završi. Mislim da je pisac želio da kaže da starac nije znao kako da završi priču, ili da mu je jednostavno dosadila i da želi da je okonča. Da je nastavio da je razvija, ova priča bi postala nadređena osnovnoj radnji, ili barem ravnopravna sa njom, a mislim da je pisac želio da izbjegne takvu konfuziju perspektiva. Ovako, priča u priči ispunila je svoju ulogu, a lakonski i fatalistički odgovor na strepnju i rezignaciju zbog kojih je priču uopšte izmislio starac nalazi u onom stihu Rouz Hotorn - As the weird world rolls on (Dok taj čudan svijet ide svojim tokom, recimo).
2) Mislim da se ne radi o Vijetnamskom ratu, bar ne samo o njemu. Kroz svoju biografiju neobičnu po tome što, iako rođen u Americi tridesetih godina dvadesetog vijeka, nije učestvovao ni u jednom ratu, pisac nas podsjeća na rat kao konstantu nove američke istorije.
Dublja intimna motivacija je staračka grižnja savjesti - u Iraku je na svirep način pogubljen momak njegove unuke, naivan i zanesen mladić, a on star, beskoristan i grešan i dalje je živ. Kroz svoju priču on žali zbog besmislenog rata, lamentira nad stanjem u kome se Amerika nalazi, i u očajanju špekulira kako bi takav strašan svijet mogao biti samo plod nečije mašte koji bi se brzo mogao uništiti, i tako stvarnost izmijeniti. To što je na kraju od priče odustao pokazuje da je ipak odlučio da se malo spusti na zemlju i pokuša se suočiti sa stvarnošću.
Svakako ne mislim da je knjiga pisana kao apologija ratovanju kao instrumentu američke spoljne politike. Kako bi je shvatio neko, kako kažeš, opranog mozga, zaista ne znam. Seksualni manijak i mini suknju na ženi može da shvati kao poziv na seks, ali u pitanju je njegova poremećena svijest, a ne nečija namjera. A i siguran sam da Pol Oster ne piše knjige za ljude opranog mozga.