Srpsko ime u Dubrovniku

[Игорь]

* 20.11.1754. su crkveno-narodni poglavari Srba u Dalmaciji napisali zajedničko pismo. Ono predstavlja samosvijest dalmatinskih Srba:

"Mi, slaveno-srpski narod grčkoga zakona istočne crkve, koji se nalazimo pod vlašću Vaše prejasne Republike u predjelima: Ercegnovoga i Risna, Neretve, Imockoga, Spljeta, Sinja, Knina, Šibenika i Zadra, i u svoj provinciji koja je pod upravom Njegove Preuzvišenosti generalnog Providura Dalmacije i Albanije, padamo svi skupa jednodušno i zajednički, svjetovnjaci i duhovnici, sviju staleža i dobi, pred noge Vaše Svjetlosti."

Oni mole da dobiju vladiku "...od našeg srpskog jezika i grčkog obreda istočne crkve." Predlažu da arhijerej Dalmacije bude D. Novaković, koji "naš srpski jezik" razumije.

Препис целокупнога писма.

- Н. Милаш, Списи о историји православне цркве у далматинско-истријском владичанству од XV до XIX вијека, 1899 , стр. 362. - 263. -
http://openlibrary.org/books/OL2487...e_crkve_u_dalmatinsko-istrijskom_vladičanstvu

 

[Игорь]

Onda Ivan Lucić, 1666. godine u svojoj slavnoj knjizi (gdje je i pop Dukljanin prvi put latinska verzija objavljen): "Ipak Dalmatinci i Sloveni, koji su im susjedi, ne zovu jezik slovinskim nego hrvatskim ili srpskim prema tome kojim dijalektom govore"

Dalmatae tamen, ipsisque contermini Slavi , linguam Slavam non dieunt, Hrvatam vel Srblam, prout cujusque dialectus est.

- Ivan Lučić - De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666, str. 281. -
http://books.google.rs/books?id=GIR...ce=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false

 

[Игорь]

26.08.1719. katolički nadbiskup di Rodi piše u Rimu kako šibenički biskup Stefan pokušava obilaženjem Srba da ih integrira u mletačku državu.
(tenti d'intrudersi in visitare tutti li Serviani, che abitano nel dominio di questa republica in quelle parti)

"...tenti d'intrudersi in visitare tutti li Serviani, che abitano nel dominio di questa republica in quelle parti..."

- Никодим Милаш, Списи о историји православне цркве у далматинско-истријском владичанству од XV до XIX вијека, 1899, стр. 110. - 111. - 

 

[Игорь]

1550. godine dubrovački pisar (neimenovani) zapisuje da piše "srpskim jezikom"

У 21. броју Јагићевога Архива за словенску филологију се помиње тај запис.
Било би лепо ако би нам неко ко зна немачки превео шта ту мало пише, ако има нечега што није већ речено. =)

Archiv-fur-slavische-Philologie, knjiga XXI, Berlin 1899, str. 500.
http://www.scribd.com/doc/146198686/Archiv-fur-slavische-Philologie-21

 

[Mrkalj]

У 21. броју Јагићевога Архива за словенску филологију се помиње тај запис.
Било би лепо ако би нам неко ко зна немачки превео шта ту мало пише, ако има нечега што није већ речено. =)

Archiv-fur-slavische-Philologie, knjiga XXI, Berlin 1899, str. 500.
http://www.scribd.com/doc/146198686/Archiv-fur-slavische-Philologie-21

IV Slovenski tekstovi XV. i XVI. stoleća iz Dubrovnika i Stona.

Slovenskim tekstovima XV. - XVI. stoleća koje sam predstavio u Arhivu XIX, str. 52 mogu da ponudim dodatak. Generalno, radi se o dokumentima na ćiriličnom pismu.

