Književnost Šta trenutno čitate - utisci i preporuke II

[Urvan Hroboatos]

Ivan Cankar: Martin Kačur

Ne čitam sad, nego sam premiještao stare knjige iz škole. Neke imam u kompletu. Ovaj Cankrov roman mi izgleda superioran u odnosu na sve hrvatske i srpske romane prije 1. svj. rata, pravo mračno naturalističko sažeto djelo nadilazeće sva ova balkanska i srednjouropska burgijanja hrvatskih i srpskih (Đalski, Kozarac, Novak, Leskovar, Ranković, Sremac, Stanković,..) ambicioznijih prozaista.

Slovenska književnost slabo je poznata, no ovo je iznimno jak i deprimantan, komprimiran moderni roman bez suvišnih sentimentaliziranja, provincijalne egzotike ili zaostalih stilskih naukovanja budućih esehaezijanera.

 

[loš đak Boža]

Ivan Cankar: Martin Kačur

Pogledajte prilog 535741

Ne čitam sad, nego sam premiještao stare knjige iz škole. Neke imam u kompletu. Ovaj Cankrov roman mi izgleda superioran u odnosu na sve hrvatske i srpske romane prije 1. svj. rata, pravo mračno naturalističko sažeto djelo nadilazeće sva ova balkanska i srednjouropska burgijanja hrvatskih i srpskih (Đalski, Kozarac, Novak, Leskovar, Ranković, Sremac, Stanković,..) ambicioznijih prozaista.

Slovenska književnost slabo je poznata, no ovo je iznimno jak i deprimantan, komprimiran moderni roman bez suvišnih sentimentaliziranja, provincijalne egzotike ili zaostalih stilskih naukovanja budućih esehaezijanera.

Istina. Slovenački pisci tog perioda, pre svih Cankar pružaju odlična književna dela. Da su ostali u AU bili bi mnogo poznatiji i izvođeniji od hrvatskih pisaca. Ovako su Hrvati, pre svih Krleža uspeli izgraditi sebe kao mnogo veće književne većine nego što su stvarno zasluživali, iskoristivši pre svega proširenje jezičnog područja na kojem je nastala nova država, tj štokavštinu. "Gospoda Glembajevi" mi je od srednje škole izgledao kao loš prepis "Kralja Betajnove"

 

[Urvan Hroboatos]

Velimir Visković: Rat za enciklopediju

Radi se o prikazu, iz njegove vizure, nastanka Hrvatske književne enciklopedije. Pročitah i tu Viskovićevu knjigu, kojih 330 stranica.

Rekao bih da je glavno zadano: negativci Jergović i Vlaho Bogišić.

Ladan je, rekao bih, realno prikazan (dijelom)- erudit i znalac, no neugodna i cinična osoba koja stalno traži mane drugima i ironizira. Mandrilo Visković je možda i pogodio kad je naveo da bi uzrok Ladanovih jada bio niski rast- Ladan je furao macho priču, a nije baš neka visina (Visković veli da je navođeno da Ladan ima 170 cm, no da je to debelo pretjerivanje, ovaj je nosio i podpetice kao Bob Rock u Alanu Fordu). Sukob oko enciklopedije je tek posljedak Ladanovih godina, bolesti (melanom koji ga je brzo pojeo) i pitajboga čega. Mislim da Visković nije zao, u svemu odaje priznanje Ladanu, jedino kaže da se ovaj rijetko otvarao i stalno nalazio mane i ismijavao druge (bio je i dobar oponašatelj), i općenito bez životne širine.

Jergović i Bogišić su psihopati, to je zapravo ludilo.


Ovaj luđački dvojac nema prave ideologije ni nacije, samo im je do vlasti i slave (niz gadljivih primjera).

Ima i nekih samokritičkih zapisa...

No, moj je opći dojam da je sva ta književna kuhinja leglo povrijeđenih taština i da je sve to neko nadguravanje bijednika. Vjerojatno autori koji imaju solidniji opus ne bi ulazili u sve te tračeve i olajavanja, no to su rijetki (mislim na Slobodana Novaka).

Šteta što nismo veća zemlja, da imamo Sibir, pa da te pisačke taštine pošaljemo u Gulag na preodgoj, na Golom Otoku bi samo uživali na suncu ....

Uglavnom što sam rekao. Ladan je čovjek koji je bio tašt i narcisoidan, a Bogišić mu se uvukao servilnošću (Bogišić je prikazan kao vješt intrigant).

Ima dosta smrti od raka povezanih, možda, sa stresom (Vesna B. (tajnica), pa Zoran Kravar, jedan od glavnih urednika, a konačno i Ladan).

Sve se svodi na ovo: Ladan i B. su htjeli minirati HKE iz pizme, i inzistirali da bude u jednoj knjizi, kompilirano nešto ništa. A ovi napravili da bude u 3 knjige, a kad je Ladan već bio pokojni, Bogišić je da pokaže da je autoritet navalio da bude u 2 ili 4, pa je onda mandrilo Visković pristao na četiri.

Nacionalni dio je očito bio tu, no ne vidim da je netko od glavonja bio digao dreku zato što pod h nema hrvatski jezik (postoje 4 natuknice koje to opisuju, no to nije pod h).

Ostalo- ja sam pregledao te sveske, je zanimljivo i u redu. Dakle- nacionalno je bilo vjerojatno manje od 5% motiva, više taštine, sitni tirani i zlostavljanja ... inferiorno.

Neki ljudi jednostavno ne bi smjeli imati vlast.

Likovi, iz Viskovićeve vizure:

* Nikola Batušić, teatarski, dobar no mlitav
* Branka Kamenski-super
* Bogišić, Jergović- luđaci mediokriteti
* Ladan- genijalac, no tašt i nesiguran na vlasti, opći dojam-šteta
* Sanader- uspješni gad kao političar
* Aralica- ognjištar, osvetoljubiv
* Zoran Kravar- nekonfliktan, znalac u literaturi, kultiviran (posebno u klasičnoj glazbi)
* Branimir Pofuk- ljigav
* javni nastupi na TV- užas, visoki tlak, propast ...

Ne mislim da je išta lagao, nego je vjerojatno prešutio.

Koliko suvišnih stresova, apaurina, suza, drama, možda karcinoma ....

Bogišić nekoj radnici u LZ naloži da zbog nekakvog navodnog prijestupa- potpuno irelevantno- pilji u školsku ploču u nekoj prostoriji LZ-a. I pilji ona tako- 5 sati.

Nije mi jasno samo zašto mu nije rekla da ide u 3 ...

Ladan, osoba koja ima iza sebe magnum opus, iza 70-te dolazi u LZ i izmanipuliran od Bogišića sprječava i kreše HKE, samo iz taštine. Nema nijedan drugi razlog (opravdanja su glupava, pročitao sam ih)- samo nebulozna taština i pizma.

Jergović napada iz jala Katunarića da mu je žena Srpkinja, i kao takva "alien", te da je "alienu" napravio dijete. Katunariću skoro pozli, umjesto da ili nokautira gada, ili da ga jednostavno ignorira. Ne, on se zbog toga pati ...

Kad je u javnost izašlo prljavo rublje, Bogišić preko nekog suradnika poruči Viskoviću da će počiniti- samoubojstvo. V. ne reagira, no onda si pomisli- ne lezi vraže, a da mu ipak posredno odgovorim tako da HKE mora izaći, a neka se ne sekira. I, naravno, Bogišić se zapjeni i počne se derati (nije ni mislio na suicid)....

Inferiorno.

