Ok,da otprilike odgovorim Koru I Slavnom(ili Slavanu?)
Izvinite drustvo,nemam vremena diskutirati,posao itd,ali vidim da smo se oko nekih stvari slozili,oko nekih nismo i to je u redu,ja sam otpr rekao iz čega izvodim da je Dubrovnik hrvatski grad,priznajem utjecaj srpskih ljudi i ideja na grad u 19.stoljeću kao i utjecaj te strujanje krvi iz zaleđa prema Dubrovniku i tom djelu obale tokom cijelog srednjovjekovlja i novovjekovlja.Ono s čim se ne mogu složiti jest to da je hrvatska ideja nasilno nametnuta(ne možeš to baš tek tako odrezati nožem a iluzorno mi se čini kako katolici,Slaveni Dubrovnika listom pristaju uz srpsku ideju ko opareni da bi potom "presvukli kaput"koje desetljeće kasnije.Ono što prihvaćam je da je srpska,tj moderna srpska ideja imala određen utjecaj na dio intelektualaca i dio naroda.Koliki je taj dio ja ne znam,Tolja kaže da se radi o stotinama,e sad,ako ima netko bolji podatak,naročito od njega,neka stavi.
Dakle,o srpskom imenu u Dubrovniku,tj udjelu srpskih ljudi,ideja i sl u Dubrovačkoj baštini možemo pričati 500 godina,ali nitko od nas Hrvata neće pristati na to da je Dubrovnik srpski grad,u kontekstu potpunog izbacivanja hrvatskog elementa.To je naprosto nonsens iz barem 10-ak razloga.Naprosto nerealno je govoriti o tome ako se 92%ljudi tamo danas izjašnjava kao Hrvati,a još je u 19.stoljeću tamo hrvatski identitet zaživio na današnji način s tim da se srpski nudio kao alternativa te je u izvjesnoj mjeri i prihvaćen te da je taj,uvjetno rečeno novi,hrvatski identitet smjenio onaj dubrovački,partikularni koji nije zarezivao ni Srbe,ni Hrvate,ni Turke ni Mlečane ni bilo koga,bar ne kad je u pitanju obrana svoje samostalnosti.
Ne interesiraju me pretjerano tvrdnje o "iskonskom srpstvu","iskonskom hrvatstvu" i sl,mislim da je to uvelike promašaj s obzirom na proces formiranja nacije iz raznih mikro i regionalnih identiteta u jedan viši,moderni identitet,misaoni konstrukta krvna dimenzija je podložna tumačenjima koja ne uvažavaju pitanje identiteta i objektivnih mogućnosti tadašnjih ljudi,nacija i srodstvo naprosto nemaju veze jedno s drugim iako je u 19.stoljeću kroz pregažene ideje vjerovano u "zajedničko porijeklo"neke nacije.Davno odbačeno.
Zabavan primjer tih mikro identiteta su bili recimo Split,Trogir i Omiš,koji su se klali nemilice nekoliko puta kroz povijest za posjede a sad su u istoj županiji RH,hoću reći,identitet evoluira,možda se nama upravo sad nudi jedan još širi,europski identitet,možda se za 400-500 godina ponovno neće znati ko je Srbin a ko Hrvat,tj nacije možda budu na đubrištu istorije.
Slavnom Slavanu
Da, složili smo se oko nekih stvari.
Mislim da ne moramo ništa izvoditi, ja barem to ne radim. Dubrovnik je danas hrvatski grad, nalazi se u Hrvatskoj, u njemu žive Hrvati većinom i za mene je to činjenica, koju ne dovodim u pitanje, niti imam problema s tim.
Što se tiče toga da je hrvatska ideja nasilno nametnuta, ako se trudimo da budemo objektivni, koliko je to moguće, onda možemo reći da je to relativno i ne možemo posmatrati stvari crno-belo. Jednim delom, i svakako u nekim kasnijim periodima, kada je uhvatila korena, hrvatska ideja se razvijala, ali je na poečtku, od pravaša, i na kraju, od ustaša, ona započeta propagandom i silom, a silom je i zapečaćena. Ako su Frankovi pravaši na svečanosti otvaranja Gundulićevog spomenika vikali "Srbe na štrik", ako su im se razbijale i palile radnje i stanovi, onda ne možemo reći da to nije nasilno. O ustašama da i ne govrim. Pretpostavljam da ti se ne dopada što su to radili neki Hrvati, ali to ne možeš, a možda i ne želiš negirati, iako smo skloni revitalizaciji kada se radi o nečemu lošem što su počinili "naši".