Trgovci, zanatlije i seljaci radili su pod uticajem susedstva gde je ćirilično pismo bilo rašireno: u Bokokotorskom zalivu, Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni i priobalnoj Dalmaciji, posebno u Makarskoj i komuni Poljice između Omiša i Splita, još daljima od ovog alfabeta.

S druge strane, u isto doba, latinski obrazovano plemstvo i puk Dubrovnika za slovenske tekstove u pisanju su koristili latinsko pismo.

Paralelna upotreba ćirilice i latinice očigledna je i iz potpisa Dubrovčana na italijanskom u izdatim dokumentima zemalja balkanskog poluostrva.

Među svedocima u aktu izdatom 6. marta 1497. u Vrhbosni (tj. Sarajevu) potpisala su se dvojica ćirilicom: Ја Ђура Рутошевић јесам свĕдок више реченому писму. Ја петар Раделић јесам свĕдок овомуј писму више реченому. Takođe na jednom dokumentu iz Srebrenice od 25. Novembra 1490: Миљко Прибинић, слуга госпоцтву ви, per Zane di Polo Stiepaxinouich v. ss., Радич Остојић слуга ваш. [Diversa Cancellarie 1489, sv. 121 v., 218 v. O trogovačkoj porodici Radeljić vidi gore kod Krističevića (napomena) i Nalješkovića, str. 464, 480, 510.]

Pod pojmom »parzogna« (deobа) između Ruschus-a i Matchus-a, braće preminulog Joh. Matchouich-a dolepotpisani u Sofiji 1. decembra 1498 »in domo habitationis olim dom Stephani Giurasseuich«, latinski od »presbiter Stephanus Georgij, capellanus mercatorum Sophie«, svedoci Damian de Dobrassin, Polo de Zohane Jelich, Zorzi Radossalich, Stephano Mar. de Gradi, Polo de Lorenzo potpisali su se latinskim slovima, kao i zaključna strana Ruscho Jouanouich, ali njegov brat ćirilicom: Ја Матко Јовановић, брат Русков, нахођу се контенат (contento; zadovoljen, prim. Mrkalj) од свега што гођер се достоји у врх реченом писму. [Diversa Notarie 1499. sv. 133]

Pod svedocima u testamentu iz Novog Pazara Johannes-a Radognich-a umrlog 1522. jedan se Albanac potpisao ćirilično: И ја Никола Шарчев Арбанасин сведокоју сверху (sic) писанога [Diversa Notarie 1522. sv. 69].

Na jednoj italijanskoj »fine remissione« iz Vrhbosne od 1540. jedan jedini potpis je ćirilični Ја Марин Раичев(и)ћ јесам свиедок, како чух оби стране [Diversa Cancellarie 1540. sv. 51].

13. aprila 1550. Stephan Radossaglich i Andrea di Matheo Saxo međusobno su izmirili svoje račune u Beogradu. Pored italijanskog potpisa Gozze itd. jedna od strana potpisala se ćirilično: »Subscriptio(nem) lingue seruiane [tako prvi put, inače uvek lingua sclaua] feci (tj. dubrovački pisar) hie scriptam per Nie. Pasq. de Primo, cancellarium dicte lingue, de mandato d(ominorum) c(onsulum): 1550 миесеца априла на 13 у Биограду. Ја Стиепан Радосалић потврђујем речено писмо, да има учинити, како одзгара говори и јоште афирмам (affirmare; potvrđujem, prim. Mrkalj), kako odzgar govori« [Diversa Cancellarie 1550. sv. 181 v.].

Ovakve ćirilične potpise dubrovačkih trgovaca takođe nalazimo na dokumentima iz Italije.

Datirana 20. juna 1523. u Ortonu (okrug Lanciano, pokrajina Chieti) jesu »littere cambii« (korespodencija, prim. Mrkalj), italijanski napisana, sa potpisima: Luca Biag. de Nale, Stephan Milosceuich, »jа Радич Остојић примих дуката XXII«, Gabrielle di Martholo de Gabrielle kao svedok, »quando si pagò sopradicto cambio ad Radiz Hostoich, fratello de sopradicto Marcho presente et Ser Zugno Mar. de Gondula et Ser Thomaso Ben. di Bona, et questo fo a di 4 luglio 1523« [Diversa Notarie 1522. sv. 148 U pianju jei sti gorerečeni Radič Ostojić, 1490. Srebrnica.].



