Vratila sam se "Beskrajnoj priči" Mihaela Endea i uživam kao da je čitam prvi (a ne peti.. sedmi?) put.
Kao i svaka dobra knjiga za decu i mlade i "Beskrajna priča" ima taj kvalitet da je vredna kako deci tako i starijima. Ona me nekako najlepše i najjednostavnije podseća na sve vrednosti koje meni znače, ali sam ih zaboravila ili zapostavila.
Možda svako od nas ima neku knjigu koja ga naprosto "resetuje", vraća na tačku od koje počinje malo lutanje i gubljenje sebe. Meni se to trenutno dešava, a "Beskrajna priča" me najjače vezuje za detinjstvo, za vreme kada je sve bilo jedostavno. Ne lako, nego samo jednostavno.
Bastijanu je bila potrebna jedna uspomena na oca koja će ga vratiti - u svoj život, u sebe kakav je bio pre nego što se mnogo promenio. I takav Bastijan liči na sve nas koji dozvolimo sebi onu čuvenu rečenicu da nemamo vremena za... (ovde treba dopisati sve čega se odričemo zarad posla, profita, kredita, dugovanja ili nečeg sličnog).
Pa, "Beskrajna priča" je definitivno takva moja uspomena.
