Kašićev opus kao deo srpske književnosti
Piše: Mrkalj
Nakon
Tridentskog koncila, u Rimu se raspravljalo o jeziku kojim se štampaju crkvene knjige i upućuju na našu obalu sa ciljem postizanja što boljih efekata crkvene propagande. Zaključeno je da niko nije pozvaniji da iznese svoje mišljenje o jeziku od učenih sveštenika poreklom iz naših krajeva koji su imali prilike da prokrstare cela ova područja. Već 1582. godine Dubrovčanin Marin Temperica, koji je kao trgovac obišao ceo Balkan, pa se potom zaredio kao isusovac, predao je isusovačkom generalu Klaudiju Akvavivi veoma zanimljivu spomenicu o jedinstvenom jeziku koji se govori na čitavom Balkanu. On je takođe isticao potrebu izrade rečnika i gramatike tog jedinstvenog jezika. Ova gramatika i rečnik trebalo je da posluže budućim misionarima. Akvaviva je prelomio da jezik jezuitskih misionara bude srpska štokavica, a na osnovu izveštaja Dubrovčanina, tj. Caftaćanina Marina Temperice. Reči jezuitskog generala Akvavive donosi 1591. u svojoj knjizi Anđelo Roka:
»Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [ad quam elegantiam et loquedi venustatem Seruia non parum accedit], sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi.«
(Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)
»Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora, kojem se po eleganciji i lepoti govora Srbija približava, kako sam čuo od Isusovca iz Cavtata Marina Temperice, koji taj jezik veomа dobro zna.«
Najzad 1599. godine Akvaviva izdaje nalog Bartolu Kašiću (1575-1650), isusovcu i kasnije značajnom piscu, da za potrebe pitomaca Ilirske akademije u Rimu (Accademia lingue illyricae) koja je bila neka vrsta seminara u jezuitskom kolegijumu, napiše gramatiku tog jezika, držeći se najrašerijenijeg narodnog govora. Tako je 1604. godine u Rimu nastalo delo Kašića
Instituciones linguae illyricae, kao prva štokavska gramatika, sa elementima čakavštine. Štokavski elementi su već u to vreme bili dominantni u Dubrovačkom jeziku, kao i u Boki Kotorskoj, a postali su dominantni i u celom daljem književnom radu samog autora ove gramatike Bartola Kašića. Ili, kako kaže Anastazija Horvat iz IHJJ: "
poznato je da se u nastavku svoga spisateljskoga rada Kašić potpuno opredijelio za štokavstinu, tj. 'bosanski jezik' kojim je i napisan 'Ritual rimski' (1640.).
Predgovor
Ritualu rimskom:
VELEKRAT SAM razmišljao, i razgovarjaući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim, i najugodnijim mogli upijsati, i naša besidenja Slovinska: ne mogosmo nikakova posobita naći s kojim bi se moglo ne samo sfima Rusagom (rusag, od mađ. orszag - zemlja), paček ni jednomu samomu ugoditi Gradu. Jere svaki človik sfoga grada govor, i besidenje hvali, Harvat, Dalmatin, Bošnjak, Serbljin.
Što ćemo dakle reki, i odlučiti? Razborito, i razložito čijnim za isto, da onij Pijsalac, koji hoće, štogod upijsati naški, koliko najbolje može onim govorom upjisati, koga on višt u mnozih pozna, daje najopćenij, i koga može sfak lašnje razumiti, i s koristju proštiti; neka, kakogodire mnozima ugodij.
Ovim dakle načinom
odlučih ja Pismo ovega Rituala, ili Običajnika istomačiti
naški, bivši ja govorio, i općio s ljudmi od različih Rusaga Slovinskih, hodeći po sfijtu: i ja sam
njih ovaka govorenja razumio, i onisu moja:
(Karstjani, Rascijani, Serblji Poluvirci, i Turci.)
Jer dakle, ako
ja Bosanski upijšem ove rijči
(Poslao sam, učio sam, rekao sam, ili tako ine) ne branim za to Dalmatinu našemu, da on neobrati na svoj način ove iste rijči, i inake, ter reče: Poslal sam, učil sam, rekal sam) ni manje Dubrovčaninu, da ne reče (Poslo sam, reko sam, (Ali gdi
ja upijšem Što, ili Šta) ne branim Dalmatinu, da on reče (Ča) ter tako u inih rijči, koje nebudu upijsane načinom sfoga grada, ili mista, sfak na sfoj način navernuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih, veleći, da zanose.
Hoću još, dati na znanje Poštovanim Popovom, i Pastirom od duša, da sam ne samo prinesao u naš jezik ovim govorom općenijim Ritual ovij Rimski, nego takojer i sva Sfeta Pijsma, Staroga, i Novoga Zakona: sfe, što je u Biblij upijsano, i potvardzeno od Sfetoga Oca Pape. Takojer i
Vangelistar, to jest, sfe
Pistulae, i sfa sfeta Vangelya priko sfega godišta tekuća: i Kalendar, Red od Missae: nekabi sfak mogao razumiti ono, štoštij Latinsko. Reče bo Mudri jedan, i sfeti Učitelj: Obličje, i lijce, vičnoga blaženstva jest, Štitti, i razumitti Sfeta Pijsma. A druggi reče: Štiti, a nerazumiti pijsma, nehajati jest. Molite dakle sarčano, i prosite Počtovani Misnici vaše Arhibiskupe, i Biskupe; da upijšu S. O. Papi, i Kardenalom sfetoga skupa od Razplođenja Vire Isukarstove, da vam čine, dati na sfitlost Sfeta Pijsma, neka ih uzmožete istino razumiti, i puku tomačiti, i pripovidati.
Kašić se odlučuje da Ritual Rimski, (a kasnije u predgovoru kaže da je tim jezikom preveo i "sva Sfeta Pijsma, Staroga, i Novoga Zakona: sfe, što je u Biblij upijsano, i potvarđeno od Sfetoga Oca Pape, ... Vangelistar, to jest, sfe Pistulae, i sfa sfeta Vangelja priko sfega godišta tekuća, i Kalendar, Red od Missae) napiše bosanski ("poslao", "učio", "rekao"; "što" ili "šta"), odnosno onako kako razumeju "
Karstjani, Rascijani, Serblji Poluvirci, i Turci." što znači - Šokci, Rašani (verovatno se misli na Bunjevce), pravoslavni Srbi i muslimani. Njima je namenjen Kašićev prevodilački opus. Odatle sledi da je nehajno Kašićev opus ne uvrstiti u istoriju srpske književnosti.
Još jednom, nije se na odmet podsetiti kako su Kašićevi pretpostavljeni iz "Skupa za rasplođenje vere" izvešteni o tome ko živi u Bosni, tj. čiji je dijalkat "bosanski":
