Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Ma da, pamfletistika. Mario Grčević, Zvonko Pandžić, Leopold Auburger, Benedikta Zelić.... .... .... ... primjerice, u svojim uradcima sve dokazuju matematičkim i statističkim metodama.
Da ni nješto bilo suvislo, ne mora biti numerički obrađeno, nego sustavno razloženo i podkrijepljeno. To djela Auburgera (njega posebice), Grčevića i Oczkowe- jesu.
To mlataranje Mitrovića, Kostića i sličnih- nisu.
Bilo koja osoba koja je nepristrana to će lako uvidjeti. I niti jedna osoba nije uspjela srušiti, npr., Auburgerovu briljantnu sintezu, nadmašujuću i Brozovićeve uradke.
Jedino su pribjegli difamiranju i priglupom cerekanju- oružju nemoćnika nesposobnih da razumiju i recenziju: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=99198
Јест? Завршена? Па то је дивно! Одмах ћу јавити оним мојим несретницима доље да више не морају дјецу уписивати у Хрвате да их не би малтретирали у школи!
Ово заиста звучи анегдотално, но ваљало би наћи онај дио текста Боже Ћорића у ком је он таксативно побројао начине стварања „тисућљетне лексичке разликовности”. Ајде прочачкаћу (мислим да то имам у неком од старијих зборника „Српски језик”), а ако ме неко предухитри па то постави, хвала му унапријед!
Хвала ти, рођени, за ових неколико Прањковићевих реченица. Баш сам се питао како уопће можеш откуцати „Аубургерова бриљантна синтеза” за ону брљотину, а да ти не задрхте прсти од непријатности кад... код Прањковића нађох објашњење!
„Tako se vaza i saksija razlikuju u srpskom, ali se ne razlikuju u hrvatskom standardu jer se u njemu u oba značenja rabi riječ vaza.”
Баш попут вазе и саксије, српски разликује и брљантно од бриљантног док се у хрватском у оба значења раби само бриљантно па тако Аубургерова брљотина постаје бриљантин!
Хвала ти, рођени, за ових неколико Прањковићевих реченица. Баш сам се питао како уопће можеш откуцати „Аубургерова бриљантна синтеза” за ону брљотину, а да ти не задрхте прсти од непријатности кад... код Прањковића нађох објашњење!
„Tako se vaza i saksija razlikuju u srpskom, ali se ne razlikuju u hrvatskom standardu jer se u njemu u oba značenja rabi riječ vaza.”
Баш попут вазе и саксије, српски разликује и брљантно од бриљантног док се у хрватском у оба значења раби само бриљантно па тако Аубургерова брљотина постаје бриљантин!
Hrvatska varijanta nema reč za saksiju, za param parčad, dugmetaru i tome slično. Kod njih se saksija kaže "lonac za cvijeće", a ako nije cilindričnog oblika - "posuda za cvijeće", dok narod normalno govori srpski da ga ceo svet razme - saksija, uz lokalizme tipa pitar i konata. E sad, ako u saksiji hoćeš da posadiš paradajz ili (medicinski) kanabis, onda ga zoveš "ono za ono".
Хвала ти, рођени, за ових неколико Прањковићевих реченица. Баш сам се питао како уопће можеш откуцати „Аубургерова бриљантна синтеза” за ону брљотину, а да ти не задрхте прсти од непријатности кад... код Прањковића нађох објашњење!
„Tako se vaza i saksija razlikuju u srpskom, ali se ne razlikuju u hrvatskom standardu jer se u njemu u oba značenja rabi riječ vaza.”
Баш попут вазе и саксије, српски разликује и брљантно од бриљантног док се у хрватском у оба значења раби само бриљантно па тако Аубургерова брљотина постаје бриљантин!
Ne vjerujem da si išta pročitao, a kamoli shvatio iz Auburgerove knjige, dostupne na scribdu. I sama recenzija je za takve stratosfera. Nema se tu o čem razgovarati: to je kao "razgovor" o glazbi Chopina i Mice Trofrtaljke.
