Ogledan primjer provincijalnoga i zavidnoga ograničenoga duha koji histerizira o osobi koju uopće ni ne zna, ne zna njezine životne koordinate ni iskustva, želje i odbojnosti, kapacitete i interese. Odlika je niskih duhova da se bave personom supolemičara, a ne argumentima. Mene ovaj lažni ZB, možda prijašnji MH nimalo ne zanima. ne zanimaju me ni njegovi uspjesi, promašaji, želje, ....upravo ništa. Kao što je Konfucije rekao: žene i niski duhovi nisu laki za komunikaciju. Ako ih držiš podalje onda se vrijeđaju; ako im pustiš da se približe, postanu drski. Moglo bi se dodati da niži tip ljudi živi u halucinacijama o drugim osobama i njihovu odnosu prema sebi, dok su za normalni ili viši tip ljudi s kojima se razlikuju u diskursu karakterno beznačajni, osobine neinteresantne- jer je njihov vlastiti ego toliko jak da ga u praksi skoro i nema. Nije tako bijedno na tanjuru kao što je slučaj s ovim kompleksašima.
Ravnodušni koliko i prema kamenu.
A sad nekoliko osvrta na ova buncanja. Podrijetlom sam, osim hrvatskoga- i njemačkoga, češkoga, ruskoga i afgansko paštunskoga. S pravoslacima ili lokalnim Vlasima ili Srbima genealoški nemam nikakve veze. O katolicizmu dosta znam, iako nisam tako odgojen, budući da me je interesirao kao fenomen. Inače, za kršćanstvo, bilo kojeg oblika, ne hajem, a ni za bilo koju "abrahamsku religiju" (kako ih je zvao Henry Corbin). Bliži su mi vidozori europske paganske prošlosti, te istočnoazijskih svjetonazora (iako ni oni ne u punini).
Teza da prije 19. st. nisu postojali identiteti u nacionalnom smislu je neistinita. Sigurno je da nisu postojali u punini, no u etničkom pogledu, od srednjega vijeka nadalje, u Dubrovniku je jasna hrvatska svijest i pripadnost. Kanal Dalmatinska povijest ima na vagone "dokaza" za to, no za poremećeni um ovoga tipa to ne koristi- zbog poremećaja. Dakle- na kanal Dalmatinska povijest, na tekstove Radoslava Katičića o zamjenjivosti hrvatskoga i slovĕnskog imena u jeziku hrvatske književnosti, Rafe Bogišića o narodnosnom pridjevu djelima hrvatskih renesansnih pisaca, a na starinskoj razini autora pseudonima Ante Split "Hrvatski naslov u našoj starijoj književnosti". Nitko od Dubrovčana- ne govorim o srbokatolicima, koji su privremene posrbice- nije "sanjao" ni o kakvom ujedinjenju sa Srbijim, protiv koje su vodili ratove u srednjem vijeku, a kasnije je bila osmanska pokrajina. Postoji spomen, tu i tamo, Kosovske bitke, no to je retorički ukras e da bi se samo istakla veličina Dubrovnika- npr. u pjevanju "Osmana" Gundulića. Nitko nije ni o čem srpskom napisao, tematski, išta ozbiljnije, dok su Vladislav Menčetić o hrvatskoj tematici napisali cijeli ep, a Junije Palmotić dramu. U pogledu same tematike, onda bi "Osman" bio, po narodnosnoj fizionomiji, poljski ep.
Oko spomena srpskog imena do dosade je razrađeno spominjanje njega na latinskom i talijanskom, i uvijek se odnosi na ćirilicu, i nikada na jezik. Sve je obrađeno u Grčevićevoj knjizi "Ime Hrvat....",
https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/hrstud:3160/datastream/FILE0/view , od str. 183. do 201., posebno od 194. do 201. Kolendić je bio srbokatolik, no i on njegova je argumentacija defektna- nije našao nijednu potvrdu u jednoga jedinoga dubrovačkoga pisca,u širem obliku, da bi svoj jezik zvao srpskim ili sebe istovjetovao sa srpskim narodom, sve do pojave srbokatolika, "jednokratnih Srba". I sam Kolendić nije bio "gospar", nego je potjecao iz težačke obitelji.
Glede "službenih dokumenata"- ti ni ne postoje. To je besmisao. Ako se misli na ozbiljnija djela i tiskane knjige- godine 1531. tiskan je "Misal hruacki po rimski običai i činь sa vsimi eže v diečkihь misalehь sut ... od slova do slova kužanь popravlenь i prepisanь častnim ... Šimunomь Kožičićemь Zadraninomь biskupom modruškimь."
No od ignoranata s TV Pinkova se ne može ništa očekivati.
Smiri se, jado. Na latinici svi zovu jezik imenima koje sam naveo, a koje znače- hrvatski. Na kanal Dalmatinska povijest. Srbi, ili nebugarski balkanski pravoslavci nikad nisu držani za Ilire u iole ozbiljnijem smislu, niti su to sami činili. Ponekad su upali u taj njima nametnuti pseudo-etnonim jedino zato što su morali, budući da su im to nametali tako od 18. stoljeća bečki kalkulatori. Oni sami sebe "Ilirima" nisu držali, a ni u sudobnim serioznim katalogizacijama sve pod ilirskim imenom bilo je i jest isključivo hrvatsko (govorim o stanovitom broju knjižnica u Europi). I u Rusiji Katarine, ilirski je bio jezik Dubrovčana, koliko su ga uopće znali, a ne Srba, što se vidi i u knjizi Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik" o početcima leksikografije i bilješkama u jeziku u onodobnoj Rusiji. U mitološko-povijesnom diskursu, Hrvati su bili Iliri, a Srbi Tribali i Mezijci.
Potomci su Milana Rešetara Hrvati (Neven Budak), isto Luke Zore, isto Vojnovića, dok su oni Pere Budmanija miješani, ovisno o prebivanju, ili Hrvati ili Talijani, nijedan Srbin. Ovo za Bančeve je laž, a za Vragolova nisam nikad čuo. To je nekakva beznačajna posrbica.
Obična je bajka da su pripadnici srbokatoličkog kruga nestali kao pojedinci. Sigurno je da su mnogi nestali biološki jer nisu imali potomstva- npr. Krleža ni Andrić nisu imali djece. Oni koji su se takvima izjašnjavali, postali su Jugoslaveni uoči 1914., a u tom "ostvarenom snu" su nestali kao skupina i postali i identitetski Hrvati, što se pokazalo i na mjesnim izborima u međuraću. Potpuni slom srbokatolika signal je lažnosti njihova srpskoga identiteta i osvještenja od srpsko-jugoslavenske politike koju su prepoznali kao zlo, uz par iznimaka karijerista od kojih neki to nisu ni bili, nego su postali posrbice i Jugoslaveni iz koristoljublja i amoralnog karaktera, poput Melka Čingrije.
Toliko o tim iščezlim psihopatologijama.
