Šta je besmisleno i nebulozno?
Da je Držić bio iz Dubrovnika, koji nikad, ama baš nikad u svojoj istoriji nije bio rvatski?
Da je jezik kojim je Držić pisao bio sličniji srpskom, nego današnji (na silu iskvareni) rvatski, ako se kod njega
izuzmu pojedine reči preuzete iz italijanskog (kao i kod nas turcizmi)?
1) Ivan Stojković (1443) – „loannes Sclavus de Carvatia“, „conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas in Carvatia“
2) 15.-16. век - pet njemačka putopisca krajem 15. stoljeća pišu kako se Dubrovnik nalazi u „Hrvatskom Kraljevstvu“ ili „Hrvatima“ ili „je glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini“ ili „kraljevski glavni grad u Hrvatskoj“, a „nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cielo hrvatsko kraljevstvo“; engleski putopisac 1506. ga vidi kao „najutvrđeniji i najšvršći grad u zemlji Slavoniji ili Dalmaciji i u provinciji Hrvatskoga kraljevstva“
3) Mavro Vetranović (1482-1576) – „natekli u slavi ne samo Dalmate gospodo pridraga neg još sve Hrvate skupivši jednaga“; u poslanici hvarskom plemiću i pjesniku Petru Hektoroviću „a navlaš kud jezik hrvatski prohodi, neumrla po vas tik tuj vrijednos da hodi...“, „naš jezik“, „slovinski jezik“; bitka na Krbavskom polju je odjeknula do Dubrovnika čiji Senat odlučuje pomoći vicebanu Gašparu Perušiću, a Vetranović u Pjesanca slavi carevoj piše o „slavnim i hrabrim“ Hrvatima, Klisu i Klišanima, a nakon pada Klisa u Tužba grada Budima piše „A sad nije Ugrina, Čeha ni Poljaka, da s kopjem Turčina na polju dočaka; nije već Hrvatin ni od Bosne vitez taj, ni hrabren Dalmatin, Ardeljac i Ugrovlah, ki vjeru krstjansku sabljom su dijelili i u krv pogansku desnice mastili. A sad nije Kosova, a sad ni Krbave, ni polja ravnoga ni hrvacke slave, ner li je pogibla vojnika sva slava i k zemlji ponikla jak sieno i trava“
4) Nikola Nalješković (1500-1587) – „narod Hrvata vapije i viče“, a pisao na „jeziku hrvatskom“; piše Hektoroviću „molim to togaj rad, ne moj, svi Hrvati da na te plaču sad, hotjej ga prjati“; piše također hvaraninu Hortenziju Bartučeviću „Hortense pošteni, slavo svih Hrvata“
5) Ivan Vidali (16. век) – korčulanski plemić u poslanici dubrovačkomu pjesniku Nikoli Nalješkoviću odgovara s „hrvatskoga diko“, a Dubrovnik „hervatskih ter kruna gradov se svih zove“
6) Hanibal Lucić (1485-1553) – hvarski pjesnik koji je Ovidija prevo s „latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal“, Dubrovniku obraća kao „časti našega jezika“
7) Dominik „Dinko“ Zlatarić (1558-1613) – prevodio „Iz vecchie tugieh ieziká ů Harvackij izložene“, „učinio Harvacku Garkinju Elektru Sofokla“, a svoje djelo napisano na dubrovačkoj štokavštini posvetio Jurju Zrinskom kao prevedeno „u vaš hrvacki jezik“; kasnije Jurjev sin Nikola Zrinski (1620-1664) traži da mu se pošalju Zlatarićeva djela „budu horvatska ali dalmatiska“, a ne na talijanskom jeziku
8) 1587-1616. – dva dubrovačka studenta u Grazu izjasnila su se kao „Raguseus Croata“
9) Jakov Mikalja (1601-1654) i Joakim Stulić (1730-1817) – u svojim leksikonima također potvrđuju kako je „harvatski, hervatski, horvatski, hrovatski“, „Hervat/Hrvat“ i „Hervatska“ sinonimi sa „slovinski“, „Slovinac, Illyricus“, „Illyricum“, a „fatto di costume illirici“ na „ilirskom“ znači „poharvatjen“, pritom „Serbljin/Servianus“, „serbska zemglja/Seruia/Rasia“ ne ubrajaju u sinonime s njima, znači Srbi ne čine dio etničkog i kulturnog kruga koji za sebe koristi sinonime „slovinski-hrvatski-ilirski-dalmatinski“; isto čini Albert Szenczi Molnar (1574-1634) u svojim mađarsko-latinskim leksikonima „Horvat, Croata, Dalmata, Illyrius“ i „Horvat orsag, Croatia, Illyria, Illyrium“
10) 1618. - „Obavijestite nas također, da li se mogu dobaviti barabanti i u kom broju, ali da budu Hrvati, našeg jezika i katolici [Crouati de nostra lingua e cattolici], kada se mogu imati, i uz koju plaću za stražu i ostale službe u gradu.“ (Za nadzor gradskih zidina i srpskih shizmatika u Dubrovniku tijekom više stoljeća bili su zaduženi – zahvaljujući zalaganjima dubrovačke vlade – naoružani „Crouati, de nostra lingua e cattolici“). [Дакле, Хрвати њиховог језика нису смели само да преноће, трајно насељавају и надгледају градске зидине, они су надзирали Србе расколнике који нису смели ни да преноће у Дубровнику]
