Srpsko ime u Dubrovniku

N6QrBPK.jpg




"Ragusa hobstat in kunglich Croacie" / "Dubrovnik je glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini"
1487. godina

Mogao bih ti naći još masu izvora ali to ništa neće utjecati na tvoju edukaciju. Jer krivo proučavaš povijest. Ti vjeruješ u nešto i onda tražiš dokaze koji potkrepljuju tvoju hipotezu a zanemaruješ one izvore koji govore suprotno. Baš kao Tandori.

Dobro, ajd po strani sto je Dubrovnik republika :)... ko je stampao ovo?

Pa hajde slobodno, ti sam znas da na prste jedne ruke mozes prebrojati izvore dubrovacke gde oni nazivaju svoj jezik hrvatskim ili bar da bi moglo biti kao da ga nazivaju hrvatski. I to za vekove njenog postojanja.
 
Dobro, ajd po strani sto je Dubrovnik republika :)... ko je stampao ovo?

Pa hajde slobodno, ti sam znas da na prste jedne ruke mozes prebrojati izvore dubrovacke gde oni nazivaju svoj jezik hrvatskim ili bar da bi moglo biti kao da ga nazivaju hrvatski. I to za vekove njenog postojanja.

Doppelseite, aus Conrad Grünenberg: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem.
 
Doppelseite, aus Conrad Grünenberg: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem.

Dobro, neki Nemac smatra da je Dubrovnik glavni grad Hrvatskog Kraljevstva, nije lose, ajd sad po strani sto niti tada postoji Hrvatsko Kraljevstvo, niti je Dubrovnik Kraljevina, ali eto OK, legitiman izvor. Hajdemo sada dalje, koji su jos izvori, narocito domaci, gde dubrovcani nazivaju sebe Hrvatima, a svoju drzavu Hrvatskom?
 
Dobro, neki Nemac smatra da je Dubrovnik glavni grad Hrvatskog Kraljevstva, nije lose,

Za sada uz ovo što Urvan Hroboatos piše sasvim dovoljno. S tim da sam dao obećanje sebi. Jednostavno posudi neku knjigu o Dubrovniku ako te toliko zanima povijest jednog dalmatinskog grada. Čitaj Urvana Hroboatos što piše o jeziku za početak i o dubrovačkoj književnosti. Ali nemoj meni ili Urvanu Hroboatos vjerovati na riječ. Ja te ohrabrujem da istražuješ.

Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“
 
Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“

Vrlo diskutabilna tvrdnja koja prema svemu onome sto smo imali priliku da procitamo u okviru teme ne pije vodu. Kakav crni hrvatski karakter dubrovacke knjizevnosti? Ili su Popoviceve reci izvadjene iz konteksta ili je rec o nekoj konotaciji u reziji hrvatskih domoljubnih snaga ))
 
Vrlo diskutabilna tvrdnja koja prema svemu onome sto smo imali priliku da procitamo u okviru teme ne pije vodu. Kakav crni hrvatski karakter dubrovacke knjizevnosti? Ili su Popoviceve reci izvadjene iz konteksta ili je rec o nekoj konotaciji u reziji hrvatskih domoljubnih snaga ))

Nemoj meni ili Urvanu ili Popoviću vjerovati na riječ. Ohrabrujem te da istražuješ.

During the Renaissance era, Venetian-ruled Dalmatia and Ragusa gave birth to influential intellectuals – mostly minor aristocrats and clergymen, Jesuits especially – who kept alive the memory of Croatia and the Croatian language when they composed or translated plays and books from Italian and Latin into the vernacular. No matter that the dialects of Dalmatia and Dubrovnik were different from each other ... and both these dialects were somewhat different from the dialect of Zagreb, capital of the Habsburg-ruled north. They still thought of it as Croatian. ... The Dubrovnik poet Dominko Zlatarić (1555–1610) explained on the frontispiece of his 1597 translation of Sophocles' tragedy Elektra and Tasso's Aminta that it had been "iz veće tudieh jezika u Hrvacki izlozene," "translated from more foreign languages in Croatian.