.... nastavlja se....

 

[Игорь]

6. 1605. godine: a) Jakov Lukarević piše o "pjesnicima srpskim" (?)
b) ovo mi je samo malo smiješno, Lukarević piše da je car Stjepan Dušan umro "18. decembra, koji Srbi nazivaju prosjenac" lol

[ Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 18 ]

[ Copioso ristretto degli annali di Ragusa. -Ragusa, Trevisan 1790 ]
http://books.google.rs/books?id=aStXAAAAcAAJ&printsec=frontcover&hl=sr

 

[Игорь]

1564. године поставља дубровачки сенат писара за писма на српском језику следећим речима :

Prima pars est de dando onus linguae servianae Francisci de Primo ...

[ Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, 115, 1893, str. 204. ]

 

[Urvan Hroboatos]

Svi ovi jadni pokušaji padaju na praktički svim poljima.
Nitko nije odgovorio na tričava pitanja:

*kako to da nijedan tekst iz Dubrovnika, pisan na slavenskom/južnoslavenskom
njekom dijalektu- jezik svoj ne zove srpskim ili slično ? A zove ga neprestance slovinskim
i ilirskim, više puta hrvatskim, njekoliko puta bosanskim, dubrovačkim...nu, srpskim- nikada.
Napose kod kreativnih spisatelja. A u rječnicima i sličnim djelima (Miklaja, Stulli) izjednačuju
se pojmovi "hrvatski" i "ilirski", od samih pisaca, što je i navelo uglednog slovenskog slavista
Matiju Murka da u svom bitnom djelu o reformaciji u južnoslavenskim zemljama
da kaže da odustaje od navoda za hrvatski jezik od 16. do 18. st., jer su hrvatski, slovinski i ilirski
značili jedno te isto.

I to ne samo iz Dubrovnika, nego iz cijele Hrvatske i BH- samo Hrvati zovu svoj jezik
slovinskim ili ilirskim ( u Zagrebu, Senju, Splitu, Zadru, Šibeniku, Sisku,
Ozlju, Požegi, Đakovu, Budimu, Pečuhu, Olovu, Varešu, Sarajevu, Vrlici, Sinju, ..)
dok muslimani i pravoslavni nikada. Ovi potonji tek u njekoliko
pokušaja nakon upijanja toga ideologema tijekom kontakta s Austrijom u 17-18. st., no nikad
kao narodno ime- zato su uostalom bili žestoki protivnici Ilirskoga pokreta, dok su se bosanski i
hercegovački Hrvati baš preko njega i formalno uključili u hrvatski nacionalni korpus, od Jukića do
Martića.

* spominjanje "lingua serviana" je s jedne strane refleks sjećanja na srpske pisare, ljude
školovane na srbijanskim dvorovima, a s druge oznaka za ćirilicu. I ništa više. Svi ti idiomi, lingua seuiana i sl.
najčešće znači da se prevodilo s ćirilice na latinicu (tako Ignjat Đorđić kaže da prevodi "ex lingua seviana").
Sve je to do kraja razjašnjeno na skupu o hrvatskoj ćirilici, zbornika koga će izaći u sljedećim mjescima.
I taj su fosil najviše, iako ne isključivo, gurali stranci, na talijanskom i latinskom, kojima
nije bilo jasno što je i koji jezik (a ni domaćima, kad Kotoranin Maro Dragović 1654. piiše posvetnu pjesmu
Bartolu Kašiću u kojoj kaže da je ovaj pronio slavu hrvatskoga jezika do ledenog mora- Dragoviću je očito "hrvatski jezik"
opći pojam za slavenske jezike; slično, njemački časnik 1582. prama Bihaću piše o "Churulika oder Chrabatische Sprache"-
očito miješanje jezika i pisma).