Hrvatska varijanta nema reč za saksiju, za param parčad, dugmetaru i tome slično. Kod njih se saksija kaže "lonac za cvijeće", a ako nije cilindričnog oblika - "posuda za cvijeće", dok narod normalno govori srpski da ga ceo svet razme - saksija, uz lokalizme tipa pitar i konata. E sad, ako u saksiji hoćeš da posadiš paradajz ili (medicinski) kanabis, onda ga zoveš "ono za ono".
Dosadno je ovo qrčenje kad nije obavljeno osnovno.
Nekoliko spoznaja.
Matica srpska ima sjajno skenirano za listanje knjiga i ostaloga ovdje: http://digital.bms.rs/ebiblioteka/collections
(maznuli su od nas Matijevića iz 17. st. i Karamana u 18.) Vidiš tip jezika, mogao bi čitati do besvijesti).
Zabavljam se čitajući digitaliziranu MS, koju oni imaju bolje nego Hrvati
(mi imamo nešto, nu malo). Inače je način pregledavanja isti, listanje.
Neki bi moji zaključci bili:
* dobro, oni nemaju do kraja 18. st., to je jasno. Bezobrazno su stavili kao u srpski jezik knjigu
fratra Stjepana Matijevića Solinjanina (Tuzla), iz 1640-ih, kao da je na srpskom. A čovjek zove jezik bosanskim,
kao i da je iz provincije Bosne Hrvatske i sve skupa bezobraština. Točno kažu da su im njihove knjige na crkvenoslavenskom.
* nu, u 18. st, podkraj, oni dosta počinju na slavenosrpskom, ali i na njekom narodnom koji je posve razumljiv. Od 1770 do 1800, okvirno,
Srbi su dosta napisali. Na narodnom jeziku pišu o fizici, geografiji, svemu... a mi ništa. Mi imamo naravno rječnika i nekih pjesmotvora,
no ti Orfelin, Janković, Julinac, Dositej... doista pišu na nekom srpskom o svemu. Već onda su bolji od nas. Procvali su u Ugarskoj.
Nemaju, točno, baštine, ali vidi se da se trude.
* u 19. st. treba gledati po desetljećima. Ja sam gledao do oko 1860-ih. Ma kakav Vuk. Srbi izdaju novine, pišu
svoje knjige, prevode, .... Jezik im nije više slavenosrpski, nego narodni. Tu ima nešto ruskoga i sl., ali je potpuno razumljiv i ove su mu odlike:
* naravno, nema j ni sličnih vukovskih katoličkih huncutarija
* ekavski je skoro sav, osim u Crnoj Gori
* nema glas h, često (iako ga ima u tekstovima za strana imena)
* nema dakanja, samo infinitivi
* pravopis je miješan, no teži fonološkom, iako im se podkrade korijenski. Oko 1840-50 većina
piše fonološki (teško, raskopa, ispusti, ..ali i odpusti, predpostavi,...)
* vrlo značajno- izgubili su -er i -ar i svi pišu oko 1840 ili prije novoštokavski glede padeža.
Vuk je vjerojatno obavio utjecaj, no i oni koji nisu prihvaćali njegova slova, samo su ostavili jer i jor, tu i tamo jat, ali sve više e, i pišu
novoštokavski ekavski pretežito fonetski. To je za mene bilo odkriće. Jezik je istočniji od Vukovoga, ali ne jako.
* volio bih vidjeti hrvatsku bibliografiju (nisam do sada hajao) jer znam da u književnosti
u tom razdoblju- 1800 do 1860- mi jesmo možda bolji i imamo više svoga, imamo sigurno više u filologiji, ali ne znam imamo li više u svemu. Srbi imaju puno prijevoda s francuskoga, njemačkoga,...a i novina. Volio bih vidjeti našu bibliografiju za to doba.
Znam da od oko 1860- 1900 bolji smo u literaturi (Šenoa), historiografiji, publicistici (Kvaternik),... Nu ne znam za prijevode do 1860-ih, a Maretić
je 1880-ih preveo Homera.
