Srpski samostalci u najrazličitijim varijacijama promiču uvjerenje kod srpskog naroda da je „ugrožen“, da su Hrvati izazvali sukob, da krivnja Hrvata prema Srbima postoji kroz povijest te da je njihovo „priznanje grijeha“ i „pokajanje“ za grijehe osnovni preduvjet za slogu Hrvata i Srba. Pritom su Hrvati okrivljeni prije svega za nastojanje da se Srbi privedu katolicizmu (na drugom mjestu će Srbin Srbobrana pisati kako Gundulić nije obični već „veliki Srbin“). To je „istočni grijeh“ Hrvata, u kome srpski ideolozi nalaze, da se izrazimo riječima njihovoga glasila, „glavnicu od koje kamate stalno rastu“. Taj hrvatski agresivni doprinos u službi Vatikana, tj. unijaćenje Srba, traje od 15. i 16. st., dakle od prvog susreta oba naroda. O tome „istočnom grijehu“ Hrvata u Srbobranu čitamo: „‘Rimska tijara’ je s Hrvatima kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke“, te su „grijesi turske čalme kud i kamo lakši nego crna kronika onih zala što ih počiniše obzoraški đedi“ od samog dolaska Srba među Hrvate.27 Ovakva su mišljenja u srpskom tisku neprestano prisutna, i već to pokazuje da pretvaranje katoličkih kulturnih velikana u Srbe nije plod uvjerenja, nego plod potrebe da se praznine u kulturnom stvaralaštvu Srba ispune prisvajanjem tuđe baštine. U srpskom tisku se često i rado govori o „Srbima tri vjere“, ali iz svega što je napisano izlazi da srpstvo nije ugroženo jedino ondje, gdje je pravoslavlje zadovoljno.
Tri činjenice proizlaze iz ovih pogleda srpskih ideologa što smo ih predstavili. Prvo: da su Hrvati nasljedno spremni na uništenje Srba. Drugo: da su Hrvati narod bez kulturnih postignuća, da nemaju ni pojedince vrijedne spomena, jer su sve to Srbi. Treće: kad se općenito govori o broju naroda, onda su, kako je već rečeno, katolici Srbi da se poveća broj Srba, a zemlje gdje oni žive proglase srpskim zemljama, koje moraju pripasti Srbiji. Ovakav pogled srpskih političkih krugova preživio je cijelo stoljeće i jednako je živ i danas kao i u 19. stoljeću.