Misliš, njekih?
Pisaću Zlati Bojović da li se "Predpostavlja da knjižničari rade u suglasju s autorima." Mada, znam odgovor.
Piši Zlati i kaži joj ono što sam rekao- da je pod kraj karijere promašila ceo fudbal.
C/P
I da dodam nješto o nesuvislosti cijeloga toga “podhvata”. Mogao bih navoditi brdo literature, slika.... no ne vidim da to ima smisla. Upotrijebimo zdrav razum i svega nekoliko poveznica.
No ta škola od Pavla Popovića nadalje, a koja uključuje Živojinovića, Pantića, Pavlovića, sada Bojovićevu i još neke- posve je postranična zbog nacionalno-podvižničkih napora. Samo budala bi nijekala da tu ima iznimno vrijednih odkrića, rasčlana, povezivanja ovoga i onoga- a da nije posrijedi samo zapjenjeno srbovanje. Nu zalud kad je taj cijeli koncept promašaj. To je kao pokušaj spašavanja geocentrične teorije s epiciklima Tycha Brachea- pogrješna teorija, ali se pokušava spasiti pod bilo koju cijenu.
Ta je starija književnost bila od 15. do početka 19. tiskana uglavnom u Mletcima, a kasnije je obrađena (uz ostale dijelove hrv. književnosti) u Hrvatskoj, bilo u Gajevim izdanjima njegove tiskare, a na najstručnijoj razini u ediciji Stari pisci hrvatski u JAZU/HAZU od Vatroslava Jagića, Pere Budmanija, Armina Pavića, Sebastijana Žepića, Matije Valjavca, Ivana Broza, Đure Koerblera, Milana Rešetara, Milana Ratkovića, Josipa Hamma, Frane Čale, Dragice Malić, ..To su bili herkulski podhvati hrvatskih istraživača koji su nerijetko potrošili godine rada i truda rasplitajući dvojbenosti u raznim teško dostupnim tekstovima, mukotrpno priređujući konačni, kanonski oblik tih dijela.
http://dizbi.hazu.hr/?sitetext=117
I onda dođu nadobudni kolege iz Beograda i Novog Sada i samo prebace na ćirilicu. Dok su Rešetar ili Koerbler prolijevali znoj godinama oko točke, zareza, zapisa jata, komparacije 6 potencijalnih rukopisa i tiskanih djela klasika, usuglašavali, mjerili metar/rimu, … iz Srbije od toga nije bilo baš ništa. Ne samo zato što im to fizički nije bilo dostupno- dobar dio je još u 19. st., a kamoli u 20. st., bio dostupan preko prijeslika ili prijepisa, pa svejedno ništa nitko nije poduzeo. Nijedan srpski filolog nije priredio ozbiljno, kanonsko izdanje tih hrvatskih pisaca. Baš nijedno. Ako se misli ići na srbokatolike- rečeno je da su najplodniji među njima brzo odplovili u vode jugo-unitaraca i gledali na to kao na dio hrvatske kulture- pa obrađivali su ju, konačno, pod tim imenom (Rešetar je bio priredio i 2-3 izdanja za srpsku javnost, no to je bila prezentacije “drugim Jugoslavenima” od “hrvatskog dijela našega naroda”).
U srpskoj je javnosti sve to izostalo.