Usput, za one koji ne znju, HKE je ovo: http://www.lzmk.hr/izdanja/enciklopedije/63-hrvatska-knjizevna-enciklopedija

 

[Urvan Hroboatos]

Milovan Đilas: Vlast i pobuna


Pogledajte prilog 535815


Ta knjiga je objavljena u Hrvatskoj 2009., izdao ju je Slavko Goldstein. Njegov predgovor kao liberalnoga komunjare sa sjećanjima nije loš, no djeluje anakrono.

Knjiga je, za razliku od predhodne, "Revolucionarni rat", pisana na srpskom ekavskom (Đilas je postao Srbin negdje od 60ih). Ona prva ima književnu vrijednost, pa i zbog arhaizama koji daju patinu. Ova je tipičan memoarski zapis u kom se miješa zanimljivo i dosadno.

Đilas je od sredine 50ih počeo s liberalizmom, pa je proveo 9 godina u Titovom zatvoru (podijeljeno u dva skoro ista perioda). Slavu je stekao kao disident i autor "Nove klase" u kojoj piše o profilu nomenklature koja vlada u komunističkim zemljama. Malo čudno- to su trivije, no dočekane su na zapadu kao odkrivenje. Đ. je umro početkom 1995., a dotle se prešaltao
na književnost koliko je mogao (memoari, dva romana, dvije-tri knjige pripovjedaka, prijevod na srpski Miltonova "Izgubljenog raja").

Tu je interesantan prikaz osoba koje znamo iz kulture i općenito (Krleža, Andrić, Marko Ristić, A. Vučo, malo Augustinčić i Lubarda, ..). Nema puno o političarima.

Opći je dojam da je dosta pametno, te da se u nizu situacija Đilas pravi blesav (nije bio, čuo, vidio,..). Isto, nemali dio zauzima Đilasovo putovanje po istoku Europe 46., 47.,... što je malo zamorno. Staljin je psihopat, no to smo znali ionako. Rusi su odbojna vrsta.

O Andriću zanimljivo, nema kao piscu, nego opažanje da je ovaj doživio slom sa slomom stare Yu, pa je u pisanju jedino živio. Ušao je u partiju, no kao oportunist.
Krležu više cijeni, veli da je od istaknutih ljudi K. bio najbolja osoba koju je sreo u životu. I kao pisca, on mu je više odgovarao kao modernist. Priča o tom kako je Krleža puno jeo, dok je Andrić nešto isposnički, jedva.

U zatvoru su Đ. davali i neke čudne lijekove pa je bio na rubu halucinacija, no onda je odbio bilo kakve medicine, pa se stišalo. Imao je reumu i ostalo, glavobolje i sl.
Sve u svemu, Đ. je bio autentičan, prvo vjernik, a onda odpadnik. Daje i dosta realne slike (nitko na zapadu nije mario za Goli otok- neka se komunisti među sobom tamane; kult Tita je prirodno rastao i tijekom rata jer to je takav sistem; neki, kao Blažo Jovanović, vrdali su 1948., no lišo su prošli bez zamjeranja; Dedijer je bitanga i lažac; ..)

Zgodna knjiga, no nije vrijednosti one o ratu. Dokument vremena ideoloških hajki... Moj je dojam da oni svi imaju krvi do lakata, a da Đilas skriva koliko može, no da mu je, kad izvisio, bilo natovarivano od UDBAša i dosta tog za što nije kriv. Prikazan je uz humor i dosta anegdotalno cirkus obnove Jugoslavije. Mislim da je neiskren oko Hebranga, gdje se pravi nevješt. Njegova druga žena mu je bila stup, bez nje ne bi izdržao. Inače se doista napatio u Brozovu zatvoru, ne vidim razloga za takva maltretiranja, mogli su ga samo maknuti.

Neke ocjene su mi neobične- Ivan Stevo Krajačić ispada nesposobni tupson, a on je bio glavni operativac kod smjene Rankovića. Znam da je Krajačićeva uloga napuhivana, no da je bio takav bezvezni marginalac, ne bi bio tako utjecajan i dugotrajan... Ranković je po Đilasu sposoban i vjeran Brozu kao pas; Pijade je bio svaštar, a prva Đilasova supruga Mitra Mitrović je nejasno prikazana. No to su osobne stvari....

 

[Urvan Hroboatos]

Mirko Kovač: Vrijeme koje se udaljava

Posljednje Kovačevo djelo, memoari-roman. Mislim, vrlo uspjelo.

To je, u skoro 600 stranica, memoarski roman (stoji na romanima, a pisano je autobiografski). Vjerojatno je stilizirao niz dijaloga, jer
tko bi se točno sjećao nekih naklapanja od prije 40 godina, no sve bitno je, mislim, realno.

Čudan lik taj Kovač.

On je po vokaciji književnik, vidi se da je to od puberteta, znao je napamet neku Tinovu zbirku, a i sad dosta stihova, raznih, zna naizust.
Nema formalne naobrazbe, samouk je- što je dobro za pisce, njima formalno školovanje samo šteti. Drugo- fasciniran je filmom, a napisao
je niz scenarija za poznate filmove (npr. Papićeve "Lisice"). Ima interesantnih naklapanja o raznim poznatim likovima koje je, neke, opisao u esejima (Tin, Davičo, Kiš, Šejka-onaj slikar, Crnjanski, Andrić,...). Dosta je proveo u toj beogradskoj boemi, no pametno je učinio što se s 30-40 oženio i skrasio, jer to boemsko bitandženje u konačnici ubija (opisuje u detalje neka jela- bio je nerijetko gladan).

Dobro je, kao i Aralica, samo nešto jednostranije, opisao sivilo i tupež titoizma u zabitima (rodna vukojebina blizu druge vukojebine, Bileće). Čini se da je u tim rupama mentalni teror bio teži nego drugdje.

Kovač je svašta prošao. Vidim da su ga na neko vrijeme strpali u ludnicu zbog antirežimskih stavova.

Neobično, to njegovo "disidentsvo". Dosta su ga ganjali jer "crno prikazuje našu stvarnost", zatim zbog realno bizarnih stvari; on je dosta izgubio vremena na boemu, što je dvosijekli mač-s jedne strane sloboda, a s druge, bezvezni gubitak vremena.
Naravno, on nije bio disident kao Vlado Gotovac, nego je u kulturi imao razno gore-dolje, do konačnoga sukoba oko Miloševića.
Politika na stranu, ima nekih tračeva o Crnjanskom, no kaže- njegov mu taj stil pisanja ne leži. I sam razumno kaže- nije to kritika, nego
više mu odgovara Gide nego Proust i Kafka nego Joyce. To je samo konstatacija. Crnjanski ispada neka mješavina, a u interviewu i
susretima već jednom nogom u grobu vulgaran. Andrića je Kovač sreo nekoliko puta, a pred kraj se ovaj gubio- imao je Alzheimera.

U ludnici je inače bio da izbjegne JNA- što mu je uspjelo- no kad se uoči odlaska iz Beograda išao oprostiti s doktorom, psihijatrom Ilićem, ovaj je postao zapjenjeni velikosrbin i tu nije bilo čega za razgovor.

Dojam mi je da su svi njegovi prijatelji pisci, osim Filipa Davida, postali velikosrbi i sa svima je prekinuo. On jest ovdje trućao protiv Tuđmana, no kad se vidi kakav je lom u životu prošao, nemam mu jako zamjeriti. Jedno je kad prijateljstvo umre prirodnom smrću, a drugo kad se u mržnji eksplodira.

Osim politike i tračeva, sažeo bih:

* Kovač je poglavito književnik, umjetnik. To mu je vokacija, očito je.

* kao dečko iz kasabe, on je nalazio i inspiracije tim zabitima - bilećki misticizam- a i gledao na njih kao na neku tupež

* voli "tamnu stranu", pa je zato drugovao dugo s Miodragom Bulatovićem - po meni precijenjenim autorom- koji je dosta burgijao s groteskama

* on je esencijalno religiozan, no esencijalno, i Biblija je njegovo vrelo.

