Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
Imaš postavljen citat; vrati se unatrag.
-
- Popularno:
- Porijeklo srpskih i hrvatskih prezimena
- Bila je anđeo Aušvica
- Da li je Mata Hari bila nemačka ili čak...
- „E, nosite se i jedni i drugi“: Šta je...
- Kako znati da li je neko homoseksualac?
- Mala desna 'martinka'?!
- Da li vam je teško da kažete partneru...
- Zasto studentska, a ne opoziciona lista?
- Srđan Škoro: Marinika je dala...
- Tadić: Živimo Vučićevu osvetu, a moja...
Srednjovekovna Hrvatska
- Začetnik teme Pumpaj Dinstanović
- Datum pokretanja
-
- Oznake
- hrvati srednji vek
Imaš postavljen citat; vrati se unatrag.
Brioso
Aktivan član
- Poruka
- 1.443
Čitao Đuru Vidmarovića za koga i sam priznaje da ima "pomalo agresivan pristup", a zna dobro da je to okoreli hadezeovac, tuđmanovski istoričar tzv. "barakaš" osnivač HDZ-a.
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Ne znam jel Domagoj Vidović također okorjeli HDZ-ovac, al već će nam Brico javit..
Pogled u toponimiju Kotorskoga zaljeva
Zaključak:
U ovome se radu obrađuju toponimi Kotorskoga zaljeva na području naselja Dobrota, Kotor, Muo, Prčanj, Stoliv i Škaljari. U uvodu se iznose temeljni povijesni i demografski podatci bitni za razumijevanje toponimijske slike obrađenoga područja. Naime, u mjesnoj se toponimiji nalaze odrazi srednjovjekovne romansko-slavenske simbioze svojstveni cjelokupnomu istočnojadranskom obalnom prostoru, čijim su najrazvidnijim prežitkom hagionimi kao što Sutorman (sveti Roman). U mjesnoj su se toponimiji ujedno odrazili i mnogi titulari bokeljskih katoličkih crkava, kojih samo u Kotoru tridesetak(Stjepčević 1929:19). Oni se nisu odrazili samo na područje uza same crkve i posjede Katoličke crkve, njima su motivirani i mnogi hidronimi(uglavnom zdenci) i ribarske pošte(lovišta za vas koji niste bili u ribe). Toponimi antroponimskoga postanja upućuju na negdašnje zemljišno-posjedničke odnose te pomorsku tradiciju. U njima su se ponajvećma odrazila osobna imena srednjovjekovnih stanovnika Kotora te prezimena pomoraca i posjednika, uglavnom hrvatskoga i rjeđe romanskoga podrijetla, što odražava pretežito hrvatski i katolički karakter središnjega dijela Boke kotorske do početka XX. stoljeća. U mjesnoj su se toponimiji odrazile geomorfološke značajke Kotorskoga zaljeva(osobito različiti tipovi voda te krških oblika) te se u njoj ogledaju različiti jezični slojevi. Od inojezičnih utjecaja očekivano je najzastupljeniji romanski(supstani i adstratni), poglavito u obalnoj toponimiji, a prikupljeni su podatci i dijalektološki relevantni (npr. šćakavski toponim Stražišće u Škaljarima). Sve to upućuje na nužnost daljnjih toponomastičkih istraživanja.
Pogled u toponimiju Kotorskoga zaljeva
Zaključak:
U ovome se radu obrađuju toponimi Kotorskoga zaljeva na području naselja Dobrota, Kotor, Muo, Prčanj, Stoliv i Škaljari. U uvodu se iznose temeljni povijesni i demografski podatci bitni za razumijevanje toponimijske slike obrađenoga područja. Naime, u mjesnoj se toponimiji nalaze odrazi srednjovjekovne romansko-slavenske simbioze svojstveni cjelokupnomu istočnojadranskom obalnom prostoru, čijim su najrazvidnijim prežitkom hagionimi kao što Sutorman (sveti Roman). U mjesnoj su se toponimiji ujedno odrazili i mnogi titulari bokeljskih katoličkih crkava, kojih samo u Kotoru tridesetak(Stjepčević 1929:19). Oni se nisu odrazili samo na područje uza same crkve i posjede Katoličke crkve, njima su motivirani i mnogi hidronimi(uglavnom zdenci) i ribarske pošte(lovišta za vas koji niste bili u ribe). Toponimi antroponimskoga postanja upućuju na negdašnje zemljišno-posjedničke odnose te pomorsku tradiciju. U njima su se ponajvećma odrazila osobna imena srednjovjekovnih stanovnika Kotora te prezimena pomoraca i posjednika, uglavnom hrvatskoga i rjeđe romanskoga podrijetla, što odražava pretežito hrvatski i katolički karakter središnjega dijela Boke kotorske do početka XX. stoljeća. U mjesnoj su se toponimiji odrazile geomorfološke značajke Kotorskoga zaljeva(osobito različiti tipovi voda te krških oblika) te se u njoj ogledaju različiti jezični slojevi. Od inojezičnih utjecaja očekivano je najzastupljeniji romanski(supstani i adstratni), poglavito u obalnoj toponimiji, a prikupljeni su podatci i dijalektološki relevantni (npr. šćakavski toponim Stražišće u Škaljarima). Sve to upućuje na nužnost daljnjih toponomastičkih istraživanja.
Brioso
Aktivan član
- Poruka
- 1.443
Još da postavi nešto od Domagoja Vidovića i biće potpuni cirkus.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Да би нешто могао тврдити.Napamet?