* glede književnosti, situacija je još besmislenija, jer hrvatska dopreporodna štokavska književnost
sa srpskom nije imala veze. To je nješto što je jasno svakomu:
http://www.matica.hr/vijenac/478/Na Istoku ništa novo!/
a što je, čini se, ušlo i u tvrde ruske glave:
http://philatelia.ru/classik/countries/?id=2664
http://philatelia.ru/classik/countries/?id=930

 

[Pumpaj Dinstanović]

Urvane Hroboatose, mislim i da nije ni suština da se daju nekakvi odgovori na nekakva suštinska pitanja već samo navrši kompilacija, slična onima na srodnim temama. Tako da ne može ništa pasti, a nikakva objava izvora ne može biti jadna.

Treba raspraviti o svim ovim pojedinačnim slučajevima na kritički način, i tek onda, kada se apsolutno svi sakupe i obrade, doći do nekakvoga zaključka; na čemu tema za sada nije ni na putu a što joj ako se ne varam trenutno nije ni svrha (a to niti bilo kada je bila otvorena).

 

[D U K Lj A N I N]

hehe

Tema se zove - Srpsko ime u Dubrovniku, a stalno se prikazuju pomeni srpskog jezika. Pa što se ne preimenuje tema u - POMENI SRPSKOG JEZIKA U DUBROVNIKU?

 

[Игорь]

3. "srpski pisar" Nikša Zvjezdić 1447. godine

7. мај 1447. године - помиње се српски писар дубровачке опћине: кнез и судије дубровачке "рекоше Никше Звијездићу, дијaку српскому, да упише све по реду."
Уједно, овде се спомиње 20 српских кметова и српски пристав.

[ Spomenik srpske kraljevske akademije, XI, Spomenici srpski, Beograd 1892, str. 85-86. ]

 

[Игорь]

7. 1638. godine piše na jednom oglasu da se on proglašava "na srpskom jeziku, da ga svatko može bolje razumjeti".

[ Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 19 ]

 

[Pumpaj Dinstanović]

Tema se zove - Srpsko ime u Dubrovniku, a stalno se prikazuju pomeni srpskog jezika. Pa što se ne preimenuje tema u - POMENI SRPSKOG JEZIKA U DUBROVNIKU?

Ima nekog smisla u tome što pišeš, ali tema ipak nije ograničena samo na to - postavljane su informacije o Srbima kod Anselma Bandurija, te je čak na ovoj stranici postavio ИгорИнгва nešto i o srpskim pjesnicima ako se ne varam.
No, sve u svemu, DUKLjANIN-ova opaska je u izvjesnoj mjeri na mjestu i zaista bi trebalo dosta proširiti okvire pisanih izvora koji se razmatraju. Evo posebno za DUKLJANIN-a, nešto što će vjerovatno njega interesovati - vezano za Srbe Zećane:

Dubrovački hroničar (1551-1615), franjevac Jakov Lukarić (Đakomo di Pjetro Lukari) iz čuvene plemenite porodice, sastavljao je krajem XVI ili početkom XVII stoljeća određene Anale. Oni su prvi puta bili objavljeni 1605. godine u Veneciji, i spadaju u jedan od značajnijih dubrovačkih izvora tog vremena; Djelić u kojem Lukari piše o mnoštvu Srba u crnogorskim krajevima:

DUKLJANIN-e, zahvaljujem na održavanju teme u dobrom smjeru.

 

[Casino Royal]

ИгорИнгва[/I] nešto i o srpskim pjesnicima ako se ne varam.

Pročitao sam kompletnu Đerićevu knjigu. Korisna je, ali je Đerić maksimalno tendenciozan. U spomene je ukljičivao falisifikate, zatim je ponekad nedoslijedno citirao izvore i kratio ih, a katkad i proizvoljno tumačio.
Evo, ovo je upravo jedan takav slučaj sa "dubrovačkim srpskim pjesnicima".

