Ne jedan, već nekoliko tekstova svjedoče da je Zli vjetar koji je nosio oblak smrti bio izazvan divovskom eksplozijom tog dana koji se pamti: Toga dana, kad nebo bijaše razmrskano, a Zemlja pokošena, lica uništenog vihorom -kad se nebesa pomračiše i prekriže kao sjenom... Lamentacijski tekstovi identificirali su mjesto strahovite eksplozije kao "na zapadu", u blizini "grudi mora" - što je slikovit opis zakrivljene obale Sredozemnog mora na Sinajskom poluotoku - s nizine "usred planina", nizine koja je postala "Mjesto bez milosti". To je bilo mjesto koje je u ranijim vremenima služilo kao Mjesto uzlijetanja, mjesto s kojeg su bogovi uzlazili na nebo k Anuu. Pored toga, u mnogim identifikacijama tog mjesta spominje se i jedno brdo. U Epu o Eri, brdo blizu "mjesta s kojega Veliki uzlaze" zvalo se "Najvrhovnije brdo", a u jednoj od tužaljki zvalo se "Brdo tunela koji huče". Ovaj posljednji epitet podsjeća na opis iz Tekstova piramida, jednog brda punog tunela s nagnutim podzemnim prolazima do kojeg su egipatski faraoni putovali u potrazi za zagrobnim životom. U knjizi Stepenište do neba identificirali smo ga kao brdo do kojeg je Gilgameš stigao na svom putu prema Mjestu raketnih brodova na Sinajskom poluotoku. Krenuvši od tog brda, tvrdi lamentacijski tekst, smrtonosni oblak nastao u eksploziji nošen je glavnim vjetrovima na istok sve do granice Anšana u planinama Zagros, prekrivši cijeli Sumer od Eridua na jugu do Babilona na sjeveru. Nevidljiva smrt polako se kretala preko Sumera, njen prolaz trajao je dvadeset četiri sata - jedan dan i jednu noć koji su opjevani u tužaljkama, kao što je ova iz Nippura: U tom danu, tom jednom danu, u toj noći, toj jednoj noći... oluja, stvorena u bljesku munje, narod Nippura ostavi pokošen. Tužaljka za Urukom slikovito opisuje zbrku koja je nastala i među bogovima i među stanovništvom. Tvrdeći da su Anu i Enlil nadglasali Enkija i Ninki kad su utvrdili konsenzus oko upotrebe nuklearnog oružja, tekstovi kažu da nitko od bogova nije očekivao takav strašan ishod: Veliki bogovi problijedješe pred njenom ogromnošću dok su gledali kako divovske zrake eksplozije dosežu do neba Zemlja podrhtava do svoje jezgre. Kad se Zli vjetar počeo širiti prema planinama kao mreža, bogovi Sumera počeli su bježati iz svojih voljenih gradova. Tekst poznat kao Tužaljka nad uništenjem Ura nabraja sve velike bogove i neke od njihovih važnih sinova i kćeri koji su prepustili vjetru gradove i velike hramove Sumera. Tekst zvan Tužaljka nad uništenjem Sumera i Ura dodaje dramatične detalje tom užurbanom napuštanju. Tako Ninharsag gorko plakaše prilikom svog bijega iz Isina, Nanše je plakala: O, moj uništeni grade dok njen voljeni dom bijaše prepušten nesreći, Inana je užurbano napustila Uruk, otplovivši prema Africi u brodu koji zaranja i žaleći se da je morala za sobom ostaviti svoj nakit i druga blaga... U vlastitoj tužaljci nad Urukom, Inana/Ištar oplakivala je pustošenje svoga grada i svoga hrama uzrokovano Zlim vjetrom koji se u trenu, za treptaj oka stvori usred planina i od kojeg nije bilo obrane. Tekst Uručka jadikovka, napisan godinama kasnije kad je došlo doba obnove, sadrži opis straha i zbrke među bogovima i ljudima od kojeg zastaje dah. Kada vjerne građane Uruka obuze užas, božanstva koja su boravila u Uruku i bila zadužena za administraciju i dobrobit grada, oglasila su uzbunu. Ustajte!, vikali su ljudima usred noći, bježite, sakrijte se u stepi!, savjetovali su ih. Ali onda i sami ti bogovi pobjegoše... božanstva odoše u nepoznatom pravcu. Tekst potišteno kaže: Tako Uruk napustiše svi njegovi bogovi; držahu se podalje od njega, skrivahu se u planinama, pobjegoše u daleke nizine. U Uruku je narod bio ostavljen u kaosu, bez vođa i bespomoćan. Svjetinu je u Uruku zahvatila panika... njihov razum bio je pomućen. Narod je provalio u svetišta i porazbijao njihov sadržaj, pitajući: Zašto je dobrostivo oko boga skrenulo pogled? Tko je izazvao takvu brigu i žalost? No njihova su pitanja ostala bez odgovora. A kad je Zla oluja prešla preko njih, ljude slagahu na gomile... Iznenadna tišina spusti se na Uruk poput plašta. Ninki je, kako doznajemo iz Uručke jadikovke, odletjela