* ovako, od oka: mi smo se zbog tradicije dugo i predugo držali starih padeža i -ar i-er, pa i dosta jakog etimološkog pravopisa
(ovo ne zbog tradicije, nego panslavizma). To h u genitivu ostaje jedna od stvari koje nije moguće racionalno riješiti. Glede padeža,
Katičić je u krivu- kakvo funkcionalno opterećenje. Mi smo svi tako pisali osim vukovaca, a Srbi su te padeže imali samo do kraja 18. st. i onda ih brzo izgubili.
Ti su padeži isti kod nas i njih, ali su kod Hrvatabili ostali živi, a kod Srba se pogubili.
Rekao bih da, kad usporedimo sadašnji jezik, hrvatsko konzervativno stajalište postaje besmislenim oko 1850, i glede -er, i oko pravopisa,
pa taj Bečki dogovor je zapravo, osim politike, i razumna stvar: čemu više ustrajati na starudiji ?
Nu mi smo se držali starudije (pjesničtvo, razsjeći, parvi, ..) i predugo.
Zaključak: valjalo bi proučiti i napisati paralelnu studiju srpske i hrvatske jezične kulture od 1750 do 1914. Ne samo pjesama ili
rječnika, nego i novina, knjiga, žanrova knjiga, prijevoda, naklada,... Tu bi se vidio jezik, kako se mijenjao, kolike se bile naklade čega,
tko je i kako utjecao. To nitko nije učinio iz tko zna kojih interesa...
Ne vjerujem da si išta pročitao, a kamoli shvatio iz Auburgerove knjige, dostupne na scribdu. I sama recenzija je za takve stratosfera. Nema se tu o čem razgovarati: to je kao "razgovor" o glazbi Chopina i Mice Trofrtaljke.
Auburger je knjigu potpisao, Katičić napisao, Grčević preveo, Brozović finansirao. Kolega Pivosok je nemački prevod uhvatio u žešćim brljotinama, ne samo u čudnoj sintaksi, već i u pravopisu - nepravilno pisanje Hercegovina ("Herzegovina" umesto sa w).
Auburger je knjigu potpisao, Katičić napisao, Grčević preveo, Brozović finansirao. Kolega Pivosok je nemački prevod uhvatio u žešćim brljotinama, ne samo u čudnoj sintaksi, već i u pravopisu - nepravilno pisanje Hercegovina ("Herzegovina" umesto sa w).
Molim te, okani se nečeg o čem nemaš pojma. Auburger je knjigu napisao i samo ju je on i mogao napisati u ovom surječju, jer hrvatski jezikoslovci
nisu imali izgrađen instrumentarij ovakvoga opisa serbokroatizma. Njihov je prstup, napose Brozovića i Katičića, bio mješavina sociolingvističkog i povijesnojezikoslovnoga.
Auburgerova je rasčlana najbliža filozofiji jezika i nema predhodnika u hrvatskome jezikoslovlju.
Ona operira s pojmom lekata i sl., što je za Brozovića strano, pa je bio i nezadovoljan knjigom jer ju nije mogao posve razumijeti- on bijaše
lingvist, a ne filozof, pa mu je cijeli taj stil umovanja stran.
I ostalo je uglavnom pogrješno, a w i c u Hercegovini je besmislena i posve nevažna marginalija, tipični "red herring", što bi rekli Amerikanci.
Molim te, okani se nečeg o čem nemaš pojma. Auburger je knjigu napisao i samo ju je on i mogao napisati u ovom surječju, jer hrvatski jezikoslovci
nisu imali izgrađen instrumentarij ovakvoga opisa serbokroatizma. Njihov je prstup, napose Brozovića i Katičića, bio mješavina sociolingvističkog i povijesnojezikoslovnoga.
Auburgerova je rasčlana najbliža filozofiji jezika i nema predhodnika u hrvatskome jezikoslovlju.
Ona operira s pojmom lekata i sl., što je za Brozovića strano, pa je bio i nezadovoljan knjigom jer ju nije mogao posve razumijeti- on bijaše
lingvist, a ne filozof, pa mu je cijeli taj stil umovanja stran.
I ostalo je uglavnom pogrješno, a w i c u Hercegovini je besmislena i posve nevažna marginalija, tipični "red herring", što bi rekli Amerikanci.