* nacionalizam generalno nije podnosio, no nije ga se trudio razumjeti. To je sve njemu ista rupčaga i zaostalost. Nije mu pristupio bez strasti, kao fenomenu.

* on je, uza sve što je prošao, od gladovanja do bolesti, vitalist i afirmativan prema životu

* kao pisac, on je postmodernist, no tehnički. On vjeruje u ono što piše, a koristi neke postmodernističke postupke. No to nije samo igrarija

Mislim da će trajnu vrijednost ostaviti ovo, zatim još bar tri njegova romana, a 3 knjige eseja su zabavne, no više kao zabava (što ne znači da nisu dobri). Za drame ne znam, a novele nisam čitao.

 

[Urvan Hroboatos]

Roger Martin Du Gard: Jean Barois

Prvo, prezime je Martin Du Gard, a ne Du Gard. Naslov se čita Žan Baroa, i postoji na srpskom, no mislim starije izdanje.

To je velik roman velikoga pisca i ne znam zašto je nekako zametnut, i autor i roman. Dobio je Nobela, no izgubio se iz svijesti.

Ukratko, roman je moderno pisan, kao drama, u obliku dramskih dijaloga; radi se o nizu sukoba i drama u doba Dreyfusove afere, od erotske naravi, najviše raskida s religijom, te prikaz socijalizma uoči 1. svj. rata. Roman po životnosti likova, situacija, ...ima univerzalno značenje, no ako ga se tko i sjeti, status mu je skoro kao sociološki dokumentarac o Francuskoj na prijelazu stoljeća.

Meni je to djelo životnije od svjetski afirmiranijih autora, i spada u onu kategoriju podcijenjenih iznimnih djela.

 

[Urvan Hroboatos]

Carlos Castaneda: Sabrana djela

Castaneda je značajan popularni pisac kojeg je vrijeme, rekao bih, prošlo, no ostavio je traga za sobom. On je osnivač kulta, Tensegrity, koji nešto još trži- koliko će, teško je reći.

Carlos Castaneda je napisao nekoliko knjiga koje bismo mogli okarakretizirati kao etno-okultni trileri. Ni njegova biografija nije baš poznato, no po svemu sudeći rodio se u Peruu, a umro je od raka 90ih (imate biografije na mreži). Dopao je slave tijekom psihedeličnih 60ih i 70ih s knjigama o navodnom naukovanju kod meksičkoga šamana Don Juana Matusa, i uz tu je priču ustrajao, tj. da su njegovi romani kao transkripti njegovih dogodovština s Don Juanom, te da odkrivaju tajno ezoterično učenje Yaqui indijanaca.

Sve je to laž.

Faktografski, C. je kontaktirao neke poznate šamane i tijekom studija jedan, prvi njegov roman, je primljen kao doktorska disertacija u UC u LA. No, ono što on piše nema veze s šamanizmom, nego je njegova kreativna sinteza ili eklektički sklop više ezo učenje, od kojih su komparativisti izolirali nekoliko vrela: Gurdjieffa, tantrizam (napose iz vrela tibetanskoga budizma u knjigama David Neelove i Evans-Wentza, a kasnije i Chi Qong vježbe kao Tai Ch'i iz kineskih tradicija meditativno-borilačkih vještina).

Autor je u početku inisistirao na upotrebi droga (gljive), no ubrzo se toga riješio i bacio na razne kontemplativno-energetske vježbe koje je sam složio iz navedenih tradicija.

Prvih 5-6 knjiga imaju i književnu vrijednost, jer je C. znao pjesničkim slikama dočarati svoju viziju života koja bi bila najbolje opisana kao spiritualni egzistencijalizam. Jednostavno- život je dosadan, naporan, bezvrijedan, besciljan, isprazan.. C. u "Orlovom daru" uvodi jasniju kozmologiju koja je nešto modernizirani gnosticizam: Orao je zapravo mitski demijurg iz gnoze, koji ždere ljudske svijesti, no ostavio je mogućnost "ratnicima" (adeptska elita) da izbjegnu tijekom smrti ili prije uništenje individualne svijesti i preobraženi u energetska bića kidnu u neki transfizikalni multiverzum u kom već žive neke humanoidne egzstencije, no teško opisivo.

Posljednje tri- četiri knjige su uglavnom nešto kao Castanedina yoga, tj. skup mudrolija i savjeta što i kako da se tehnički radi da bi se, po njemu, sačuvala energija i obavio uspješno prijelaz u paralelne univerzume, a da ne bude uništen od Demijurga/orla.

Poredak knjiga je ovaj:

Carlos Castaneda - 1. Učenje Don Juana

Carlos Castaneda - 2. Odvojena stvarnost

Carlos Castaneda - 3. Put u Ixtlan

Carlos Castaneda - 4. Priče o moći

Carlos Castaneda - 5. Drugi krug moći

Carlos Castaneda - 6. Orlov dar

Carlos Castaneda - 7. Unutrašnja vatra

Carlos Castaneda - 8. Moć tišine

Carlos Castaneda - 9. Umijeće sanjanja

Carlos Castaneda - 10. Magija pokreta

Carlos Castaneda - 11. Točak vremena

Carlos Castaneda - 12. Aktivna strana beskonačnosti

Prvih 7 knjiga je književnost, dok su ostale uglavnom mudrovanje o njegovu nauku, i iako neke imaju dijelove vrijedne literature, uglavnom su razglabanje, nazovimo ju tako, Castanedine yoge.

 

[moonja..]

Msm da si propustio najbolje od Kovača jer su mu najbolje upravo pripovetke i novele.

Nisam znao za ovu zbirku.

 

[Urvan Hroboatos]

Msm da si propustio najbolje od Kovača jer su mu najbolje upravo pripovetke i novele.

Nisam znao za ovu zbirku.

Hebiga, ne čitam više beletristiku, a za ovaj zadnji roman-memoar sam učinio iznimku jer me jedna prijateljica pilila da pročitam. Oim toga, to je romansirani memoar u kom nema potpuno izmišljenih stvari- iako su kreativno obrađene- pa mi je dobro leglo....

 

[Baudrillard]

Hebiga, ne čitam više beletristiku, a za ovaj zadnji roman-memoar sam učinio iznimku jer me jedna prijateljica pilila da pročitam. Oim toga, to je romansirani memoar u kom nema potpuno izmišljenih stvari- iako su kreativno obrađene- pa mi je dobro leglo....

Zašto ne čitaš više beletristiku, umorio si se od nje?
I meni više prija neka esejistika u poslednje vreme, mada čitam i dalje beletristiku.

 

[Urvan Hroboatos]

Zašto ne čitaš više beletristiku, umorio si se od nje?
I meni više prija neka esejistika u poslednje vreme, mada čitam i dalje beletristiku.

Oko 33-36 sam se umorio, uz manje iznimke. Vidi ovo....

https://www.salon.com/2011/06/28/stopped_reading_fiction/

"I've stopped reading fiction"

.........................
Some people don't like fiction and never have. That's quite different from having once read fiction avidly and then, in the fullness of time, giving it up. To judge informally (that is, according to what people tell me when they learn I'm a book reviewer), the latter is far from an uncommon experience. Many former devourers of novels haven't stopped reading, they've just come, like Roth, to prefer nonfiction books on history, science or politics.
..................................................................
One blogger explained it thus: "I put it down to having experienced enough real life narrative and drama such that made-up stories no longer appeal."