Kaže da su tu srpski pjesnici zapravo dubrovački pjesnici jer srpskih pjesnika tada nije ni bilo? Kako nije bilo narodnog stvaralaštva - narodnih pjesnika? Pa zar nemamo još ranije u XV vijeku zabilježenu bugaršticu čak u Italiji? Pa u XVI na Hvaru? Očito je da su postojali narodni stvaraoci - pjesnici koji su opjevavali sukobe hrišćana sa Osmanlijama. I te njihove pjesme prenoslile su se u narodu a tek je poneku poneko "uhvatio" i zabilježio na papir.
Uostalom gore se jasno navodi da su se dubrovački trgovci našli "stolnom Biogradu" - kako ih je Đerić od trgovaca pretvorio u pjesnike nije mi baš najjasnije? Kao što mi nije najjasnije kakve veze ima riječ "piansero" sa dokazivanjem da su ti srpski pjesnici baš Dubrovčani? I kakve veze sa svim tim ima Vetranićeva pjesma "Tužba Budima grada"?

 

[Marin80]

hahaha Opet jedan pomen Srba (u smislu religije) u milion dokumenata. hahaha

Velikosrpske fantazije otimanje svega sto vrijedi kod Hrvata i proglasiti srpskim.

 

[Игорь]

Pročitao sam kompletnu Đerićevu knjigu. Korisna je, ali je Đerić maksimalno tendenciozan. U spomene je ukljičivao falisifikate, zatim je ponekad nedoslijedno citirao izvore i kratio ih, a katkad i proizvoljno tumačio.
Evo, ovo je upravo jedan takav slučaj sa "dubrovačkim srpskim pjesnicima".

Морам напоменути - оне редове, у којим се говори о дубровачким песницима, поставих у целости овде као слику јер ме је мрзело тада преписивати само неке одређене делове. Ђерићеву књигу сам користио као смерницу к другим изворима.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pročitao sam kompletnu Đerićevu knjigu. Korisna je, ali je Đerić maksimalno tendenciozan. U spomene je ukljičivao falisifikate, zatim je ponekad nedoslijedno citirao izvore i kratio ih, a katkad i proizvoljno tumačio.

Đerićeve zaključke ne treba koristiti, pa niti se previše ni osloniti na ono što doslovno citira, već samo upotrebiti kao određeni putokaz prilikom prikupljanja i istraživanja izvora.

Njegovo istraživanje je obavljeno početkom XX stoljeća i objavljeno sa jednom vrlo jasnom namjerom - da se opravdaju granice velike srpske države, kojoj bi trebalo pridružiti Crnu Goru sa sjevernom Albanijom i značajni dio zemlje na zapadu, u Austro-Ugarskoj monarhiji. Njegova hrestomatija ..po zapadnijem krajevima je samo jedno od dva tu djela; drugo se bavi srpskim imenom u Makedoniji i polemikom sa bugarskim nacionalistima. On je ako se ne varam pisao i na francuskom i učestvovao na okruglim stolovima u Francuskoj u to vrijeme, koristeći sve ove izvore kao argument kojim bi se ograničio srpski etnički prostor pod osmanskom i habzburškom vlašću, te koje granice jedinstvene srpske nacionalne države bi bile sa stanovišta nauke utemeljene. Ako se ne varam, Đerić je bio protiv Jugoslavije i zalagao se izričito za nekakvu veliku Srbiju.

Mnogo je srčaniji bio u slučaju Maćedonije; tamo izbija maltene bugarofobija i vrlo žestoko srbovanje; očito je emotivnije Staru i Južnu Srbiju doživljavao, ali rekao bih i da je u određenom smislu bio i ograničen oskudicom u izvorima koja je karakteristična za osmanske prostore, kada se porede sa habzburškim.