Šta može biti konstruktivno ako konsultujemo ove sa spiska kroatista. Iz "zrakoplova" se vidi da je svaki od navedenih lingvista ili rodbinski vezan za Hrvate (npr. supruga Zvonka Panžića), ili vrbovan od hrvatskih kolega sa kojima rade (npr. Auburger od Marija Grčevića u Manhajmu), ili podmićen nekretninom, pa im je dostavljen i materijal za radove sa sredstvima za troškove "istraživanja", ako ne i gotov rad, a kasnije i novčana nagrada, pored one javne, verovatno i tajna.
Winner of the Award for 2000 was prof. dr Elisabeth VON ERDMANN-PANDŽIĆ. As professor of Slavic philology in Germany, she launched Sources and Yields for Croatian Cultural History and published 10 issues of forgotten, neglected and unknown work from Croatian cultural past with scientific comment, thus spreading history of Croatian literature in Germany and worldwide.
I to ne samo ona, kojoj je, inače suprug, Zvonko Pandžić pisao radove - ali, ne mari, bitno da nagrada ostaje u porodici...
Zagreb, 9. 3. 2000. (IKA) - ... "Vrela i prinosi za hrvatsku kulturnu povijest" koje od 1988. godine izdaje prof. dr. sc. Elisabeth von Erdmann-Pandžić, profesorica na Institutu za slavistiku Friedrich-Alexander Sveučilišta Erlangen-Nuernberg. Kao osnovni poticaj za izdavanje tih svezaka Erdmannn-Pandžić navela je nedovoljnu pozornost koja se, prema njezinu mišljenju, daje hrvatskoj uljudbi. ... mr. sc. Zvonko Pandžić, koji je ujedno napisao uvod, istaknuo je...
Previouswinners of the Ina award:
1998 - Radoslav KATIČIĆ
Fellow of the Academy Radoslav Katičić from Croatia was winner of the Award for 1998 due to his enormous scientific work and action which has contributed to the reputation of Croatian science in Austria, Europe and the world for more than half a century, thus promoting Croatian culture, especially Croatian literature and comparative history of literature with his numerous books and discussion.
Winner of the Award for 2008 was Professor Wieslaw Borys of the Jagielonian University in Krakow. Professor Borys works at the Polish Academy of Sciences at the Linguistics Department - Institute for Slavistics as well as at the Department for Croatian, Serbian and Slovenian Philology at the Department for Slavic Philology in Krakow. The jury stressed the important linkages between general Slavic and Polish topics and Croatian ones and many years of encouraging interest in Croatian topics. Professor Borys' scientific support for Croatian literacy, literature and culture both at the famous Krakow University and among Slavic scholars in Europe has made a contribution to the promotion of Croatian culture at the global level. In addition, he is one of the initiators of the separation of Croatian and Serbian curricula, which was done in 1996, which resulted in the new name for the department: “Department for Croatian, Serbian and Slovenian philology“.
Godišnju Nagradu Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009. žiri je dodijelio dvojici dobitnika: prof. dr.sc. Leopoldu Auburgeru iz Njemačke i prof.dr.sc. Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu iz Rusije.
Profesor Leopold Auburger rođen je u Münchenu 24. ožujka 1941. Studirao je slavistiku, opće jezikoslovlje, sociolingvistiku i sociologiju, formalnu logiku i filozofiju te katoličku teologiju. Kroatistikom se intenzivno počinje baviti od početka 1980-ih godina koja od tada predstavlja težište njegovih slavističkih istraživanja. Godine 1988. na njemačkom jeziku objavljuje knjigu: „Morfologija glagola u hrvatskom standardnom jeziku“. Potom slijede znanstveni članci „Konfliktna situacija hrvatskoga standardnoga jezika“, „Razvojni problemi hrvatskoga standardnoga jezika“, „Položaj hrvatskoga jezika kao zasebnoga jezika i serbokroatizam“, „Razvoj kroatistike i njeno sučeljavanje sa serbokroatističkim zamislima njemačke južnoslavistike“ i druge. Kruna njegova znanstvena rada u tom području je djelo „Hrvatski jezik i serbokroatizam“ („Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus“) koje objavljuje 1999. godine, a na hrvatskom 2009. godine. Auburger se u tom djelu napose bavi istraživanjem hrvatskoga jezika u 19. i 20. stoljeću. Auburgerova stručna pozicija u tome je posve razvidna. Hrvatski i srpski književni jezik su dva književna jezika Svojim je djelom Auburger, koji je od 2000. godine dopisni član HAZU, afirmirao kroatistiku u svijetu, primjenjujući jezikoslovnu interdisciplinarnost, gdje se lingvistika susreće s filozofijom, sociologijom, poviješću, književnom teorijom, antropologijom, teologijom i drugim znanostima. Ukupni znanstveni rad profesora Auburgera važan je i za promociju hrvatskoga jezika kao samostalnog i zasebnog jezika, napose u njegovom pozicioniranju u europskoj zajednici naroda.
