Za bilo kog posmatrača, van ovih balkanskih kasaba, Srbi, Hrvati i Bosnjaci su jedan narod. Na stranu Crnogorci i Makedonci, koji uopšte nisu narod, već lokalni srpski identitet. Insistiranje na sitnim razlikama, koje nas razlikuje, mogu samo da izazovu podsmeh kod nekog Amerikanca.
Znajući sve to, samo potpuni politički diletanti ne bi pokušali da naprave zajedničku državu, kada je za to postojala prilika. Posebno ako znamo da nikada nije postojao način da se međusobno razgraniče Srbi, Hrvati i Bosnjaci, bez da u jednačinu ne budu uključeni genocidi, etnička čišćenja i strašni zločini.
Nakon likvidiacije Kraljevine Jugoslavije - koja je verovatno najveće dostignuće južnoslovenskih naroda na polju sopstvene državnosti - vodilo se mnoštvo građanskih, bratoubilačkih ratova, pa se opet nismo valjano razdvojili.
Tako da je se stvaranje zajedničke države sa "okolnim" narodima, barem 1918. godine bila jedna nužnost, na koju istini za volju, mi i nismo nešto mogli posebno uticati. Hrvate i Slovence smo morali prihvatiti i zagrliti, kako bi ostvarili nacionalni san o svim Srbima u jednoj državi i oslobođenja od vekovnog habsburškog i otomanskog ropstva.
Ko je tada mogao pretpostaviti da će raspali Habsburzi zasaditi kasnije ustašku ideju među Hrvatima, a da će naši hašišari proglasiti komunistima i marljivo raditi na uništenju, onoga što je bio vekovni san generacija Srba pre njih.
Švabo došao 1941. godine, nogom razvalio vrata i iz mračnog podruma na svetlost dana izvukao svu tu monstruoznu ustašiju i partizaniju.
SFRJ kao posledica navedenog, nije bilo udruživanje, već nametnuto, suludo rešenje. Komunisti nikada nisu predviđali da će Jugoslavija preživeti ako oni dođu na vlast. SFRJ im je bila potrebna samo kao alat za realizovanje preuzetih obaveza, sklopljenih između Tita i Britanaca.
Sve jugoslovenske republike su praktično tada postale nezavisne države. Na veliku srpsku nesreću čak i autonomne pokrajine. Puškaranje devedesetih godina nije služilo ničem drugom, sem da podvuče praktično nepostojeće razlike među jugoslovenskim narodima i komunističkim begovima podari sopstvene male feude. Potpisao bi Alija, pa čak i da je avlija.
Uglavnom, dobili su Srbi mnogo toga od Kraljevine Jugoslavije. Beograd je postao evropska prestonica, Srbija je obnovljena i industrijalizovana. Sve i jedno reprezentativno i monumentalno zdanje u Beogradu, izgrađeno je u periodu između dva rata. Dobrim delom je sve to naplaćeno od braće Hrvata i Slovenaca.
Šta sad?
Ipak su u WWI bili poražena strana. Nisu su se mogli tek tako provući.