There's a school of evolutionary anthropology that might agree with him. It speculates that fictional storytelling -- a universal cultural practice -- helps people imagine what others are thinking and feeling, and consequently how they might behave in the future. The value of such skills when it comes to navigating complex social groups is obvious, but perhaps people do reach a saturation point with age. No other artistic form can surpass the novel's ability to immerse us in the inner life of another human being, yet there may come a stage when that prospect promises nothing new.
..............................
https://www.returnofkings.com/42403/the-decline-of-mens-fiction

Why Men’s Fiction Is Suffering From A Great Decline
......................................
It is estimated that men account for only 20% of the fiction-reading market. In other words, women almost completely dominate the fiction-reading market. They buy and read the most books by a large majority. If it were a presidential election, it would be called a landslide.

In the article linked above, the British author Ian McEwan conducted an experiment where he opted to give away free books to lunchtime crowds in a London park. He gave away thirty books, the vast majority of which were claimed by women. The men reacted to his offer negatively, often frowning, “in suspicion, or distaste.”
...............................................
https://darraghmcmanus.com/2014/05/26/why-dont-men-read-fiction/

Why don’t men read fiction?
....................................
Yet by early adulthood, most males have lost interest in fiction. The cause, I’m sure, is genetics, neurological wiring, hormones, or some combination thereof.

Boys and men are, in general, more convergent and linear in their thinking; this would naturally draw them towards non-fiction. The most frequent male criticism of fiction is that it’s “not real”, “made-up”. Men seem to like straight narrative lines, provable facts, reportage – an architecture of external reality.
..............
Noel Gallagher famously said he prefers to read about “things that actually happened” because fiction “isn’t ******* true”.

 

[Isus33]

Их како сам некада волио читати Кастанеду. До имбецилности сам се одушевљавао његовим романима па ми се чак често чинило да разумијем о чему он пише, нарочито ако би читао под дејством извјестних опијата. Било је то давно, у другој половини деведесетих, хипи-периоду мог живота кога се радо сјећам. Хвала ти колега што си ме подсјетио на одавно заборављеног Кастанеду и на срећне деведесете.

 

[момоа]

Bas sam se razočarao kad sam cuo da je Kastaneda prevarant, a bas sam imao nameru da pocnem da ga citam.

 

[rolo martins]

Ja volim Kastanedu, mada sam uvek sumnjao u istinitost radnje. U stvari, to mi i nije bilo bitno..
Put u Ištlan je moja omiljena knjiga, pročitam je ponovo na svakih par godina. Sviđa mi se atmosfera, opisi mesta..

 

[Urvan Hroboatos]

Ja volim Kastanedu, mada sam uvek sumnjao u istinitost radnje. U stvari, to mi i nije bilo bitno..
Put u Ištlan je moja omiljena knjiga, pročitam je ponovo na svakih par godina. Sviđa mi se atmosfera, opisi mesta..

Don Genaro na putu sreće samo nesupstancijalne sjene. Velika, moćna metafora.

 

[Urvan Hroboatos]

E.M.Forster: Aspekti romana

S vremena na vrijeme prečitavam knjigu velikog engleskog romanopisca E.M.Forstera (Put u Indiju) "Aspects of a Novel". To je skup predavanja o umijeću romana kojeg je održao na Cambridgeu 1927.

E sad:

1. sama po sebi tema je uska i bila bi samo o književnosti da ne pokazuje širinu duha koji je spreman pojmiti i doživjeti ono što inače nije njegov središnji svjetonazor. Forster je bio agnostik i skeptik, no ovi dijelovi su zapravo o religiji i njezinoj snazi- izuzetno prikazani. Što pokazuje da veliki duhovi mogu daleko nadići vlastite svjetonazore.

2. prijevod sam dobio, dakle nije srpski iz prevedene knjige. Unekoliko je nezgrapan, valjda mi je pošiljateljica koristila google translate (engleski je previše nijansiran i previše ga je), pa je često nezgrapan

3. Forster je podijelio knjigu/predavanja u nekoliko poglavlja (priča, ljudi, zaplet, fantazija, proroštvo, uzorak i ritam, zaključak). Ovdje valja reći da "fantazija" obuhvaća tipove pisaca kao Dickens, Sterne, Hawthorne (danas bi uzeo Borgesa i Marqueza) ... koji ne pišu na klasično realistički način, nego i kad prikazuju zbilju koja nije čisto fantastična kao Drakula ili Tolkien, promatraju zbilju kao nešto "pomaknutu" od klasično realističkoga prikaza i ubacuju razne nevjerojatnosti koje djeluju uvjerljivo zbog autorova dara. Također je ušla njegova razlika između "ravnih" (flat) likova koja možemo prepoznati kao plošne lako prepoznatljive likove, te "okruglih" (round), koji su u punini razvijene osobe.

O proroštvu je dano u navedenom tekstu.

4. glavni nedostatak je što nisam mogao/htio citirati, zbog opsežnosti, Forsterova citatna čitanja navedenih autora (George Eliot, Dostojevski, Melville,..), pa se time gubi dosta. No- dosta je i ostalo.

Konačno, to bi bio i pean umjetnosti. Forster govori o velikoj literaturi koja nije važna koliko-toliko sociološki, dokumentarno, zabavno...nego kao preobrazba- u ovom slučaju "duha". Osobno, ne mislim da tu, umjetničku dimenziju, većina čitatelja- koji to i čitaju- mogu pojmiti.

Spojler

Proroštvo

Proročanstvo u uskom smislu predviđanja budućnosti nas ne zanima, a ni kao poziv na (moralnu) pravednost. Ono što će nas danas zanimati - ono na što moramo odgovoriti, jer interes sada postaje neprikladna riječ - naglasak je u romanopiščevu glasu, naglasak za koji su nas flaute i saksofoni fantazije pripremili. Njegova je tema svemir, ili nešto univerzalno, ali on ne mora nužno "reći" ništa o svemiru; predlaže pjevati, a neobičnost pjesme koja se pojavljuje u dvoranama fikcije nas šokira. Kako će se pjesma kombinirati s namještajem zdravog razuma? pitat ćemo se i morat ćemo odgovoriti "ne previše dobro": bard uvijek nema mjesta za svoje geste, stolovi i stolice u sobi se slamaju, a roman kroz koji je bardovski utjecaj prošao često ostavlja dojam vihora, poput primaćih soba nakon potresa ili dječje zabave. Čitatelji D. H. Lawrencea razumjet će što mislim.

Proroštvo - u našem smislu - je ton glasa. Može podrazumijevati bilo koju od vjera koje su progonile čovječanstvo - kršćanstvo, budizam, dualizam, sotonizam, ili puko podizanje ljudske ljubavi i mržnje na takvu moć da ih njihove normalne ljudske posude više ne mogu sadržavati: ali kakav se poseban pogled na svemir preporuča - to nas se izravno ne tiče. ... Koliko možemo: svi romani sadrže stolove i stolice, a većina ih čitatelja najprije traži. Prije nego što barda osudimo na afektivnost i distorziju, moramo shvatiti njegovo gledište. On uopće ne gleda na stolove i stolice i zato su izvan fokusa. Vidimo samo ono na što se on ne usredotočuje - ne ono što radi - i u našoj sljepoći mu se smijemo.

Rekao sam da svaki aspekt romana zahtijeva različitu kvalitetu čitatelja. Pa, proročki aspekt zahtijeva dvije kvalitete: poniznost i suspenziju smisla za humor. Poniznost je kvaliteta za koju imam samo ograničeno divljenje. U mnogim životnim fazama velika je pogreška i degenerira u defanzivnost ili licemjerje. Ali poniznost je ovdje upravo na mjestu. Bez njene pomoći nećemo čuti glas proroka, a naše će oči vidjeti bizarnu osobu za sprdnju umjesto percepcije njegove slave. I smisao za humor - to je neumjesno: taj velecijenjeni dodatak obrazovanog čovjeka mora biti stavljen na stranu. Poput školske djece u Bibliji, ne možemo se suzdržati od smijeha proroku - njegova je ćelava glava toliko apsurdna - ali smijeh se može odbaciti i shvatiti da nema bitnu vrijednost i da je samo marginalna zapreka.