Prof. dr. sc. Artur Rafaelovič Bagdasarov rođen je 2. prosinca 1958. u Bakuu (Azerbajdžan). Završio je slavistiku na Filološkom fakultetu u Sankt Peterburgu. Kao profesor predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Proučava više područja suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika (leksikologiju, leksikografiju i normu). Objavio je više od 60 znanstveno stručnih radova. Autor je „Hrvatsko-ruskoga rječnika“, „Malog školskog priručnika razlika“, „Hrvatskog razgovornika“, „Hrvatske slovnice“, „Hrvatskog književnog jezika druge polovice 20. stoljeća“. Prošle godine u nas mu je objavljeno djelo: „Hrvatski književni jezik i njegova norma“ – kruna dosadašnjeg bavljenja kroatističkim temama. U središtu istraživanja Bagdasarova nalazi se temeljno načelo da svaki narod ima pravo na naziv svojega jezika. Njegovi znanstveni napori posebice su u zadnje vrijeme usmjereni na izradu hrvatsko-ruskoga rječnika uz koji nedvosmisleno poručuje: „Neka svatko ima svoj dvojezičnik“.
I taman pomisliš, gotovo je, kad tamo - smehu nema konca:
Svein Karl Mønnesland (Skien, 1943.) je norveški slavist. Predaje na sveučilištu u Oslu od 1978. godine. Stručnjak je za hrvatski jezik, bošnjački jezik i srpski jezik.
Svein Monnesland autor je u Velikom norveškom leksikonu (http://www.snl.no/kroatistik) natuknice o hrvatskome jeziku za koji navodi da je službeni jezik Republike Hrvatske, da se hrvatski vokabularom razlikuje od srpskog te da je puristički utoliko što, za razliku od srpskog, znatno češće koristi domaće riječi umjesto stranih.
Upitan koji su razlozi da neki lingvisti danas opet naglašavaju jedinstvenost hrvatskog i srpskog jezika, akademik Monnesland je izjavio kako u tom pogledu ne dijeli mišljenje Snježane Kordić da su hrvatski i srpski jedinstven jezik. "Hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski danas su posebni standardni jezici. Bila bi velika greška ako se to ne uvažava na međunarodnom planu. Europska unija treba raditi kao što radi npr. OSCE u Bosni i Hercegovini, predstavljati paralelne tekstove na svim standardnim jezicima", rekao je, upitan za možebitne zajedničke prevoditeljske urede u Bruxellesu.
Svein Monnesland (1943.) studirao je slavistiku u Oslu, Novom Sadu i Zagrebu i drugim slavističkim centrima. Profesor je slavistike na Odjelu za europske jezike, književnost i područne studije Sveučilišta u Oslu. Član je Norveške akademije znanosti i umjetnosti te Akademije nauka i umjetnosti BiH. Objavio je više knjiga i članaka o južnoslavenskim jezicima, kulturnoj povijesti i književnosti.
Monnesland kaže: Otkad sam se nastanio, barem djelomično, na Hvaru, povijest i kulturne prilike na otocima posebno me zanimaju. I Norveška je zemlja s dugom obalom i mnogim otocima, te ima možda nešto zajedničko u načinu života, prije svega, naravno, kod pomoraca i ribara", rekao je upitan što je jednog Norvežanina potaklo da izučava prošlost Dalmacije. http://www.dalmacijanews.com/Magazi...-objavio-knjigu-Dalmacija-ocima-stranaca.aspx
Ne vjerujem da si išta pročitao, a kamoli shvatio iz Auburgerove knjige, dostupne na scribdu. I sama recenzija je za takve stratosfera. Nema se tu o čem razgovarati: to je kao "razgovor" o glazbi Chopina i Mice Trofrtaljke.