Dobijen je gotov književni kanon bez prolivene kapi znoja. Dok je na koncu Frano Čale izdao kanonski oblik Držićevih djela koja su vrelom svih kasnijih izdanja:
Drugo bi bila recepcija toga dijela literature u književnih povjesničara. Ponovo- ne ću zabrtviti stranicu slikama i linkovima. Tko želi, može naći djela tih ljudi. U sredini su se 19. st. teorija i povijest književnosti tek razvijali. Nu, krajem 19. i početkom 20., pa do sada, to se poprilično razgranalo, napose u metodološkom instrumentariju, novim odkrićima, spoznajom veza, ručnom pa računalnom obradbom tema i frazema iz raznih dijelova hrv. književnosti. Orisala se jasnija slika i veza te regionalne literature s okolnima, s cijelom hrvatskom, a također sa svjetskima. Dobijeni su enciklopedijski uvidi, preplitanja i obradbe. Tu su kapitalna djela, velikoga formata od 500 do 1500, pa i više tisuća stranica (kao knjige- znanstveni radovi kao članci neizmjerni su). U početcima su to bile velike sinteze Đure Šurmina, Branka Drechslera Vodnika, Milorada Medinija, Mihovila Kombola, Slavka Ježića, Ive Frangeša, Frane Čale, Rafe Bogišića, Marina Franičevića, kolektivno djelo izd. kuće Liber (Povijest hrvatske književnosti), S.P. Novaka, Dubravka Jelčića, Miroslava Šicela, Lea Rafolta, Nikice Kolumbića, … I mnoštvo znanstvenika koji su ustanovili “gabarite” za proučavanje te književnosti, posve nerazumljive iz općehrvatskoga konteksta (n.pr. u filologiji Dragica Malić, Darija Gabrić Bagarić, Slavica Stojan,...).
I tu ću poreći ono što sam rekao- doduše, neću stavljati slike, nego samo tri poveznice.
Kako bilo kakvo djelo o Dubrovniku može ignorirati fundamentalna djela koja su bitno obogatila spoznaje teme o kojoj pišem:
http://www.knjizevni-krug.hr/knjiga.asp?IDKnjige=99
http://www.matica.hr/knjige/551/
http://www.matica.hr/knjige/326/
S jedne, hrvatske strane, postoji planina knjiga, radova..svega. Sa srpske postoji nešto malo literature koja je čekala “dva veka “ (za smijanje ili plakanje ?)
Treće je i glavno: Hrvati taj dio književnosti odkad su se podpuno integrirali u naciju, osjećaju svojim, od 19. st. nadalje. I kao vrelo inspiracije, frazema ter opće kulture. Toga u srpskoj javnosti jednostavno- nema. Postoji nekoliko književnih istraživača koji su pristali biti (ili su iskreno vjerovali ili vjeruju) u pansrpsku ideologiju. Bojovićeva je takva- no doista mislim da njezin uradak ne samo da nije vrhunac, nego otužan suton jedne marne karijere koja je dala važne prinose u proučavanju raguzeologije,
nu ostala je sputana ili slijepa, ne videći ili ne željevši vidjeti da je Dubrovnik po svojoj kulturi, uza sav neprijeporni regionalizam, na svim razinama čvrsto integriran u hrvatski duhovo-kreativni prostor- i, uz interesantne iznimke Venecije, ni u čiji drugi. Većina tekstova na tom jeziku ga “vadi” iz talijanskoga konteksta, što su sami Talijani jasno naznačavali- isusovac Ardelio Della Bella i njegov rječnik ilirskoga jezika u kom se jasno određuje prema toj tradiciji;
na dubljim slojevima kojih 17. i 18. st. nije bilo svjesno- bar u početcima povjesnika i kulturologa- podloge glagoljaške, hrvatske crkvene frazeologije (Milorad Medini, Ivan Pederin), te veza i utjecaja s drugim hrvatskim krajevima, od Bosne, Splita do Slavonije i Zagreba.
Tko to ne vidi, vidi slabije od Stevie Wondera.
Dobio sam i pregledao knjigu Zlate Bojović “Istorija dubrovačke književnosti”. Ono što mogu reći, nakon pregledavanja:
Ta je knjiga prava velikosrpska po intencijama, no zapravo dosadna po učinku.
Ako tko postane velikosrpski nacionalist kroz ovu knjigu, mogu mu samo čestitati, jer čitajući ju naravni je refleks dosade i zamora.
Ona n.pr. navodi Zlatarićevu posvetu Zrinskomu da ovaj (Zlatarić) spominje da je preveo u "vaš hrvatski jezik". Kog vraga vaš kad je prijevod na dubrovačkom jeziku ?
I drugdje srbovanje, ima serviano nekoliko puta, očito ćirilica...
Nu, bitnije je-
to je zapravo proširena skripta. A ne kompendij ili obuhvatno djelo.
Knjiga je dosadna, baš učevnik za štrebanje. Nema prave bibliografije (ne samo hrvatske); Hrvate (Kombol, Čale, Vratović..) tu i tamo spominje, ali većinu (Franičević, Bogišić, Foretić..) ne, no važnije je: sve je to starudija, to su nadnevci od 1960-ih najčešće. N.pr., na koncu spominje Stulićev rječnik, na oko 1 stranice. Nu, Vince u “Putovima hrvatskoga književnoga jezika” ima kojih 20 i više stranica, sa zanimljivim detaljima. Ovdje je suhi navod, nema ni broja leksema, ni izvora...ništa.
Glede bibliografije, najviše navodi Pantića, Pavlovića i Kolendića.
Nije točno da nije navela hrvatske stručnjake, no navela ih je minimalistički, a niz je potpuno izostavila, kao i velika opsežna djela (n.pr. Držićev leksikon), nezaobilazna.
Kad hrvatski povjesničari pišu o toj književnosti, to je ne samo učeno nego i strastveno i zanimljivo (Kombol, Kolumbić, S.P. Novak, Rafo Bogišić, Frangeš,..). I Srbi kad pišu o svojima
(Skerlić 1914, Deretić 1984)- to je isto živo i zanimljivo. Nu ovo je dosadno i hladno, vidi se da je za autoricu to nešto kao partijski zadatak, a da nema pravih emocija. Bibliografija je vrlo oskudna i nije navedena kao zasebna, nego se da odčitati iz abecedarija. Spominje u podrubnici 1. izdanja, ali ako i to, na novoj latinici. Bilo bi korektno da je zapisala kako treba: Xivot, a ne Život, n.pr.
Prešućuje sve hrvatsko, pa je Dubrovnik kao njeki mirakul- nastao sam u zrakopraznom prostoru, vjerojatno je jezik srpski, ali nema kulturne veze s Hrvatima, a sa Srbima trguje i tu i tamo sentimentalizira oko Kosova. Inače je izoliran i samo je u vezi s Italijom.
N.pr. spominje Bartola Kašića jedva-jedvite kao autora gramatike ilirskoga jezika, na 1 ili 2 stranice, u 3 rečenice, a ne kaže da je on određivao u Dubrovniku sve i svja.
Sama je Bojovićeva, ironično, doktorirala na temu Petra Kanavelića (Srbi ga navode češće kao Kanavelovića)- nu ovdje ga samo spominje kao "korčulanskog pesnika". Kanavelić je napisao cijelu knjižnicu i pripadao dubrovačkom krugu. Nu, nezgodno, Korčula, čakavac izvorno (kao i Kašić), ne uklapa se u pansrpske tlapnje.
Knjiga je nabila 460-470 stranica zbog nevelika formata i pričanja o raznim vidovima dubrovačke povijesti i kulture (ne samo književnosti), no to neko značajno djelo, pa i iz pannacionalne vizure- nije. Niti bibliografije ozbiljne, niti dopunskih djela, niti popisa djela autora ili bar knjiga iz kojih se nešto citira. Nema nekih uvida, a bizarnosti (sad već poznata “Staroraška sećanja” Boškovićeva oca služe više za uveseljavanje i komendiju).
Bojovićeva je bila ozbiljna povjesničarka, pa ovo je u neku ruku antiklimaks.
,najveci poraz je po meni Krbavska bitka,gledajuci barem po dinamici koja je uslijedila neposredno potom.
.
Ne samo za vas, već da Srbija ostavi za sobom i Grčku, Italiju... sve pomorske zemlje... ali za Hrvate je to i nacionalni poraz, pretpostavljam 
I šta ćemo sad? Koji su to "naši" (tj. njegovi), a vidimo da nisu Hrvati?