Razlikujmo proroka i ne-proroka.

Bila su dva romanopisca, koji su oboje bili odgojeni u kršćanstvu. Spekulirali su i otrgnuli se, ali nisu ni napustili, niti su htjeli napustiti kršćanski duh koji su tumačili kao duh ljubavi. Oboje su smatrali da je grijeh uvijek kažnjen, a kazna pročišćenje, i vidjeli su taj proces ne s odmakom staroga Grka ili modernog hindusa, već sa suzama u očima. Sućut, smatrali su, je atmosfera u kojoj moralnost ostvaruje svoju logiku, logiku koja je inače gruba i besmislena. Koja je korist od grešnika koji je kažnjen i izliječen ako ne postoji dodatak u lijeku, nebeski bonus? Odakle dolazi taj dodatak? Ne iz mehanizma radnje, nego iz atmosfere u kojoj se odvija proces, iz ljubavi i sućuti koje su (vjerovali su) Božji atributi.

Koliko su ta dva romanopisca bila slična! Ipak, jedan od njih bila je George Eliot i drugi Dostojevski.

Bit će rečeno da je Dostojevski imao viziju. Ipak, i George Eliot. Razvrstati ih - i moraju se razdvojiti - nije tako jednostavno. Ali razlika između njih će se odmah definirati točno ako pročitam dva odlomka iz njihovih djela. Klasifikatorima će se činiti slični odlomci: onima koji imaju uho za pjesmu oni izlaze iz različitih svjetova.

Započet ću - prije pedeset godina bio je to vrlo poznati odlomak - iz Adama Bedea. Hetty je u zatvoru, osuđena na smrt zbog ubojstva svog nezakonitog djeteta. Neće priznati, tvrda je i nepokorna. Dinah, metodistica, dolazi ju posjetiti i pokušati joj dotaknuti srce.

[opsežan citat iz "Adama Bedea"]

Nisam bio korektan prema ovoj sceni, jer sam ju morao rezati, a o samoj njezinoj masivnosti ovisi snaga George Eliot - ona nema delikatnosti stila. Scena je iskrena, čvrsta, patetična i prožeta kršćanstvom. Bog kojeg Dinah poziva je životna sila za autoricu: on nije doveden da obrađuje čitaoce; on je prirodna pratnja ljudske pogreške i patnje.

Sada usporedite sa sljedećom scenom iz Braće Karamazova (Mitja je optužen za ubojstvo svoga oca, za što je duhovno, iako ne tehnički kriv).

[opsežan citat iz "Braće Karamazova"]

Koja je razlika u ovim odlomcima - razlika koja pulsira u svakoj rečenici? Prvi je pisac propovjednik, a drugi prorok. George Eliot govori o Bogu, ali nikad ne mijenja svoj fokus; Bog i stolovi i stolice su svi u istoj ravnini, i kao posljedica toga nismo ni na trenutak osjetili da cijeli svemir treba sažaljenje i ljubav - potrebni su samo u Hettynoj ćeliji. U Dostojevskom likovi i situacije uvijek predstavljaju više od sebe; beskonačnost ih obgrljuje; premda ipak ostaju pojedinci, šire se kako bi ju prihvatili i pozvali da ju prigrle; na njih se može primijeniti izreka sv. Katarine Sijenske da je Bog u duši i da je duša u Bogu kao što je more u ribi i riba je u moru. Svaka rečenica koju piše implicira ovo proširenje, a implikacija je dominantan aspekt njegova rada. On je veliki romanopisac u običnom smislu - to jest njegovi likovi imaju veze s običnim životom i žive u vlastitom okruženju, postoje događaji koji nas drže uzbuđenim, i tako dalje; on također ima veličinu proroka, na kog su naši obični standardi neprimjenjivi.

Jaz je između Hetty i Mitje, iako oni žive u istim moralnim i mitološkim svjetovima. Hetty, sama po sebi, sasvim je adekvatna. Ona je siromašna djevojka, dovedena da prizna svoj zločin, i tako poboljša vlastitu duhovnu situaciju. Ali Mitja, sam po sebi, nije adekvatan. On postaje stvaran samo kroz ono što implicira, njegov um uopće nije u okviru priče. Sam po sebi se čini iskrivljenim iz nervoznoga nacrta; počeli smo ga objašnjavati i govoriti da je nerazmjerno zahvalan za jastuk jer je bio pretjerano uzbuđen dok je zadrijemao - zapravo pravi Rus. Ne možemo ga razumjeti sve dok ne vidimo da on ekspandira, i da onaj dio njega na kojeg se Dostojevski usredotočio ne leži na drvenim prsima kreveta ili čak u zemlji snova, nego u regiji u kojoj mu se pridružuje ostatak čovječanstva. Mitja je - svi mi. Kao i Aljoša, kao i Smerdjakov. On je proročka vizija, a također i romanopiščeva kreacija. On ovdje ne postaje svatko od nas: on je ovdje Mitja kao što je Hetty - Hetty. Ekspanzija, stapanje, jedinstvo putem ljubavi i sućuti zbiva se u području koje se može samo implicirati i komu je fikcija možda pogrešan pristup. Svijet Karamazova i Miškina i Raškoljnikova, svijet Moby Dicka koji ćemo uskoro ući, nije veo, nije alegorija. To je običan svijet fikcije, ali seže natrag. ..Mitja je okruglog karaktera, ali je sposoban za ekstenziju. On ništa ne skriva (misticizam), ne znači ništa (simbolizam), on je samo Dmitri Karamazov, ali biti samo osoba u Dostojevskom znači pridružiti se svim drugim ljudima u ljudskosti. Prema tome, ogromna struja iznenada poteče - za mene u tim završnim riječima: "Imao sam dobar san, gospodo." Jesam li i ja imao taj dobar san? Ne, likovi Dostojevskog traže od nas da podijelimo nešto dublje od njihovih iskustava. Oni nam prenose osjećaj koji je djelomično fizički - osjećaj potonuća u prozirni globus i gledanje našeg iskustva kako lebdi daleko iznad nas na njegovoj površini, sićušno, udaljeno, a ipak naše. Nismo prestali biti ljudi, ništa nismo izgubili, ali "more je u ribi i riba je u moru."

 

[Urvan Hroboatos]

Nekoliko bio knjiga o Forsteru

Pročitah knjige o E.M. Forsteru. Pametan je, dobar je....

Zapravo, ta homo priča daje i neku osjetljivost, ali i nerazumijevanje. On dobro kuži žene, ali nema tu muškoga stila razmišljanja. To je ona stara priča kako bi žena, da joj muž ponudi trojak s prijateljem, opalilila mu šamar i rekla- Gade, što ti misliš, da sam ja *****!. Dok bi normalni muškarac, da mu žena to ponudi s prijateljicom, pomislio da je umro i da se nalazi u raju.

Forsteru su lezbijke gadljive i dosadne, što ima korijena u zbilji (većina su doista pravi bapci), no kao ideja one su fantazija normalnih muških pornografa. Tu se vidi, između ostalog, da je bio gay. Iako je on ne tako zaljubljiv ili opsesivan kao Proust, koji je ludio od ljubomore, dok su Forsteru to ipak malo neozbiljne stvari.