Stephen R. Graubard (1998). A New Europe for the Old?, Transaction Publishers, ISBN 0-7658-0465-4
 
Dobro, neki Nemac smatra da je Dubrovnik glavni grad Hrvatskog Kraljevstva, nije lose, ajd sad po strani sto niti tada postoji Hrvatsko Kraljevstvo, niti je Dubrovnik Kraljevina, ali eto OK, legitiman izvor. Hajdemo sada dalje, koji su jos izvori, narocito domaci, gde dubrovcani nazivaju sebe Hrvatima, a svoju drzavu Hrvatskom?

Sasvim normalna percepcija stranih putnika u to doba.

Pivcevic.jpg


Ima nesto mnogo vaznije u tom putopisu.

"The city is bishopric with a jurisdiction extending over the whole Kingdom of Croatia, and it recognizes the king of Hungary as its suzerain. He is unable to protect it, however, since the mighty Turk has captured the land far and wide around Croatia."

Pivcevic1.jpg


Edo Pivcevic, Konrad von Grünemberg's visit to Croatian coastal towns in 1486, British-Croatian Review, 17, December 1980, Bristol, p. 38.

Opasan je ovaj Grünemberg.
 
Poslednja izmena:
Sasvim normalna percepcija stranih putnika u to doba.

Pogledajte prilog 412688

Ima nesto mnogo vaznije u tom putopisu.

"The city is bishopric with a jurisdiction extending over the whole Kingdom of Croatia, and it recognizes the king of Hungary as its suzerain. He is unable to protect it, however, since the mighty Turk has captured the land far and wide around Croatia."

Pogledajte prilog 412689

Evo Pivcevic, Konrad von Grünemberg's visit to Croatian coastal towns in 1486, British-Croatian Review, 17, December 1980, Bristol, p. 38.

Opasan je ovaj Grünemberg.

I? Što tu nije jasno?

Usput rečeno super ti je mapa. Koliko si ti imao iz povijesti? 2?
 
Poslednja izmena:
Ti dalje nisi svjestan koliko si ispao glup pozivajuci se na Grünemberga?

Ne objasni mi ili opet blefiraš sa svojim policijskim autoritetom koji je odavno srušen sa Fantomijom.

Mi Hrvati volimo Njemce i oni nas i logično je da se pozivamo na njih. Evo vidiš da su i himnu od nas uzeli.
:D

Čudno da Conrad ne spominje :Fantomsko kraljevstvo. Naravno o Srbima ni riječ u Dubrovniku.
 
Poslednja izmena:
Za sada uz ovo što Urvan Hroboatos piše sasvim dovoljno. S tim da sam dao obećanje sebi. Jednostavno posudi neku knjigu o Dubrovniku ako te toliko zanima povijest jednog dalmatinskog grada. Čitaj Urvana Hroboatos što piše o jeziku za početak i o dubrovačkoj književnosti. Ali nemoj meni ili Urvanu Hroboatos vjerovati na riječ. Ja te ohrabrujem da istražuješ.

Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“

Ti si svestan da je jedan od argumenata Vuka i njegovih nastavljaca za uvodjenje istocnohercegovackog kao knjizevnog jezika, pored narodne poezije, bila upravo i dubrovacka knjizevnost koja je pisana tim dijalektnom? Popovic nigde ne kaze da dubrovacka knjizevnost nije srpska, vec samo da je i hrvatska. A to pozoriste u Subotici je drug Josko 1945. preienovao u hrvatsko.

- - - - - - - - - -

Ne objasni mi ili opet blefiraš sa svojim policijskim autoritetom koji je odavno srušen sa Fantomijom.

Mi Hrvati volimo Njemce i oni nas i logično je da se pozivamo na njih. Evo vidiš da su i himnu od nas uzeli.
:D

Čudno da Conrad ne spominje :Fantomsko kraljevstvo. Naravno o Srbima ni riječ u Dubrovniku.

Pa sta sad ja treba da se napravim pametan i npr. navedem "Dalimilovu hroniku"?

Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 2.)
"Mezi jinými Srbové, (Међу осталим Србима,)
тu kdežto bydlí Rekové, (а где живе и Грци,)
podle more se usadili, (смештени крај мора,)
až do Ríma se rozminožili." (до Рима се размножили.)
Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 3.)
V srbském jazyku jest země, (У српском језику постоји земља,)
jiež Charvátci jest jmě. (Харватци јој је име,)
V tej zemi bieše lech, (у њој беше један влах,)
jemuž jmě bieše Čech. (који се звао Чех.)
 
Ti si svestan da je jedan od argumenata Vuka i njegovih nastavljaca za uvodjenje istocnohercegovackog kao knjizevnog jezika, pored narodne poezije, bila upravo i dubrovacka knjizevnost koja je pisana tim dijalektnom? Popovic nigde ne kaze da dubrovacka knjizevnost nije srpska, vec samo da je i hrvatska. A to pozoriste u Subotici je drug Josko 1945. preienovao u hrvatsko.

- - - - - - - - - -



Pa sta sad ja treba da se napravim pametan i npr. navedem "Dalimilovu hroniku"?

Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 2.)
"Mezi jinými Srbové, (Међу осталим Србима,)
тu kdežto bydlí Rekové, (а где живе и Грци,)
podle more se usadili, (смештени крај мора,)
až do Ríma se rozminožili." (до Рима се размножили.)
Поглавље: I. O BABYLONSKO VŽI. (поглавље 1, pp. 3.)
V srbském jazyku jest země, (У српском језику постоји земља,)
jiež Charvátci jest jmě. (Харватци јој је име,)
V tej zemi bieše lech, (у њој беше један влах,)
jemuž jmě bieše Čech. (који се звао Чех.)

Duhovit si.
 
U kom smislu je sporno?
Svakakva imena su upotrebljavana za svakojake jezike...kako danas, tako i u prošlosti.
Како у ком смислу, па видиш да се и данас користе различити називи за овај језик.
Тачно тако, а увидом у структуру самог језика којим су поједини текстови писани зна се о ком се језику ради без политиканских вратоломија и домишљања, а разноразна имена за неки језик врло се лако дају објаснити одразом једног времена или схватањем појединца или групе.
 
Odgovorit ću na njeke od postova (ili dijelove) za koje mislim da ima smisla. Za ostale je besmisleno više puta ponavljati jedno te isto, i najbolje se
maknuti od zatupljenih sugovornika.

Ono sto neces cesto cuti od Hrobija, Vatikanski hrvatski molitvenik (VHM) iz 1400. je najstariji spis s dubrovackog podrucja, mijesavina vecinski stokavske ijekavice i cakavice. Nije u pitanju bas "cist" stokavski spis. Evo ti isjecak iz knjige Dragice Malic ("Na izvorima hrvatskoga jezika", Hrobi je je stalno spominje), Psalam 44 iz VHM-a:

Pogledajte prilog 412591

Tesko je reci sta ovo moze znaciti, da li je grad tada bio izmijesana stokavsko-cakavska sredina ili je tekst pisao neko kome stokavica nije "maternja" (prepisan je s cakavsko-ikavskog predloska), cak se pruza i ozbiljna mogucnost da je stokavska ijekavica dosla u Dubrovnik sa strane.

Pogledaj sto autorka pise o refleksu jata u tim najstarijim sacuvanim dubrovackim molitvenicima (VHM, DM, itd.), ali prije toga procitaj opet sto je Hrobi tvrdio:


Hrobi smatra da je "jednoslozan izgovor dugoga jata", ali Dragica Malic ima drugacije misljenje o onodobnim tekstovima:

"... jer nismo sigurni u tadasnju dubrovacku duljinu/kracinu sloga s jatom".

Pogledajte prilog 412593

Ima i hiperijekavizama:

Pogledajte prilog 412595

Ovo je obicno (iako ijekavizam zna biti boljka i nekome kome je to matican izgovor) odlika pisaca kojima stokavska ijekavica nije "maternji izgovor". Pogledaj Kacicev (rodjeni, jos stokavski ikavac) primjer starca Mjelovana:

Pogledajte prilog 412597

Najstariju sacuvanu pjesmu u Dubrovniku je zapisao 1421. godine Junije (Dzonko) Kalicevic:

"Sada sam ostavljen srid morske pučine
valovi moćno bjen, daž dojde s visine
kad dojdoh na kopno, mnih da sam."


Pogledajte prilog 412599

Ovo bas nije neka cistokrvna stokavica. Neka ti Hrobi objasni zasto su najstariji dubrovacki sacuvani tekstovi na stokavici takvi, pod uticajem "kontaminacije", a ponegdje nisu uopce stokavski, sto moze dovesti u pitanje izvornost te iste stokavske (ijekavice) u Dubrovniku, koju tako gorljivo brani na Krstarici.

