Svi ovi jadni pokušaji padaju na praktički svim poljima.
Nitko nije odgovorio na tričava pitanja:
*kako to da nijedan tekst iz Dubrovnika, pisan na slavenskom/južnoslavenskom
njekom dijalektu- jezik svoj ne zove srpskim ili slično ? A zove ga neprestance slovinskim
i ilirskim, više puta hrvatskim, njekoliko puta bosanskim, dubrovačkim...nu, srpskim- nikada.
Napose kod kreativnih spisatelja. A u rječnicima i sličnim djelima (Miklaja, Stulli) izjednačuju
se pojmovi "hrvatski" i "ilirski", od samih pisaca, što je i navelo uglednog slovenskog slavista
Matiju Murka da u svom bitnom djelu o reformaciji u južnoslavenskim zemljama
da kaže da odustaje od navoda za hrvatski jezik od 16. do 18. st., jer su hrvatski, slovinski i ilirski
značili jedno te isto.
I to ne samo iz Dubrovnika, nego iz cijele Hrvatske i BH- samo Hrvati zovu svoj jezik
slovinskim ili ilirskim ( u Zagrebu, Senju, Splitu, Zadru, Šibeniku, Sisku,
Ozlju, Požegi, Đakovu, Budimu, Pečuhu, Olovu, Varešu, Sarajevu, Vrlici, Sinju, ..)
dok muslimani i pravoslavni nikada. Ovi potonji tek u njekoliko
pokušaja nakon upijanja toga ideologema tijekom kontakta s Austrijom u 17-18. st., no nikad
kao narodno ime- zato su uostalom bili žestoki protivnici Ilirskoga pokreta, dok su se bosanski i
hercegovački Hrvati baš preko njega i formalno uključili u hrvatski nacionalni korpus, od Jukića do
Martića.
* spominjanje "lingua serviana" je s jedne strane refleks sjećanja na srpske pisare, ljude
školovane na srbijanskim dvorovima, a s druge oznaka za ćirilicu. I ništa više. Svi ti idiomi, lingua seuiana i sl.
najčešće znači da se prevodilo s ćirilice na latinicu (tako Ignjat Đorđić kaže da prevodi "ex lingua seviana").
Sve je to do kraja razjašnjeno na skupu o hrvatskoj ćirilici, zbornika koga će izaći u sljedećim mjescima.
I taj su fosil najviše, iako ne isključivo, gurali stranci, na talijanskom i latinskom, kojima
nije bilo jasno što je i koji jezik (a ni domaćima, kad Kotoranin Maro Dragović 1654. piiše posvetnu pjesmu
Bartolu Kašiću u kojoj kaže da je ovaj pronio slavu hrvatskoga jezika do ledenog mora- Dragoviću je očito "hrvatski jezik"
opći pojam za slavenske jezike; slično, njemački časnik 1582. prama Bihaću piše o "Churulika oder Chrabatische Sprache"-
očito miješanje jezika i pisma).
* glede književnosti, situacija je još besmislenija, jer hrvatska dopreporodna štokavska književnost
sa srpskom nije imala veze. To je nješto što je jasno svakomu:
http://www.matica.hr/vijenac/478/Na Istoku ništa novo!/
a što je, čini se, ušlo i u tvrde ruske glave:
http://philatelia.ru/classik/countries/?id=2664
http://philatelia.ru/classik/countries/?id=930