Forster je Englez na n-tu potenciju, iako nije nacionalist, a umro je 1970. Ne vidim kako bi, uza sva svoja internacionalna iskustva, mogao živjeti u sadašnjoj Britaniji punoj crnaca, muslimana, Indijaca....

Pravi Englez po F. ima super tijelo i energiju, solidan um, no emocionalno je nerazvijen, zakržljao. Treba mu sentimentalni odgoj.

Forster je pravi progresivni liberal, i bio je za prava žena i ostalo. No malo mu je bilo neobično žensko ludovanje, npr. da se guraju u muške klubove, dok muškarci, naravno, nimalo ne mare za ekskluzivna ženska društva. Tako sada u SAD nema više muških visokih škola, dok ženskih ima još dosta, a studenti i nemaju interesa da se tamo upisuju. Žene, dobar dio njih, stalno nekog vraga šnjofaju o tom što mi mislimo i hoćemo, dok je većina nas za njihove zanimacije nezainteresirana. Možda je tu Tolstoj bio u pravu kad piše kako žene-pisci ne znaju prikazati muški karakter, dok je obratno neka druga priča. Ja bih dodao da je Yourcenarova iznimka, no ona je imala, bar dijelom, muški mozak (što je bila lez manje je važno jer one, uz ženski mozak, nisu bitno različite u emocionalno-mentalnom funkcioniranju).

Tu su i razni kompleksi, jer je Forster stalno promicao i hvalio Virginiju Woolf, a ona uza sve prijateljstvo, u dnevniku o njemu nešto jamra i ogovara kako je on ipak pravi patrijarhalac (zapravo, kao homo, muški na kub). Čudne tlapnje. Forster je skeptik koji ne odbacuje religiju, no ne drži ju ni istinom. Ne mari za dogmu, a za besmrtnost mu je svejedno. Daleko razvijeniji od većine ateista i teista. Glazba mu puno znači, svu ju zna, čita note, obrazovan....

Život stvarno piše romane- Forster je u 90. umro u naručju žene svog bivšega ljubavnika.

 

[Акај]

Je l’ to ističeš kao nešto dobro?

Претенциозност у случају повесне фикције није позитивна одредница.

Роману фали развоја ликова и вештије написан расплет, но добро, за викенд гушт књигу је довољно добра.

Из неког разлога аутор је популаран код нас, гостовао је у Београду неколико пута, Лагуна му експресно откупљује права итд.

 

[Urvan Hroboatos]

Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom

Uzeo sam BIGZ-ovo izdanje Matvejevićeva "Razgovora s Krležom" i -ugodno iznenađenje. Nema dosadnog jugoslavizma, a Matvejević je naravno poticajniji sugovornik od Čengića, koji je književno neobrazovan (Čengić je zanimljiviji zbog tračeva).

Ima tu novosti, na primjer:

* Krleža ispada u svemu, u angažmanu, nacionalno motiviran. I njegove usputne opaske o socijalizmu nisu toliko besmislene koliko mrzovoljne. Njegov angažman oko ljevice je zapravo bio put kako je on zamišljao da njegov narod dođe do "boljeg života", a kad se našao u kolu Kominterne i sl., onda je bio prisiljen ulaziti u polemike oko nečeg što mu je bilo zapravo neinteresantno. Ideološki, on nikad nije vjerovao u marksizam. Npr. otvoreno ismijava Engelsovu "Dijalektiku prirode" kao besmislicu, a ideja svjetskog socijalizma mu je nebuloza- jasno je rekao da kapitalizmu već dulje vremena stalno proriču propast, a ovaj je ispao žilaviji od svih prognoza.

* njegova ukorijenjenost u hrvatsku tradiciju, kako god ju shvatio, golema je, a mani i nova. Čitao je on sve hrvatske pisce 19. st., Šenou, čak u detalje Kovačića, Đalskoga, Josipa Eugena Tomića, Nazora, Vojnovića i sl. Njegove simpatije ili antipatije na stranu, on ostaje hrv. pisac uz dobru dozu kozmopolitizma i znanja svjetskih literatura (Nietzsche, Ibsen, Schopenhauer, Strindberg, Feuerbach, Rusi,..). Interesantno- pratio je on literaturu i solidno nakon 1945. (ja sam mislio da se praktički posvetio jedino politici i vlastitom pisanju), te komentira Becketta, francuski novi roman Robbe-Grilleta itd. Također, dobro je ocijenio da je Gorki bolji pisac od većine drugih, samo da mu staljinistička aura loše stoji

* K. svjetonazor je ograničen na stalna razglabanja o gadljivosti tjelesnosti. Koliko god naklapao povišenom retorikom, to ostaje skučeno. On nije mislilac, pa ni književnoga tipa kao George Steiner.
Znakovito je da je ostao stalno nesiguran i netrpeljiv prema i najmanjim kritikama svoga djela. Vide se njegovi kompleksi, i osobni i nacionalni, prema "velikom svijetu". I prije sam rekao da je pogriješio što je bio nemaran u komponiranju, što se bacio na drame- i što baš nije dalo rezultata- a za "besmrtnost" bi mu bilo bolje da je poradio na romanima i novelama. On je esencijalno esejist, i takvu je prozu trebao njegovati i usavršavati, dok je u zbilji dosta protratio na polemike političkoga i društvenoga tipa, što je ispao čisti gubitak i za njega i za književnost.

On je zapravo nihilist, kao veliki pisci njegova kalibra, Joseph Conrad i William Faulkner, s kojima dijeli virtuoznost, pesimizam, gađenje prema tjelesnosti te kraljevanje jezikom, a s Faulknerom i regionalnost i nacionalno (za Faulknera je Jug skoro nacija), a s Conradom politički angažman (obojica pišu velike političke romane). S njemačkom tradicijom mu je zajednički esejizam u pripovjednoj prozi (Mann, Musil).

Sumarno, on sve gleda iz hrvatske optike - npr. Matvejević nešto pita o jugoslavenskim piscima, a K. odgovara samo o hrvatskima; iako je puno čitao filozofije i društvenih stvari, osim banalnosti nije nešto bitno razumio; enciklopedija je hrvatskih i jugoslavenskih babarija i pamti razne tračeve, zaboravljene ljude i sl.; Broza je idolizirao ne samo zbog osobnih stvari, nego i zato što je ovaj (ili bar zato što se u njegovo doba) bio glavni u podizanju Hrvata i drugih naroda iz balkanske rubnosti, nerazvijenosti i drugorazrednosti; partija, socijalizam... to je instrument, iz te vizure, za bolji život, dok mu je marksistička i lenjinistička dogmatika nešto strano; ne vidim da je takav tip mogao biti sretan, bilo zbog temperamenta, svjetonazorskih ograničenja, taštine i rivalstva. Andrića je, mislim- to je moje stajalište- iskreno mrzio i prezirao. Smatrao je da je ovaj drugorazredan i zastario ("naš Walter Scott"), bio je zavidan zbog Nobela, a više puta je rekao da je ovaj odrod. Dakle, opet nacionalno, vjerojatno više nego konkurencija (Ujevića je olajavao, ali ga nije mrzio iz dna duše jer je ovaj ostao Hrvat).

I kod Čengića i Matvejevića - prava baba koja zna tračeve od pred 100-200 godina, neke bezvezne skandale i uživa u olajavanju, a o Zagrebu zna valjda gdje se posrao svaki ban i kmet odkad Zagreb postoji. O Dalmaciji i Hrvatima u BH- za razliku od Slavonije- njegovo je znanje više knjiško i emocionalno, ali bez pravoga iskustva.