Uz rečeno, dodao bih da Malićeva nije stručnjak za povijesnu dijalektologiju, pa ni za pitanja jata u tim spomenicima. Također, treba vidjeti kad je pisano, jer početkom 90-ih to je bilo jasno za sve koji su pisali o problematici jata kao o jednoj od glavnih tema (Vončina, Brozović, Lisac, Peco, Škarić, ). Hiperjekavizmi ne znače puno budući da izvorni ijekavci, kao u istočnobosanskom dijalektu, imaju dosta hiperjekavizama (mijer, sjegurno, smijeju se, ..)
 
Ovakvo rezonovanje je isto kao da sam ja rekao, Dubrovcani redovno Srbe nazivaju Slovenima, a Srbiju Kraljevinom Slovena, znaci ocito je da svaki spis gde Dubrovcani svoj jezik nazivaj slovenskim, a ima ih podosta, znaci da oni svoj jezik nazivaju srpskim.

U lekiskografskom djelu to ima drugu težinu; također, slovinski, a ne slovenski; usto, izjednačavanje je poznato u svim hrvatskim rječnicima: Mikalja, Kašić, Voltić, Stulli, na sličan iako ne istovjetan način Della Bella. Tu je zabiljećeno za slovinski = ilirico, croato. Za Srbe postoje natuknice, no one se objašnjavaju kao srpski, rašanski- i ne slovinski ni ilirski.
 
U lekiskografskom djelu to ima drugu težinu; također, slovinski, a ne slovenski; usto, izjednačavanje je poznato u svim hrvatskim rječnicima: Mikalja, Kašić, Voltić, Stulli, na sličan iako ne istovjetan način Della Bella. Tu je zabiljećeno za slovinski = ilirico, croato. Za Srbe postoje natuknice, no one se objašnjavaju kao srpski, rašanski- i ne slovinski ni ilirski.

Daj ti meni citat gde on svoj jezik zove hrvatskim.
 
Pa da li si ti covece normalan, Dikovic svoj jezik naziva i slovenski i bosanskim i srpskim i naskim, ali nikada hrvatskim. Isto vazi i sa Kasica, Mikalja, Bandulovica, Kacica itd. Cemu ovakvo izvitopereno falsifikovanje istorije? Pa ovo je protiv zdravog razuma.

Divković. On zove jezik slovinskim, a jednom bosanskim. Srpskim zove jedino slova, a ne jezik.
Bandulović jezik zove bosanskim, a srpsko ime ne spominje; dok Kašić, kao i ostali filolozi, izjednačava, slijedom, hrvatski i slovinski-ilirski.
Osim tog, on izrijekom kaže da je njegov prijevod Biblije u skupini ilirski-dalmatinski, dok su srpski-rutenski prijevodi nešto drugo.

Nijedan jedini pretežno štokavski katolički pisac od 1450. do 1830. ne zove svoj jezik srpskim

- - - - - - - - - -

Daj ti meni citat gde on svoj jezik zove hrvatskim.

Jesi li glup ili se samo praviš ? Ovo je razina....gluposti.
Pročitaj ova dva stručna teksta odprije, i ako imaš normalnih pitanja, o njima se može govoriti.
Inače- ne.

http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik2.html
 
Divković. On zove jezik slovinskim, a jednom bosanskim. Srpskim zove jedino slova, a ne jezik.
Bandulović jezik zove bosanskim, a srpsko ime ne spominje; dok Kašić, kao i ostali filolozi, izjednačava, slijedom, hrvatski i slovinski-ilirski.
Osim tog, on izrijekom kaže da je njegov prijevod Biblije u skupini ilirski-dalmatinski, dok su srpski-rutenski prijevodi nešto drugo.