Evo, ovo je upravo jedan takav slučaj sa "dubrovačkim srpskim pjesnicima".

Kaže da su tu srpski pjesnici zapravo dubrovački pjesnici jer srpskih pjesnika tada nije ni bilo? Kako nije bilo narodnog stvaralaštva - narodnih pjesnika? Pa zar nemamo još ranije u XV vijeku zabilježenu bugaršticu čak u Italiji? Pa u XVI na Hvaru? Očito je da su postojali narodni stvaraoci - pjesnici koji su opjevavali sukobe hrišćana sa Osmanlijama. I te njihove pjesme prenoslile su se u narodu a tek je poneku poneko "uhvatio" i zabilježio na papir.
Uostalom gore se jasno navodi da su se dubrovački trgovci našli "stolnom Biogradu" - kako ih je Đerić od trgovaca pretvorio u pjesnike nije mi baš najjasnije? Kao što mi nije najjasnije kakve veze ima riječ "piansero" sa dokazivanjem da su ti srpski pjesnici baš Dubrovčani? I kakve veze sa svim tim ima Vetranićeva pjesma "Tužba Budima grada"?

Tako je. Bila je rasprava već jednom o tome prije par godinana forumu (kada sam bio pokrenuo baš sličnu temu)...Srpski pjesnici se ne odnosi na dubrovčane već na srpske pjesnike, u sličnom onom stilu u kojem onaj hrvatski pjesnik sa Hvara, Petar Hektorović, aludira na srpske pjesnike...

 

[Konstantin Veliki]

Velikosrpske fantazije otimanje svega sto vrijedi kod Hrvata i proglasiti srpskim.

Tacno ali to ne opravda da aplaudiras coveku koji prica gluposti.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Velikosrpske fantazije otimanje svega sto vrijedi kod Hrvata i proglasiti srpskim.

To što je jedan Dubrovčanin sastavio jedan spis početkom XVII stoljeća je velikosrpska fantazija i otimanje svega što vrijedi od Hrvata?

 

[Marin80]

To što je jedan Dubrovčanin sastavio jedan spis početkom XVII stoljeća je velikosrpska fantazija i otimanje svega što vrijedi od Hrvata?

Opcenito ovaj pdf istorija je pun fantazija, neistina i velikosrpske propagande sto znas i sam.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Opcenito ovaj pdf istorija je pun fantazija, neistina i velikosrpske propagande sto znas i sam.

Ne bih se složio. Kako dok sam bio moderator, a tako i ranije ali i sada ovaj podforum se održava na dosta visokom nivou. Diskusija na temi o Bosni susjedna je vrhunska, a na temi Bečko-berlinska su do bespremca razbijeni stavovi srpskih novoromantičara.

Sve fantazije, neistine i propagande (ne samo srpske) su razobličene, isjeckane i dekonstruisane...i idemo i dalje.

 

[Лекизан]

Opcenito ovaj pdf istorija je pun fantazija, neistina i velikosrpske propagande sto znas i sam.

И то каже човек који једну смислену реченицу не може да напише већ константно спамује све теме на којима се појави оваквим одговорима, ако ниси још савладао србски језик тражи од учитељице да ти врати паре од школовања, не смарај нас овде са тим.

 

[Mrkalj]

Ovaj naš Mario Grkoistočević mnogo se "je", bre, zaleteo.

Tek nakon što su Srbi u 19. stoljeću prema uzoru na hrvatski književnojezični model reformirali svoj književni jezik, počeli su, odsječeni od vlastite tradicije, svojatati stariji hrvatski književni jezik i njegovu baštinu.

Možemo zaključiti: dubrovačka književnost ni po jednom kriteriju nije sastavni dio srpske književnosti.

E pa sad, može biti da je srpska po kriteriju jezika kojim se Srbi služe; sam si rekao, Mario.