 

[Baudrillard]

Vilijam S. Barouz - Goli ručak
U pitanju je najpoznatije Barouzovo delo, ne mogu reći da mi se naročito dopalo, roman je previše
konfuzan, fragmentaran... Glavni junak Vilijam Li je Barouzov alter ego, narkoman i homoseksualac,
tako da je u romanu previše eksplicitnih homoseksualnih scena seksa.
Čini mi se da je Barouzov život bio mnogo zanimljiviji od njegovih dela, tako da ako ga neko do sada
nije čitao, a želi, najbolje bi bilo da počne od autobiografskih romana Džanki i Queer, koja su u njegovom
opusu najmanje eksperimentalna.

 

[Urvan Hroboatos]

Krešimir Nemec: Gospodar priče

Ovo je najkompletnija knjiga o Ivi Andriću i njegovu djelu, iz pera andrićomana Krešimira Nemca. Do te je bila najbolja "Velika sinteza" Radovana Vučkovića iz 1975., a sad mislim da su obje, komplementarne, najbolje kao kombinacija.

Jako puno dokumenata, slika, razglednica i sl. Autor analizira A. djela iz književnoteorijskih, kvaziznanstvenih rakursa, što ostavlja dojam učenosti (nije loše, samo kažem...9.

Autor Nemec je često subjektivan- npr. u povijesti hrv. romana 1945-2000.. navodi da su romani Joze Laušića intelektualistički, sporohodni i neuspjeli. Možda jesu- no ne vidim po čemu bi bili neuspjeli ? Koji je kriterij ? Slično veli i za Živka Jeličića i Feđu Šehovića. Naravno, ne čitam više nikakve romane- no po čemu je nešto uspjelo (recimo, Slobodan Novak), a nešto ne (recimo, Laušić ili Šehović) ?

Od "velikana", rekao bih da je Nabokov neuspio- verbalizam, no u samim romanima nema ništa- i slažem se s Danilom Kišom da je N. umjetnost u konačnici sterilna (ja bih to i grublje okarakterizirao). No, on je utjecao na niz pisaca anglosfere, pa je očito da su u njemu nešto našli (sami Nabokovljevi sudovi, u kojima pljucka po Dostojevskom, Mannu, Stendhalu, Faulkneru,..su smiješni).

No da se vratimo na autora.

Ne vidim da je Andrić bio takav vrstan stilist kakvim ga prikazuju. Možda nije korektno uspoređivati pisce dvaju jezika, no Slobodan Novak mi izgleda kao sjajan stilist, dok je Andrić dobar, no malo iznadprosječan. On nije epski temperament, iako to stalno naglašavaju, nego lirski. To što je napisao opise -ponekad- duljih razdoblja ne čini ga epikom. Na primjer, Hesse je u njemačkoj literaturi lirski prozaist, dok je Thomas Mann epski.

Muslimani dreče protiv njega, no ne vidim kako je drugačije mogao formulirati svoja stajališta - Turska je zaostali orijent koji je ove narode bacila u dugotrajnu zaostalost, prljavštinu, primitivizam, otupjelost...Naravno da to BH Muslimanima nije ugodna muzika za uši- no to je realija (usput- Andrić je vrlo cijenio Kemal pašu Ataturka i bio više puta u Ankari, Izmiru,..- što je i razumljivo, budući da je Kemal paša bio modernizator).Tu se vidi suprotnost u ideologiji i iskustvu- Krleža je bio starčevićanac, te je muslimane idealizirao i stalno ih podupirao i branio. Andrić je bio nekakav Jugoslaven više srpsko-građanske provenijencije, koji je Muslimane poznavao izbliza i iako nije bio neki mrzitelj njih, to mu je sve djelovalo kao nešto teško zaostalo i tuđe. Andrić razumije da i tromost i sve slično ima svoje zakone, da modernizam po svaku cijenu ne valja- no da se mora pokrenuti iz orijentalne prljavštine i tupavosti.

Krleža, u inače genijalnom nekrologu, nasilu ga je htio uvaliti u hrv. književnu tradiciju, no to je samo manjim dijelom istina, po matoševskoj fazi. U A. ima više srpske tradicije, Njegoša i Vuka- ostali, li-la. Inače mi izgleda svoj, miran, svjetski. Imao je čudan život, no uspio je. Izvući se iz kasabe, TBC-a,...svega- nije mala stvar.

Meni je iznenađenje bilo da je Andrić, i nakon svega, ostao tvrdi katolik. Znao sam da je bio Srbin onako po kulturi, ne po Sv. Savi, no da je ostao pravovjeran, to nisam znao. Znao sam da je bio u tom pogledu širih shvaćanja od Krleže, koji je unatoč bizarnom ustrajanju na katol. kulturi (sve je brojao po crkvenom kalendaru, kao babe) bio pravi vulgarni bojovni ateist uz nešto praznovjerja (istina, ima opis mističkih iskustava, no to i protiv volje). Andrić se nije odrekao vjere u tanscendenciju, a pokoji opis spiritualnoga iskustva mi djeluje autentično. Bio je mason, no to je usput...

Također, Andrić je bio visoko profesionalan diplomat- još jedan plus, na stranu ideologija. Po vokaciji očito- književnik, stalno čita, komponira...Samouvjeren, nema kompleksa inferiornosti. Osobno, njegovo mi djelo izgleda svjetskoga kalibra u pripovijestima i postumnoj aforističkoj prozi; romani su dobri, bolji od, recimo, Hemingwayevih, ali su oni Crnjanskoga bolji; eseji kako koji, ima bar 3-6 eseja i putopisa koji su svjetski.

A da je bio melankolik, depresivac, vidljivo je i Stevie Wonderu.

Pa kad sam spomenuo, evo Krležina nekrologa......

 

[Urvan Hroboatos]

William Carter: Proust in Love

Ovo je knjiga glavnoga Proustova biografa, "Proust in love", o Proustovu ljubavnom životu.

Knjiga mi je ispala poticajna kao tema za razmišljanje, iako je i sama zanimljiva zbog tračerskoga materijala, obilja podataka itd. No, osobno mi je dobro došla i kao potvrda onoga što sam prije mutno mislio, no bio sam mentalno prelijen da artikuliram.

Njegove erotske veze, praktički isključivo homo, bile su autentične ljudske strasti. Imao je dvije velike ljubavi (ima tu i dosta promiskuiteta, tipično za njih). No to jesu strasti, i to enormnoga intenziteta. Proustova glavna želja je bila- voljeti i biti voljen. Realno- to je nerealno kao cilj života, tražiti vrhunsko ispunjenje u međuljudskim odnosima. To nije, da tako kažem, muški.

Byron je davno artikulirao:

“Man's love is of man's life a thing apart,
'Tis woman's whole existence.”


Za žene to vjerojatno ima smisla zbog rađanja i djece, no za muškarce, kako homo, tako hetero- to je nerealno. Nerealno je i nebulozno očekivati da strasti najvišega napona traju godinama, to je besmislica. U duljoj vezi to dođe na nešto stabilnije. Jedna od glavnih loših strani takva senzibiliteta, slično Buddhi, je izoštrenost svijesti o prolaznosti koja truje bilo kakav doživljaj. I tijekom sretnoga življenja kao da kljuca negdje u svijesti/podsvijesti- i to će proći, u besmisleno ništavilo.

Naravno, racionalniji bi pristup, a i realniji, bio: naravno da će proći, tim bolje. Preobrazit će se u nešto drugo, možda bolje i više. Kad bi to, upravo to na što je fokusirana svijest, u baš tom obliku, idiotski beskonačno trajalo, to bi bila katastrofa. Taj nedostatak protejskoga stajališta koje slavi preobrazbu uz očuvanje esencijalnoga jezgrenoga identiteta, to je veliki životni promašaj, i nije nužno povezan sa seksualnošću (iako je vjerojatno potenciran nekim vidovima).