Ништа ја не читам, једва сричем слова па ми је тешко. А још мање разумијевам. Од рођења сам глуп ко ћускија. Но, пошто си ти упућен у сабране брилијантине Мице Тробургерке, ево ти прилике да нас навјежасте освијетлиш зраком (не ваздухом) свјетлости и објасниш нам нпр. шта брилијантном генију значи појам стандардног књижевног језика и у чему се тај појам разликује од појмова стандардни језик и књижевни језик. Хвала унапријед.
nepotrebna je polemika oko dubrovnika... beše srpski, poto postaše i katolici ali su se i pored prisile izjašnjavali kao srbi katolicke vere... poto je polako to potpadalo pod proustaško, i danas je rvatsko...
a sta su bili bili su, kakve nam koristi od toga... danas su to rvatine...i njihovo pravo...
nepotrebna je polemika oko dubrovnika... beše srpski, poto postaše i katolici ali su se i pored prisile izjašnjavali kao srbi katolicke vere... poto je polako to potpadalo pod proustaško, i danas je rvatsko...
Условно речено.
Не заборави Хумску епархију чије је седиште било у дубровачком приморју. Основана је 1219. године када је основана и Српска православна црква.
Свети Срђ и Вакх — светитељи-заштитници Дубровника
Под царем Јустинијаном I (527 - 565), који је овим свецима подигао цркву у Цариграду, култ Св. Сергија и Вакха (Сергије/Сергеј, Вак/Вакхо/Бак) раширио се на запад, нарочито на простору између Драча и данашњег Дубровника, где је према сачуваним подацима постојало више од 15 цркава посвећених овим свецима. Одатле се слављење Срђевдана ширило у унутрашњост, тако да је ова слава у средњовековној Зети била једна од значајнијих.
Поштовање култа Св. Сергија и Вакха је преко централног Балкана и морем доспело у јужно јадранско приморје. Број откривених цркава посвећених овим светитељима говори о значају тог култа у средњем веку.
Р. М. Грујић у свом раду Св. Сава и мошти Св. Срђа и Вакха (Гласник Скопског научног друштва, књ. 15-16, Скопље 1936) говори о полагању моштију Св. Сергија и Вакха у манастир Милешеву, када су у Милешеву пренесене и мошти Светог Саве из Трнова у Бугарској где је умро. Грујић у том раду претпоставља да је Свети Сава њихове мошти донео са поклоничког путовања из Сирије или Антиохије, али је могуће да су ту одраније постојале. Чињеница је да у Милешеви постоје фреске Св. Сергија и Св. Вакха из најранијег периода милешевског фрескописа.
Иван Јастребов пише о цркви св. Срђа и Вакха код Скадра и наводи, да је ова црква значајна и по томе, што је онда била ђумрукана између других гди су наредила господа старa прьва босанска и срьпска, а тои есть едно на Дривихь а друго у Дубровнику, третие в Котору, четвьрто у Зети у светога Срьћа на Боѩани. (Monumenta Serbica стр. 446).
Простор јужног Јадрана (од Дубровника до Скадра на југу) на основу свих показатеља кључан је за проучавање култа ових светитеља, јер је ту концентрисан највећи број цркава, али и становништва које слави Срђевдан као крсну славу. Због тога се може одредити неколико мањих регија које представљају просторе (у прошлости или данас) са присуством становништва које слави Срђевдан: Црна Гора са Приморјем, северна Албанија, јужна Далмација, Лика, Босанска крајина, делови западне Србије итд.
Ништа ја не читам, једва сричем слова па ми је тешко. А још мање разумијевам. Од рођења сам глуп ко ћускија. Но, пошто си ти упућен у сабране брилијантине Мице Тробургерке, ево ти прилике да нас навјежасте освијетлиш зраком (не ваздухом) свјетлости и објасниш нам нпр. шта брилијантном генију значи појам стандардног књижевног језика и у чему се тај појам разликује од појмова стандардни језик и књижевни језик. Хвала унапријед.