 

[Mrkalj]

prema uzoru na hrvatski književnojezični model

Ne, nego "na prosto srpski":


Emanuil Janković: Blagodarni sin (1789)

Spojler

(prevod nemačkog dela Johana Jakoba Engela)
Lajpcig, Nemačka, 1789
Cobiss Id: 68109575
Jezik: srpski

ЕНГЕЛ, Јохан Јакоб
Благодарни синЬ : Сеоска весела игра у едномЪ деиствїю / на просто
Сербски Еман. ІанковичемЬ. - У Лаипсигу : Щампано кодЪ господ. Таибела,
1789. - [2], 1-37, 40-44 стр. ; 18 cm.

Новаковић 97; Кириловић 108; Михаиловић 221; Панковић 166. Брковић 93. -
Аутор дат према Михаиловићу. - "Налази се на продаю у Пещи у белои ружи кодъ
господара Павла Дїеманди."--> насл. стр.Брковић 378

Blagorodni sin. Seoska vesela igra u jednom djeistviju stavljena na prosto srpski Emanuilom Jankovićem. U Lajpsigu 1789.

(...)

RANISAV: Na ručak? Peru mog na ručak? Međ onoliku gospodu?

POP: "i sa mnom se pozadugo razgovarati, mene i djela moja pohvaliti. Naposletku me je pitao, tko je roditelj moj, i otkud sam?"

RANISAV: (smeje se tajno) Dakle sam se i ja udostojio česti, predmjetom carskago razgovora biti. Dalje, dalje, čitaj, šta mu je odgovorio.

POP: "Ja sam mu imenovao naše selo. Vaše veličestvo rekao sam, Vaši podanici su svi Vaši podanici; a ako je onaj izmeđ nji' najdostojniji, koji najčistije, najiskrenije i najblagorodnije srce ima, koji svoga monarha neiskazano ljubi; tako se smem usuditi reći, da je jedan dostojinjejši Vaš podanik, moj otac. On je moja dika i moja jedina radost. Ni oni, koji su učastnikom rajske radosti bili, nisu ovaku radost i dobronravnost moji' roditelja pomislim. On je (otac moj) sama čestitost. U njemu se sojedinivaju sva dobra svojstva."

RANISAV (s vozdvignutim rukama) Milostivi bože! milo detence! dragi Pero! tako mi je, kao kanda ga vidim i čujem besediti.

(...)
​

 

[Max13]

Vatikan je stvorio Hrvate kao “umjetnu naciju”, a zapravo se radi o Srbima-katolicima.Dubrovnik,kojeg su u 19. veku nazivali „Srpska Sparta“, je bio srpski trgovački, duhovni i primorski centar. Stanovništvo sa prostora Dubrovačke republike je čak sve do početka 20. veka zadržalo srpski identitet.To što su Dubrovčani ispovedali katoličku veru, kao i Hrvati, ne govori ništa o srodnosti Dubrovčana i Hrvata. U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom delu Balkanskog poluostrva.U Dubrovniku je hrvatsko ime nepoznato sve do sredine 19. veka kad, posle pada Napoleona, nova sila u tom delu Jadrana, Austrija, u Dubrovniku i njegovom zaleđu (Konavle) nalazi katolike koji se, gle čuda, osećaju i izjašnjavaju kao Srbi.Nošena iskustvima sa prostora Dalmatinske Zagore, Hrvatske, Slavonije, Žumberka, Carska kancelarija u Beču donosi odluku da na katoličanstvo Dubrovnika i zaleđa umesto srpstva kalemi hrvatstvo, kao najbližu entitetsku odrednicu.Tako je počela kroatizacija Dubrovnika.Ono što danas imamo u gradu ispod Srđa, u Konavlima, hrvatstvo zasnovano na mržnji prema Srbima, delo je bečkog dvora i Katoličke crkve. Onome ko ne poznaje istoriju Dubrovnika, ali stvarnu, a ne falsifikovanu, zaista izgleda čudno da taj grad, ovakav kakav je danas, sa okolinom, pre samo stotinu i nešto godina nije imao gotovo nikakvih dodira sa hrvatstvom.1874. se u Dubrovniku osnivaju: Pevačko društvo “Sloga”, Dubrovačko radničko društvo, Dubrovački glazbeni zbor, a 1887. i Zadruga Srpkinja Dubrovkinja. Zatim, slede: Srpska dubrovačka akademska omladina – 1900, “Srpska zora” – 1901, Gimnastičko – sokolsko društvo “Dušan Silni” – 1907. i Matica srpska – 1909. Ćirilična izdanja knjiga i novina, izdavana su u štamparijama Pretnera i Mate Gracića.Jedan od najuglednijih novčanih zavoda u Dalmaciji, bila je Srpska štedionica u Dubrovniku.U kalendaru „Dubrovnik“ za prostu 1898. godinu, štampanom u dubrovačkoj Štampariji A. Pasarića, nalazimo, uz ostalo, i podatak kojim jezikom se u to vreme govori u Dubrovniku i to, stoji u kalendaru, „govor u kući“. U Dubrovniku je sve do u XVI. veka delovala slavenska kancelarija, gdje su se dokumenti pisali – ćirilicom.Od 11.177 stanovnika Dubrovnika njih 9.713 izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Italijanski je koristilo 716, nemački 285, mađarski 384 stanovnika grada. Neki su se izjasnili da govore češki, slovenski, poljski i ruski, ali niko, ni jedan jedini stanovnik Dubrovnika, nije rekao da govori hrvatskim jezikom.Dalmacija ime je nastalo po tvrđavi Dalmi, koja je bila sedište jednog saveza srpskih plemena u borbi protiv Rimljana, oko 160 godine s. e. Tvrđava Dalma se nalazila desno od izvora reke Neretve, iznad Nevesinja.Hrvati svojataju velikog matematičara i astronoma Ruđera Boškovića samo zato što je njegov otac Nikola, Srbin, prešao u katoličanstvo u Dubrovniku, da bi zbog trgovine mogao nesmetano da ide u Italiju.Svi dubrovački pisci osećali su se Srbima, a najveći među njima Ivo Gundulić je u “Osmanu” od 11 000 stihova većinu posvetio Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni. Obračun sa srpstvom u Dubrovniku, uz progone Srba Dubrovčana, počeo je posle atentata pripadnika pokreta “Mlade Bosne” na prestolonaslednika Austrougarske Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914. godine. Desila se “Kristalna noć” u Dubrovniku, pre one u Nemačkoj i posle zagrebačkog juriša na Srbe i njihovu imovinu 1902. godine. Hrvatski jurišnici, na čelu sa Nikšom Svilokosim, uništavali su sve što je bilo srpsko u Dubrovniku: škole, novine, društva, stanove, privredne objekte i drugo. Palili su srpske zastave i lomili srpske simbole.Srbi katolici, intelektualci, trgovci i crkveni dostojanstvenici, koji su za sebe govorili da su Srbi, punili su zatvore i bili mučeni i maltretirani.Niko se ne bi čudio, da je Dubrovnik u vekovima porodice Gundulić pao pod nečiju vlast, jer srpske države tada i nije bilo, ali pasti u vremenima snažne srpske kneževine i kraljevine, pa i Kraljevine Jugoslavije? To je neoprostivo!… ..Čak je i jedan papa, Lav XIII,javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi….Svojevremeno je Božidar Violić, najcenjeniji hrvatski pozorišni reditelj, u intervjuu zagrebačkom “Globusu”, objašnjavajući probleme sa kojima se susreće zbog svog “nacionalno nekorektnog” jezika, sa ponekim srbizmom, rezignirano zaključio: “Mi Hrvati smo ionako sklepan narod.”….http://zlj13051967.wordpress.com/2013/12/14/dubrovacki-kalendar1-jpg/