- Poruka
- 13.833
Zar nije blje da se vi nazovete Srbi, kad ste već njihov jezik uzeli za standardni i kad ste ih već u tolikom broju asimilirali?![]()
Zar nije bilo obratno, kako je ono napisao jedan hrvatski zapjenjeni forumaš kad su mu se ovakva glupiranja popela na vrh glave ?

Svaki slavenski jezik je manje-više razumljiv svim Slavenima. Ja nikada nisam učio slovenski pa skoro svaki dan pročitam neki članak na delu.si. Razumjeti jezik ne znači da je isti moj jezik i slovenski. Tim više kad se zna da su svi Slaveni govorili istim jezikom prije 1400 godina što je u takvim mjerilima prekjučer. Samo Srbi mogu pomisliti da sličnosti koje su nastale na takav način znače da je to sve znak da je svima jezik nastao od srpskog. Osim toga, Obradović je pisao jezikom koji slijedi vašu narodnu i književnu tradiciju a ovo što sada imate slijedi hrvatsku tradiciju jer je Karadžić smatrao da je vaša crkvenoslavenska pismenost gomila govana. On je ustvari najveći uništavatelj srpske kulture ikada a to što ste sad dovedeni u šizofreno stanje da vam je jezik skroz blizak hrvatskoj čakavici iz 16. stoljeća ne znači da je to "naš" jezik. To je hrvatski. Riješite se Karadžićeve ostavštine pa ne će biti takvih nedoumica.
Hrvatski jezik i prisvajanje istoga
Andrija Kačić Miošić, 18. stoljeće, Hrvat
Suleman se razbolio biše
u bijelu gradu Carigradu.
Pitaju ga paše i veziri:
„Što je tebi, care gospodare?
Koja ti je bolovat nevolja?
Ali ti je starost dodijala
ali junak Zrinović Nikola
devet godin' s tobom bojak bijuć?“
Odgovara care Sulemane:
„Prođ'te me se, paše i veziri!
Nije meni starost dodijala,
već nevirni Zrinović Nikola,
koji razbi Ali-pašu moga
pod Segetom - on se ne bilio! -
ter isiče svu vojsku njegovu
i porobi Bosnu do Fojnice.
Sada nejma većega junaka
u Turčina ni u kaurina
ni žešćega meni dušmanina
od Nikole Zrinovića, bana.
Nit ću živit ni veseo biti,
dok ne smaknem dušmanina moga
Zrinovića, bana rvatskoga,
koji mi je puno dodijao.

Ovo je navodni predhodnik (srp. preteča) Vuka Karadžića, dakle predstavnik narodnog jezika.
Svetlejši slavno-serbskogo naroda verhovni predvoditelj Georgij Petrovič!
"Minuvščego godišča u avgustu mesecu imao sam čest s veličajšim udovoljstvijem primit Vaše vseblagoprijateljnejšeje pismo, črez Gavrila Šibaliju i Jevta Šećerovića otpravljeno, koje me je puno obradovalo i na koje vam prinosu čuvsvitelnejšuju moju blagodarnost. Mi ovamo čujemo da je moždu našim visokoslavnim pokroviteljem i Portoju Otomanskoju mir zaključen, no na kakovih kondicionah neizvestno. Vsepokornjejše molim vas, ljubeznejši predvoditelj, ne ostavite črez sego pismonosca, kako o tom, tako i o svemu što tamo proishodi, uvedomit menja i najpače o dražajšem zdravijem Vašim. Ja sam soveršeno uveren jestli vojna prodolžena budet, što Vi ne ostavite prežije svoji plani, prostirajuščiesja k našim granicam, i što ja zablagovremeno dražajšim pisanijem Vašim uvedomlen budu.
Koji imam čest i diku nazivati Vašej svetlosti istinij dobroželatelj i pokornjejši sluga"
mitropolit černogorski
PETR.PETROVIČ
No, uvijek ima nade, povratak turskim korijenima...
»Jezičar s kačketom, kao neki arlekin, baulja po đubrištu. U ruci mu ašov. Ispod bandere i vaseljene blagodaran cmolji kraj ćurana. Izvitoperio se poslije zemljotresa, kao poslije bombardmana. Ali sve je bambadava. Ostao mu je samo izuzetan denjak braon farbe. Šta da radi? Kao biočug u gvozdenom lancu izdašno iz bešike đubri zaklopac neke kante. Cilindričan buđelar mu je od kefe buđav. Ćirak mu je ostao na trećem boju, a nije ponio ni gurabije. Kod ćurčije mu ostala i ćurlika iako mu je na vrata hiljadu puta izdašno ćuknuo boćkom. Bajat je i blamiran jer mu je bubašvaba pojela posljednju grudvu buranije iako je ekserom zaćukao na badžu. Đerdan boje gasa pao mu je u čkalju, pa devera kao đeđeran. Demirli. Eto, taj govordžija, flekav od fruštuka, hoće u Evropu, u gurbetluk. Što brže treba ćapiti ćitabu da nema grudobolju i da nije ješan. Ali zaman. Posljednje riječi su mu bile: 'Čojstvo je čorda i dušmanluk', te pade u jendek. Evala! «

Poslednja izmena: