Možda je isuviše neprecizno reći srpska strana, međutim neki važni dijelovi srpske inteligencije zaista smatraju dubrovačko kulturno naslijeđe (barem književno) - srpskim. Mada se pod tim misli isključivo na književno naslijeđe. Naime, tu mislim u prvom redu na taj određeni "kompromisni" stav koji je sada vodeći na visoko-obrazovnim institucijama u Republici Srbiji (Filološkom fakultetu u Beogradu, Filološko-umetničkom u Kraguejvcu i Filozofskim u Novom Sadu, Nišu, Novom Pazaru i Prištini), odnosno jednim značajnim dijelom je prihvaćeno stanovište Mila Lompara, koji je usvojio definiciju pokojnog Jovana Deretića o dubrovačkoj književnosti kao eventualnoj "graničnoj formaciji" u srpskoj književnosti. Naravno, ukoliko nije to slučaj, onda je u pitanju jednostavno jugoslavensko naslijeđe po kojem se sva srpsko-hrvatska književnost tretira kao domaća, a barokni i renesansni književnici iz jadranskog primorja u tom smislu pišu domaćim, narodnim jezikom.
Zlata Bojović je nedavno objavila i knjigu o istoriji dubrovačke književnosti, sa namjerom da bude studentski priručnik.
Ne neki važniji delovi, već načelno "ljudi od struke" smatraju je (i) delom srpske književnosti ili se izučava u okviru srpske i južnoslovenske književnosti kao regionalna književnot sa svojim identitetom i specifičnostima. Da nije tako, to bi značilo, između ostalog, i prepuštanje čak i onih stvarlaca, koji su se sami jasno izjasnili kao srpski, hrvatskoj književnosti, koja ima tendenciju da to čini, čak i sa onima koji nisu Sloveni i ne stvaraju na narodnom, "slovenskom" jeziku.
Kako je Dubrovačka književnost bila proučavana kao deo zajedničke srpsko-hrvatske književnosti, bez nacionalnog karaktera, kao zajedničko nasleđe, raspadom države, odvajanjem jezika i nacionalnih književnosti, i jedna i druga nacionalna književnost, baštini dubrovačko književno nasleđe kao svoje. Pri tom se u srpskoj književnosti, ne smatra čitavo jugoslovensko tj. srpsko-hrvatsko književno nasleđe kao svoje. Recimo, Krleža. Ili Tin Ujević, koji se smatra i "beogradskim pesnikom", koji je zbirke pesama „Lelek sebra” i „Kolajnu”, pisao srpskom ekavicom, ali ne kaže niko da nije hrvatski pesnik.
Drugi slučaj bi bilo djelo Matice srpske...danas se izdaje Deset tomova srpske književnosti u okviru kojeg se objavljuje i dubrovačka književnost. To je posebno kontroverzno pitanje, koje je svojevremeno isto bilo diglo prašinu kao i Bojovićkin udžbenik. Kao što je to bio prvi put na srpskom tržištu da se pojavi jedna domaća istorija dubrovačke književnosti, ovo (projekat od 2007. godine) što se sada čini je ujedno i prvi put da je ona bila uvrštena. Prethodno od kada je počelo višetomno serijsko izdavanje (Srpska književnost u sto knjiga) 1957. godine nikada to nije bio slučaj. Čak je bilo tih pedesetih i šezdesetih i određenih polemika i govora oko toga da li bi dubrovačka književnost eventualno tu trebala da se nađe, na šta su pojedini kao recimo Miodrag Popović vrlo oštro bili reagovali. A na čelu projekta se nalazi i jedan akademik, što nije nebitna stvar uopšte (Miro Vuksanović).
Na osnovu svega prethodno napisanog, ne vidim da je "posebno kontroverzno", niti kontroverzno da se u okviru Deset tomova srpske književnosti, nalazi i Dubrovačka književnost. Bilo bi "kontroverzno" da je nema.
Sam je Miro Vuksanović rekao da su u antologiji „primenjeni naučno-istorijski rezultati po kojima se dubrovačka književnost renesanse, baroka i prosvećenosti smatra delom zajedničke baštine... potvrđujemo objavljenim tekstovima ono što je u istoriji južnoslovenskih književnosti poznato."
I dodaje:
„Ne prihvatamo gledišta, politička i druga, koja hoće po sadašnjim granicama da razgraniče ono što je nastajalo pre nekoliko vekova. Nije logično, pogrešno je, po sadašnjim važećim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku književnost."
Takođe kaže da je to nasleđe starijih narodnih govora, odnosno "štokavskog narečja kao osnove savremenog književnog srpskog jezika. Isto narečje u svojoj osnovi imaju i novoimenovani jezici čija je matica srpskohrvatski jezik“, navodi akademik.
Prema tome, ne vidim šta je tu kontroverzno, osim ako nije ono što drugoj strani smeta i što želi sve "za sebe" i što, recimo, Iva Vojnovića naziva "hrvatskim književnikom". Mislim da je to kontroverzno.
U jednoj te istoj porodici, Lujo Vojnović pravi Srbenda a brat mu Ivo Vojnović jugoslovenskog viđenja (iako je očito da mu je Srbija milija od Hrvatske, on nije bio Lujin slučaj). Njih je sve izrodio jedan pravi Hrvat, Konstanin Vojnović - čiji je rođeni brat, Đorđe, bio Srbin (čak je ako se ne varam jedan od onih koji su i prešli na pravoslavlje). Tako da ovdje imamo i jedan primjer gdje se posrbljuju djeca Hrvata (kada već često govorimo o obratno). Sada izvlačim iz sjećanja, ali mislim da se i recimo Ivova mlađa sestra Eugenija smatrala Hrvaticom.
Lujo Vojnović je izaziti Srbin, ili "pravi Srbenda", kako ti reče, ali to ne poriče i njegovo jugoslovenstvo, kao što je slučaj sa mnogima, verovatno i sa većinom. To tada nije bio problem. Ivo Vojnović je bio hapšen kao Srbin i srpski špijun, kao što sam rekao, i bio je takođe Srbin, ali možda ne tako "gorljivi" iliti "srpski nacionalista", kako bismo možda danas rekli. Ali naravno, to ništa ne menja.
A ovo što pišeš za njihovog oca je besmislica, kao i za strica. Oni su kršteni kao pravoslavni, pa ih baba katolkinja prekrstila u katoličanstvo. Da li su se vratili na pravoslavlje, ne znam, trebalo bi proveriti, mislim da Đorđe jeste, kao što kažeš. Ali i u hrvatskim izvorima sam našao da lepo piše kako je Konstantin bio Srbin, a ti ga sada proglašavaš "pravim Hrvatom". Imaš neka dobra promišljanja, a onda odjednom izbaciš nešto što me uvek zabezekne.
Takve stvari nikad nisam mogao da razumem kod tebe.