Ovo ima samo posredne veze s Dubrovnikom, po "inspiraciji".
Bio sam u knjižnici, nakon dosta vremena, i, čeprkajući po knjigama, uzmem jednu od knjiga Ruđera Boškovića, iz njegovih izabranih djela u okviru edicije "Stoljeća hrvatske književnosti". http://www.matica.hr/knjige/biblioteka/36/
Dio su pisma sestri, i neka su pisana na talijanskom, s umetcima na hrvatskom (na lijevoj stranici je izvornik,a na desnoj prijevod ili prijeslov u modernu grafiju).
Ukratko- Boškovićev je "hrvatski" praktički nerazumljiv. Ima toliko raguzeizama i talijanizama da tko ne zna jezične posebnosti, uopće ne razumije o čemu ovaj piše.
Odem na lingvistiku i pogledam novije knjige. Nije loše, no: svugdje vlada prenabujala terminologija grčko-latinska da je tu skoro gadljivo za čitanje. Umjesto vremenitosti, što su jezičari koji koliko toliko skrbe za jezik pisali- uvijek temporalnost. Da su stari tako pisali, ne bismo imali imenice, priloge, prijedloge....nego sve latinske ili iskrivljene crkvenoslavenske oblike.
Jedan od primjera pretjeranosti s tim nazivljem je ovaj: http://www.disput.hr/katalog-knjiga/thesaurus/kognitivna-gramatika-hrvatskoga-jezika/
Ne dovodim u pitanje stručnost auktora ni vrijednost knjige (to ni ne mogu jer ne znam)- no preopterećenost latinizmima je odbojna.
Najbolji je put srednji, poput Stamaćeva prijevoda, u kom je pola latinskih, a pola hrvatskih kovanica za teorijske pojmove: http://www.booksa.hr/knjige/publicistika/prirucnik-semiotike
Inače ta djela postaju besmislenima, jednostavno bizarnima. U pravim znanostima se češće nazivoslovno prevodi nego u ovim mudrovanjima ...
Ovo ima samo posredne veze s Dubrovnikom, po "inspiraciji".
Bio sam u knjižnici, nakon dosta vremena, i, čeprkajući po knjigama, uzmem jednu od knjiga Ruđera Boškovića, iz njegovih izabranih djela u okviru edicije "Stoljeća hrvatske književnosti". http://www.matica.hr/knjige/biblioteka/36/
Dio su pisma sestri, i neka su pisana na talijanskom, s umetcima na hrvatskom (na lijevoj stranici je izvornik,a na desnoj prijevod ili prijeslov u modernu grafiju).
Ukratko- Boškovićev je "hrvatski" praktički nerazumljiv. Ima toliko raguzeizama i talijanizama da tko ne zna jezične posebnosti, uopće ne razumije o čemu ovaj piše.
Odem na lingvistiku i pogledam novije knjige. Nije loše, no: svugdje vlada prenabujala terminologija grčko-latinska da je tu skoro gadljivo za čitanje. Umjesto vremenitosti, što su jezičari koji koliko toliko skrbe za jezik pisali- uvijek temporalnost. Da su stari tako pisali, ne bismo imali imenice, priloge, prijedloge....nego sve latinske ili iskrivljene crkvenoslavenske oblike.
Jedan od primjera pretjeranosti s tim nazivljem je ovaj: http://www.disput.hr/katalog-knjiga/thesaurus/kognitivna-gramatika-hrvatskoga-jezika/
Ne dovodim u pitanje stručnost auktora ni vrijednost knjige (to ni ne mogu jer ne znam)- no preopterećenost latinizmima je odbojna.
Najbolji je put srednji, poput Stamaćeva prijevoda, u kom je pola latinskih, a pola hrvatskih kovanica za teorijske pojmove: http://www.booksa.hr/knjige/publicistika/prirucnik-semiotike
Inače ta djela postaju besmislenima, jednostavno bizarnima. U pravim znanostima se češće nazivoslovno prevodi nego u ovim mudrovanjima ...