Obaranje Trojnog pakta, svejedno da li se pod tim podrazumeva 27. martovski oficirski puč ili demonstracije (to su dva odvojena događaja koja vremenski koincidiraju) delo je srpskog naroda i oficirskog kora u kome su dominirali Srbi. Razlog je istorijska promena strane koju srpski narod nije mogao da prihvati. Nemci su posle Velikog rata postali arhetip neprijatelja i sklapanje savezništva sa njima, pri tome protiv istorijskih saveznika, Engleza pa i Francuza, bilo je protivno političkom osećanju velike većine Srba. Treba imati na umu činjenicu da su se demonstracije, osim u Beogradu, dogodile i u drugim gradovima, ali samo tamo gde je prisustvo srpskog elementa bilo znatno, kao na primer u Sarajevu i u Skoplju.
Sa druge strane, princ Pavle nije imao drugi politički racionalan izlaz osim prihvatanja Trojnog pakta. Tome u prilog idu i neočekivano povoljni uslovi pristupanja Jugoslavije Silama Osovine, koji su više ličile na status neutralnost nego na članstvo u nekom vojnom paktu. Da li bi se Hitler držao slova ugovora, to ne znamo, ali ako i ne bi, iz današnje perspektive gledano, možemo pretpostaviti da bi odlaganje početka rata makar samo za dva ili tri meseca, za narod u Jugoslaviji, pre svega srpski narod, bilo možda i spasonosno.