Nijedan jedini pretežno štokavski katolički pisac od 1450. do 1830. ne zove svoj jezik srpskim

- - - - - - - - - -



Jesi li glup ili se samo praviš ? Ovo je razina....gluposti.
Pročitaj ova dva stručna teksta odprije, i ako imaš normalnih pitanja, o njima se može govoriti.
Inače- ne.

http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/jezik2.html

Da mi lepo pokazes citat gde svoj jezik nazivaju hrvatskim ili da prestanes mahnito da vilenis ovde kao na kokainu. Ili budi covek, a ne Hrvat, pa lepo priznaj da taj citat ne postoji ili ga pokazi. Valjda ce pravi hrvatski pisac i leksigraf za buduca pokoljenja jasno reci kako mu se zove jezik, a ne da jadni njegovi potomci ko zna kakvi sumnjivim analogija zakljucuju kojim su jezikom oni govorili. Na Hercegbosnu ne idem, neo-ustastvo mi indukuje gorusicu, a ponekad i epizode eksplozivne dijareje. Posto si se tamo vidim skolovao, dobro si i ispao da ti ja kazem.

Pokusavas da zamenis teze i nacinis picvajz. Kasic, neosporno Hrvat poreklom koji je dugo ziveo medju stokavcima, Ritual rimski na ikavici ( koliko me secanje sluzi ) zove "naski" i "bosanski", za Bibliju na ijekavici kaze da je napisana na "dubrovackom", sta ti mene sad hoces da ubedis, da on koji je ziveo u zapadnoj Srbiji gde se govori isti dijalekat kao u Dubrovniku smatra srpski za razlicit jezik od dubrovackog, dok svoju rodnu cakavicu ( koju inace naziva dalmatinski ), koja ne samo da nije isti dijalekt, nego i skroz drugacije narecje, cesto i nerazumljivo stokavcu, smatra za istim jezikom sa jezikom Dubrovcana. Pa to je shizofreno.
 
Poslednja izmena:
Da mi lepo pokazes citat gde svoj jezik nazivaju hrvatskim ili da prestanes mahnito da vilenis ovde kao na kokainu. Ili budi covek, a ne Hrvat, pa lepo priznaj da taj citat ne postoji ili ga pokazi. Valjda ce pravi hrvatski pisac i leksigraf za buduca pokoljenja jasno reci kako mu se zove jezik, a ne da jadni njegovi potomci ko zna kakvi sumnjivim analogija zakljucuju kojim su jezikom oni govorili. Na Hercegbosnu ne idem, neo-ustastvo mi indukuje gorusicu, a ponekad i epizode eksplozivne dijareje. Posto si se tamo vidim skolovao, dobro si i ispao da ti ja kazem.

Pokusavas da zamenis teze i nacinis picvajz. Kasic, neosporno Hrvat poreklom koji je dugo ziveo medju stokavcima, Ritual rimski na ikavici ( koliko me secanje sluzi ) zove "naski" i "bosanski", za Bibliju na ijekavici kaze da je napisana na "dubrovackom", sta ti mene sad hoces da ubedis, da on koji je ziveo u zapadnoj Srbiji gde se govori isti dijalekat kao u Dubrovniku smatra srpski za razlicit jezik od dubrovackog, dok svoju rodnu cakavicu ( koju inace naziva dalmatinski ), koja ne samo da nije isti dijalekt, nego i skroz drugacije narecje, cesto i nerazumljivo stokavcu, smatra za istim jezikom sa jezikom Dubrovcana. Pa to je shizofreno.

Čuj jedno je sigurno: Kašić sigurno nije mislio da je Torlački njegov jezik.

- - - - - - - - - -

Popovic nigde ne kaze da dubrovacka knjizevnost nije srpska, vec samo da je i hrvatska. )

Popović zatim navodi: U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).

1946. Kada smo pivali hrvatske pisme kao himne partizana.

 
Čuj jedno je sigurno: Kašić sigurno nije mislio da je Torlački njegov jezik.

Je li tada postojala uopšte svijest o torlačkom, a posebno da bi on sad još toga bio i svjestan?

U svakom slučaju, ne znam koliko ti je opravdana tako jaka sigurnost; prilikom prikupljanja podataka o jeziku radi sastavljanja djela, on je bio (za vrijeme svoje druge misije) u temišvarskoj eparhiji, gdje se upravo i susreo sa govornicima torlačkog dijalekta.

Osim toga to ništa nije neobično. Jeste da je Timok bio neka hipotetična istočna granica opsjega prilikom određenih diskursa u okviru Katoličke crkve; cijeli taj poduhvat, utemeljen u kasnom XVI stoljeću, dakako da je obuhvatao i Bugare (iako u nešto sekundarnijem planu).
 
Poslednja izmena:

Back
Top