11) Stjepan Gradić (1613-1683) – ističe kako dubrovački sugrađanin Junije Palmotić težio pisati čistim slavenskim govorom bez talijanskog i drugog utjecaja ugledavši se na govor Bosanaca, a „ako ostali Dalmatinci i Hrvati ili drugi koji naši ljudi naiđu u tom djelu na govor koji se ponešto razlikuje od onoga kojim se sami služe, treba da smatraju da taj veoma vrstan pjesnik zaslužuje onaj isti oprost kojim su Atenjani počastili Pindara, Kalimaha, Teokrita i dorske pjesnike, odnosno nauzvrat Sicilci Beoćani i Lakonci Atičane Sofokla, Euripida i Aristofana“ [Далматинци и Хрвати нису два различита народа]
12) Vladislav Menčetić (1665) – u čast Petra Zrinskog kaže „trubljom slovinskom ... kojim se diči sadašnji narod svega puka slovinskoga ... o tvom svjetu diha i visi narod puka hrvatskoga“ i „od robstva bi davno u valih, potonula Italija, o harvackieh da se žalih, more otmansko ne razbija“
13) Petar Andrejevič Tolstoj (krajem 17. век) – stanovnike Dubrovnika naziva „Gervati“ i „rimske vjere“
14) Bartol Occhi (1709) – „Broj knjig hervatskih jimenovanih odozdola ... na Rivi od Hrvatov“
15) Bernardin Pavlović (1685-1763) – pisao na „korist ... misnika harvaske ruke, i svega naroda nascega“, „za korist naroda harvasckoga“, na „harvaski jezik“
16) Lovro Šitović (1682–1729) i Ruđer Bošković (1711.-1787.) kao hercegovački katolici – „mi H[a]rvati“, djelo „složi u hrvatski jezik i pivanje“; „Eviva Haddick e i nostri Croati“, „Evo ih, moji hrabri Hrvati“, u pismu sestri Anici piše kako nije zaboravio hrvatski jezik
17) Anselmo Katić (1754) – domoljubna pjesma u kojoj kaže kako „nad Hervata i nije Junaka“
18) Marko Bruerović-Desrivaux (1770-1823) – „pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave ... bi se slatko harvatske odreko starine?“
...
Са тезом о српству Дубровчана, дубровачком језику и књижевности не слажу се ни Ивићеви преци ни савременици:
Dielovi zapisnika (koji su pisani njemački) sa sjednice od 17. studeni 1791. i od 9. siečnja 1792. gdje dvorski savjetnik grof Edlinger podupire episkopa i dvorskog savjetnika Ilirske dvorske kancelarije Petra Petrovića i tvrdi da bi Stulićev rječnik u srbskim školama prouzročio odnarođivanje i prekid srbske književnojezične tradicije:
,,Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio po vremenu čitati svoje knjige. Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u opće svaki jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moral uginuti i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda.'' (Magarašević 1898[194]: 6)
Episkop Petrović smatra Stulićev dubrovački rječnik hrvatskim i koji nema veze sa Srbima:
,,Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao, pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za naš narod ne bi dakle zgodan bio taj rečnik a kamo li za ostala slovenska narječja u našoj državi. Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemački prema švapskom'' [...]
,,Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima može koristiti, a slovenski narod koji samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i dosad bio. [...] Naš narod nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom, koji mu istiskuje iz ruku pradedovsko pismo.'' (Magarašević 1898 [194]: 4-5, usp. Brlek 1987: 70)
Srbski episkop nije prihvaćao Stulićev rječnik čak ni kad su Austrijanci nudili da ga tiskaju na ćirilici. (Brlek 1987: 92)
Inače, krajem 18.st se pod hrvatskim jezikom najviše podrazumievala kajkavština, ali episkop Petar Petrović Stulićev štokavski (i)jekavski rječnik izričito zove ,,jezikom hrvatskim''.
Potaknuti argumentacijom nizozemskoga slavista Christiaana van den Berka iz 1957. da je supstrat dubrovačke štokavštine bio čakavski, hrvatski jezikoslovci I. Brabec i D. Brozović pokazali su 1960. da nije riječ o čakavštini, već o zapadnom tipu štokavštine. Ona je na gore opisan način poslužila kao temelj bogato razgranatoj hrvatskoj književnosti štokavske jezične stilizacije diljem Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Slavonije. Posebnost dubrovačkih govora u odnosu na Vuksanovićev „istočnohercegovački govor“ uočio je i jedan od najpoznatijih srpskih jezikoslovaca 20. stoljeća Pavle Ivić pa je već 1956. ustvrdio da se „Govori Dubrovačkog primorja izdvajaju… vrlo izrazitim crtama od svoga hercegovačkoga zaleđa.“
...
U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):
„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“
„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“
Zaključak M. Popovića glasi:
„Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da
„Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“