Da, možemo pričati o srpskom imenu, o udelu i uticaju srpskih ljudi i ideja na grad u XIX veku, i uopšte u dubrovačkoj baštini 500 godina, kao i uticaju i strujanju krvi iz zaleđa prema Dubrovniku - sve ono što si nabrojao. I to što nećete pristati da je Dubrovnik srpski grad je razumljivo, jer on to danas nije i već sam rekao na početku, pa da ne ponavljam. Jedino bih dao malu napomenu, a to je da je hrvatski identitet
na današnji način zaživeo u XX veku (iako je začetak krajem XIX veka), a to potvrdio i činjenicom, da je Srpska stranka bila na vlasti do 1899. Tako je i hrvatski identitet
alternativa srpskom, a ne obratno, mada nije sada to bitno. Takođe, ne isključujem ni to što pišeš da je hrvatski identitet kod nekih ljudi smenio taj dubrovački, koji nije bio jasnije definisan, naročito među prostim pukom.
Tako ne bi smelo nigde i nikada više da se negde napiše kako su Gundulić ili Bošković hrvatski pesnik i hrvatski naučnik; Gunduluć čiji je ovaj poslednji potomak bio Srbin, i Bošković čiji je otac, obilazio i opisivao pravoslavne srpske manastire, te ih darivao, a od pravoslavnih sveštenika iz Mileševe dobio povelju o plemićkom poreklu Boškovića, te svome Ruđu obezebedio da se bavi naukom, jer bez toga u to vreme ne bi mogao biti primljen u društva učenih ljudi...
Ili Ivo Vojnović, konte užički, koji se naziva hrvatskim književnikom, a osim što se zna da je Srbin, bio je uhapšen i utamničen kao "srpski špijun". A sam Ivo je pisao:
"U tome jadnome, zarobljenome Zagrebu kad ne mogu da govore o ničemu, jer im je brnjica na ustima, onda se bave osobnostima i glupostima. Megju ovima jest jedna od najmilijih: napadati na mene!... Da sam čovjek kao što su svi drugi u Zagrebu, ja bih napao i ljude i mjesto u kojem sam tako traktiran. Jer napokon ja nijesam nigdje, ni u Dalmaciji, ni u Srbiji, ni u Češkoj, ni u Austriji, ni u Italiji, igda bio uvrijegjen, popljuvan nego samo u Zagrebu i od Hrvata."
A ima još dosta toga, da sad ne zauzimam prostor.
A njegov rođeni brat Lujo piše:
"A da otvoreno rečemo dosadila je našemu svetu zloupotreba imena Hrvat, hrvatski, ta zloupotreba ne dolazi iz jedne narodne potrebe, ona izvire iz logora izvesnih elemenata koji sa nevjerovatno vještom propagandom iskoristiće beskonačnu bezazlenost hrvatskih masa, sa hipnotičkom moći odvratili narod od njegovih životnih potreba i ucrtali mu u žile otrov ludila, gonjenja. Do reke koja deli Srbiju od svega što je strogo centralistički Hrvatsko, i na tom prostoru rovarnica neprestano radi, malj na nakovnju ponavlja neprestano jedan jedini plemenski ton. Ogradio se najpre plot, pa se ogradila ograda, najzad zid nalik na onaj kojim Kinezi branijahu od nasrtaja." (Vreme", januar 1938).
I sad mi reci da nije bilo prisile, nametanja, raspirivanja mržnje.
I danas jednog Iva Vojnovića predstavljati kao hrvatskog književnika? I Vojnoviće kao Hrvate? Napadali na jednog od najtalentovanijih pisaca toga vremena, zato što je Srbin, a danas ga slave?!
Srušili Teslinu kuću u ratu samo zato što je bio Srbin, a bio je velikan i građanin sveta, a sada ga stavljaju u promo spot uz poruku kako su "Hrvati dali svetlost svetu"?!
Koja je to šizoidnost, licemerje, šta li je...?
I šta čovek na to da kaže?
Evo ja ću ovo:
Ono što je glavni problem, ne sa tobom, nego je prisutno u određenim krugovima, pa se odatle širi u hrvatskoj javnosti, i što je za mene problem, kao i za većinu
s ove strane, verujem, što se iz svega, prethodno navedenog, što si rekao i ti, a ne samo ja, mora poštovati pravo srpskog naroda na dubrovačku kulturnu, ali i drugu baštinu (recimo kuće, zdanja srpskih porodica), i da sve što je nastalo u Dubrovniku dok nije imao jasan hrvatski karakter, ili su se njegovi stvaraoci izjasnili kao Hrvati, pripada našoj zajedničkoj baštini! Takođe, svi oni koji su se jasno izjasnili kao Srbi, pripadaju srpskom nasleđu. I onda bi sve bilo rešeno. Finito.
Vec sam napisao, sve je to posledica kompleksa jednog Starcevica koji je ocigledno tesko bio ozlojadjen od strane Srba. Takvo jedno ucenje je vidjeno od strane AU i Vatikana kao sjajan nacin za njihovu penetraciju na istok. Postoji jedan celi kompleks mera koje je katolicka crkva u Hrvatskoj preduzimala kako bi se sto vise smanjio uticaj panslavizma na Hrvate i kako bi se isti drzali sto dalje od ostalih Slovena. Cuveni katolicki kongres iz 1900 je definisao mnogo toga sto ce posle uticati na definisanje savremenog hrvatstva. 