iz svoga grada u utočište u Africi: Ninki, njegova velika gospa, leteći poput ptice, ode iz svoga grada. Ali Enki se udaljio od Eridua samo toliko daleko da se skloni s puta Zlog vjetra, ali dovoljno blizu da vidi njegovu sudbinu: Njegov gospodar osta izvan svoga grada... Otac Enki osta izvan grada... Zbog sudbine svog ranjenog grada gorko plakaše. Mnogi od njegovih vjernih sljedbenika pošli su za njim, logorujući u njegovoj blizini. Tijekom jednog dana i noći gledali su kako oluja polaže svoju ruku na Eridu. Nakon što je oluja koja nosi zlo otišla iz grada, i dalje pustošeći krajem, Enki je pregledao Eridu: zatekao je grad prekriven tišinom... njegovi žitelji bijahu naslagani na gomile. Oni koji su se spasili uputili su mu jadikovku: O, Enki, zavapili su, tvoj je grad proklet, postade poput tuđeg područja!, pitajući ga gdje da idu, što da rade. No iako je Zli vjetar prošao, mjesto i dalje nije bilo sigurno, pa Enki osta izvan svoga grada, kao da je neki tuđi grad. Napustivši hram u Eriduu, Enki je zatim poveo one koji izbjegoše iz Eridua u pustinju, prema surovoj zemlji. Tamo je upotrijebio svoje znanstvene vještine da učini ogavno drvo jestivim. Sa sjevernog ruba širokog područja zahvaćenog Zlim vjetrom, iz Babilona, zabrinuti Marduk poslao je svom ocu Enkiju hitnu poruku dok se oblak smrti približavao njegovom gradu: Što mi je činiti?, pitao je. Enkijev savjet, kojeg je Marduk zatim prenio svojim sljedbenicima, bio je da oni koji su u stanju trebaju napustiti grad - ali trebaju ići isključivo na sjever. Slično savjetu koji su dvojica izaslanika dali Lotu, narod koji je bježao iz Babilona bio je upozoren da se ne okreće i ne gleda natrag. Također im je rečeno da sa sobom ne nose nikakvu hranu ili piće, jer je moguće da ih je dodirnuo duh . U slučaju da bijeg nije moguć, Enki je savjetovao skrivanje pod zemljom: Sklonite se u prostorije ispod zemlje, u tamu dok ne prođe Zli vjetar. Sporo napredovanje oluje neke je bogove navelo na skupo kašnjenje s odlaskom. U Lagašu, majka Bau gorko plakaše za svojim svetim hramom, za svojim gradom. Iako je Ninurta već otišao, njegova supruga nije se mogla natjerati da ode. Oklijevajući s napuštanjem grada, nastavila je plakati: O moj grade, o moj grade. Kašnjenje ju je skoro stajalo života: Toga dana, gospu -sustiže oluja; Bau, kao da je smrtna -sustiže je oluja... Iz tužaljki (od kojih je jednu napisala sama Ningal) saznajemo da su Nanar i Ningal odbili vjerovati da je kraj Ura neizbježan. Nanar je uputio dug i ganutljiv apel svom ocu Enlilu, tražeći neki način da se izbjegne katastrofa. Ali Enlil odgovori svom sinu Sinu da sudbinu nije moguće promijeniti: Uru je dana kraljevska vlast -vječna vladavina nije mu dana. Od davnih vremena, kad je osnovan Sumer, pa do danas, kad se ljudi namnožiše -tko je ikad vidio kraljevsku vlast koja je vječna? Dok su upućivane molbe, prisjeća se Ningal u svojoj dugoj pjesmi, oluja neprestano napredovaše, njeno hučanje glasnije od svega. Bio je dan kad se Zli vjetar približio Uru: Premda još drhtim od toga dana», napisala je Ningal, od ogavna smrada tog dana ne pobjegosmo». Kad je stigla noć, podiže se gorka kuknjava u Uru, pa ipak su bog i boginja ostali. Od ogavnosti te noći ne pobjegosmo, tvrdila je boginja. Tada je pošast stigla do velikog urskog zigurata i Ningal je shvatila da je Nanara shrvala zla oluja. Ningal i Nanar proveli su noć ispunjenu užasom, za koju se Ningal zaklela da je nikada neće zaboraviti, u termitnjaku (podzemnoj odaji) unutar zigurata. Tek je sljedećeg dana, kad oluja bijaše odnesena iz grada... Ningal, spremajući se otići iz grada... brzo obukla odjeću i zajedno s oboljelim Nanarom napustila grad koji su toliko voljeli. Dok su odlazili vidjeli su smrt i pustoš: Ljudi, poput razbijenih lonaca, ispunjavahu ulice grada; na njegovim visokim kapijama, gdje običavahu šetati, ležahu mrtva tijela; na njegovim avenijama, gdje slaviše svečanosti, razbacani ležahu; na svim njegovim ulicama, gdje običavahu šetati, ležahu mrtva tijela; na njegovim mjestima gdje svetkovahu, ljudi leže u gomilama.» Mrtvi nisu pokapani: Mrtva tijela, poput masti ostavljene na suncu, istopiše se sama od sebe