Tu spada i Proustovo prenaglašavnje sebičnosti, lijenosti i egocentiranosti. Ako gubitak voljene osobe kroz koju godinu ne izaziva više takvu bol kao u početku- što onda? Ukoliko se radi o autentičnom odnosu, ta će osoba živjeti u našem "srcu", i to onim slojem i intenzitetom koji odgovara: ne će biti potpuno zaboravljena ili svedena na indiferentni jedva prepoznatljiv predmet, kao što bi Proust htio.

Također, jadikovka zbog prolaznosti je ograničena na "ljudsko vrijeme". Proust se tuži što ćemo biti zaboravljeni kroz koju desetinu godina, a bilo čija djela kroz nekoliko stotina godina. Iz religiozne vizure, to nije tako. No, iz poštene materijalističke, stvar je još razornija po takav senzibilitet- život traje bar 3 milijarde godina i 98% oblika života više ne postoji. Čemu onda dizati galamu zbog koje stotine, ili još gore, desetaka godina?

Svjestan sam da je to književnost, no Proust je imao um metafizičara. I ni idealisti kao Platon ili Hegel, ni materijalisti kao Epikur ili Marx, se ne bi previše patili oko toga što stvari prolaze, zato što su svi imali nadosobni cilj u životu. I Proust ga je našao, Umjetnost, no ona se vrti oko ljubavi-strasti i međuljudskih odnosa, za što nijedan ni od proroka ni mudraca, nije baš mislio da bi trebao biti cilj i glavni vid ispunjena života.

 

[Baudrillard]

Žil Delez - Hladno i okrutno: predstavljanje Zaher-Mazoha
Radi se o knjizi objavljenoj 1967 o piscu Leopoldu fon Zaher-Mazohu, po kojem je mazohizam dobio ime, a koji je danas
prilično zaboravljen. Mazoh je za života jedno vreme bio cenjen i slavljen pisac, za razliku od de Sada, kome Delez takođe
posvećuje pažnju u ovom delu. To pre svega dolazi zato što Mazoh nije koristio eksplicitni jezik, i njegova dela bi bez
problema prošla i najstrožu cenzuru, što kod de Sada nije slučaj, naprotiv.
Mazohovo delo je počelo da pada u zaborav od onog trenutka kada je Kraft-Ebing* u svojoj Psychopatia Sexualis (jedna od
prvih knjiga o seksualnoj patologiji) seksualnu perverziju koja se odnosi na podvrgavanje mučenju i poniženju radi seksualnog
užitka, nazvao po njemu - mazohizam.
Knjiga je takođe velikim delom posvećena i osporavanju Frojdovog viđenja sadizma i mazohizma.

*Zanimljivost o Kraft-Ebingu i njegovoj knjizi:
Kraft-Ebingova Pshychopathia sexualis, koju je pregledao Mol, jeste velika zbirka slučajeva najod­vratnijih perverzija, namenjena,
kako kaže podnaslov, lekarima i pravnicima. U njoj su povezani napadi i ubistva, zverstva, kasapljenja, nekrofilija, ali uvek sa
nužnom naučnom hladnokrvnošću, bez ikakve strasti ili vrednosnog suđenja. Ali na stranici 830 dolazi slučaj 396 i ton se menja:
„Opasan rezač pletenica onespokojio je Berlin..." I komentar: „Ti ljudi su toliko opasni da ih treba trajno zatvoriti u ludnicu dok se
eventualno ne izleče. Oni nikako ne zaslužuju bezgranično milosrđe.,., i kad pomislim na ogroman bol pričinjen porodici u kojoj je
mlada devojka na ovakav način lišena svoje lepe kose, nikako ne mogu da shvatim zašto takve ljude ne drže zauvek u ludnici...
Nadajmo se da će novi krivični zakon u tom pogledu doneti poboljšanje." Ovakav izliv srdžbe protiv, ipak, neznatne i benigne perverzije, prisiljava nas da poverujemo da je autor inspirisan moćnim ličnim motivacijama koje ga odvraćaju od njegovog uobičajenog naučnog metoda. Na nivou slučaja 396, dakle, treba zaključiti da su nervi psihijatra popustili. To treba da bude nauk za ceo svet.

 

[Наутилус]

Читао сам Венера у крзну.

''Женска моћ почива у мушкарчевој страсти, и она зна како то да користи, ако мушкарац не познаје самог себе. Он има само један избор, да буде жени тиранин или роб. Чим се преда, упрегнут је у јарам и ускоро ће се бич сручити на њега.''

Леополд фон Захер-Мазох: Венера у крзну

 

[Urvan Hroboatos]

Roberto Assagioli: Psychosynthesis

Roberto Assagioli je bio talijanski psihijatar koji je umro krajem 70ih s preko 80 godina; bio je blizak Jungu i u neoteozofskim društvima, kliničar i liječnik, prošao u životu svašta- no nećemo se zadržavati na tom jer bi predugo trajalo.

Ovo valja reći samo da bi se naglasilo da je njegov model psihe najbolji, koliko znam, na svijetu, uz onaj njemačke filozofkinje Gerde Walter. Sadrži sve zapadne i istočne modele bez kulturnih opterećenja, a u dvije- šteta- neprevedene knjige (Psihosinteza, Akt volje) dao je cjelovitu sliku, kao i u nizu tekstova. Njegova je psihosinteza spojila analize Freuda i Junga uz jače naglaske na zdravom i spiritualnom, jasniju kartografiju, te niz vježni za jačanje volje i stabilizaciju psihe (otud sinteza- osobna i nadosobna). No, možda baš zbog obilja svega i jasnoće nije postala popularna jer ima jasan nacrt bez mistifikacija. Assagioli je najbolji i najjasniji autor polja transpersonalne psihologije (James, Jung, Maslow,..uz padobrance kao Wilber i Stanislav Grof). Djelo se može svrstati i uz književnost, budući da autor rabi kao ilustraciju velikih psihosintetskih djela Dantea i Goethea, te još neke autore.

Središte je njegov dijagram "jajeta". To je ovo:

Kolektivno ili arhetipsko nesvjesno je kao u Junga, i tu je možda mali problem- jaje osobe pliva zapravo u Bogu, no hoćemo li Boga poistovjetiti s Kolektivnim nesvjesnim nevažno je.

Niže nesvjesno sadrži primitivne nagone, korjensku seksualnost i ostalu arhaiku.

Srednje je ono nesvjesno većine Freuda i Junga, no oni nisu bili dovoljno pametni da razluče razine. Dakle, to je nesvjesno karakteristično za osobu.

Više nesvjesno ili superconsciousness je ono u čem je superoran Jungu, jer otuda dolaze inspiracije za velika djela, kako velikana, tako i malikana.

Polje svijesti je ono što kaže, a ego ili "ja" je što normalni ljudi doživljavaju kao ja (ne djeca s mjesec dana jer ona ni nemaju ja, svjesno). Ego je vršak zrake ili projekcija Višeg ja ili Transpersonalnoga Sebstva (eng. Transpersonal Self, Spiritual Self) ili Jastvo iz gnostičkih tradicija (Atman, Nous, u manjine gnostika Anthropos (tu dolazi do miješanja), Logos, Angelos Christos, Ruh-al-Qudsi, Buddhata, Hsin, Fravashi u Zoroastrijanaca, Nebeski Dvojnik,...).

Tu je centar naše psihe zapravo zaboravio da je projekcija Jastva i identificira se se s osobom i ego-personalnošću kao sklopom svjesnog i nesvjesnog.

Assagioli ima i više, jer je za njega kao za glavne gnostike Transpersonalno Sebstvo kao val mora Univerzalnoga Sebstva koje je Bog, dok je nemanifestni Bog = Bitak, no to je već nepotrebna visoka teologija.