Šta, bre?
Овде веза са Хрватском нема никаквог смисла.Нигде и никад Хрватска није тако написана на латинском.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Престани да испитујеш и да развлачиш просте ствари на 10 страница. Горе у постовима се види шта 5си тврдио и исправљао @АнаиванГорд.
Хајде сад лепо докажи, извуци све цитате са Crassia или Сrаzzia да видимо шта значе и колико их уопште има?
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
A ne; ne, ne, stani! Nećemo tako besmisleno. Posle ću opet ispasti ja kriv za nešto što samo ti nisi razumeo.
Oovo je jako važno, zato što sve svađe i nesporazumi suštinski uvek počinju ovako. Ovo je njihov početak, svaki put. Ti nešto pomisliš, i onda se na strane i strane diskutuje ne o temi, već samo o nečemu što si ti pomislio.
Baš zato što ne bih da bude 10 stranica nekakvih nebuloza, želim da čujem šta je tvrdnja o kojoj želiš da polemišeš, iz prostog razloga zato što želim da sve to predupredim i da preskočimo, jer se čini da si opet nešto samo umislio.
Tako da: šta je tvrdnja o kojoj želiš da pričaš? Ne 'vidi se' ili 'naslućuje' ili štagod, budi kristalno jasan. Ukratko, u par reči. Šta je tvrdnja?
Da čujemo?
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Baš htjedoh napisat poneku o Bokeljskoj mornarici kad vidim preCjednik ni manje ni više nego naš dobri stari Talijan Aleksandar "Saša" Denger. Pa da vidimo šta on kaže na temu "svojatanja" i tog dijela Hrvatske kulturne baštine u Crnoj Gori:
Aleksandar Dender: AUDIATUR ET TERTIA PARS
Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice
Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice:
1 Potrebno je razlikovati pojam pripisanog dobra i pojam identiteta kulturnog dobra koji se međusobno ne isključuju. Neosporno je da je Bokeljska mornarica Kotor kulturno dobro Crne Gore i da samim tim pripada prvenstveno lokalnoj zajednici, a zatim i svim građanima Crne Gore, a sada i svim građanima svijeta bez obzira na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost. Isto tako je neosporno da Bokeljska mornarica Kotor ima svoj identitet koji su odredili, kako njena dvanaestovjekovna vezanost za katoličku crkvu i kult Sv. Tripuna, tako i današnji nosioci tog identiteta, katolici koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati. Činjenica je da su Tripundanske svečanosti i kult Sv. Tripuna dio katoličke tradicije i da ih ne proslavlja niti jedna druga konfesionalna ili nacionalna zajednica u Crnoj Gori.
2. Tačno je da je Mornarica tokom deset stoljeća bila isključivo kotorska mornarica kako navodi Jovica, samo je propustio da navede i to da je kroz svih tih deset stoljeća Mornarica imala duboki duhovni religiozni katolički karakter, jer je, uostalom kao i ostale kotorske bratovštine iz toga vremena bila neraskidivo povezana sa Katoličkom crkvom i svojim zaštitnicima Sv. Nikolom i Sv. Tripunom. O tome svedoče i nazivi Mornarice, od prvog pomena iz 1354. godine kao “Pobožno društvo kotorskih mornara” koje je imalo i svoju crkvu van grada posvećenu Sv. Nikoli, a zatim, od 1463. godine i kao “Bratovština kotorskih mornara Sv. Nikole”, sa svojom crkvom u gradu.
3. Nakon propasti Venecije 1797. godine, mornarica je bila nekoliko puta zabranjivana i od strane Francuza i od strane Austrijanaca, da bi je konačno 1859. godine, obnovio biskup Marko Kalogjera kao “Plemenito tijelo Bokeljske mornarice”, memorijalnu organizaciju sa ciljem očuvanja slavne prošlosti kroz slavljenje Tripundanskih svečanosti. To je doba revolucionarnih previranja u Evropi i buđenja i stvaranja nacionalnih identiteta i na našim prostorima, ali i ideja slavenskog ujedinjenja, pa je prilikom obnove, uz preko tri stotine katolika, a u duhu spomenutog ujedinjenja, Mornarici prišlo i tridesetak pravoslavaca. Kako bi stvorili identitet u gradu i mornarici koji nisu imali, pravoslavci su tražili, bez ikakvog uporišta u tradiciji, da Mornarica uz Sv. Tripuna jednako slavi i Trojičin dan. Kada su katolici to odlučno odbili, pravoslavci su 1860. godine svojevoljno izašli iz Mornarice i osnovali Srpsku gardu kao njen pandan. Srpska garda nikada nije plesala kolo Sv. Tripuna jer ga nije smatrala svojim, a ugasila se nakon I. svjetskog rata kada je dio njenih pripadnika prišao Mornarici. Činjenica je da, iako su nakon 1860. godine pa sve do gašenja Srpske garde u Mornarici ostali isključivo Hrvati Bokelji, a i danas su apsolutna većina, oni nisu promijenili naziv Bokeljske mornarice u Hrvatska mornarica, nego su i dalje ostali otvoreni za sve druge koji su vjerovali u tradicionalne vrijednosti koje ona baštini.
4. Period od 1947. do 1989. godine jedan je od najgorih u dugoj povijesti Mornarice. Tijekom povijesti Mornarica je bila je povremeno zabranjivana i ukidana od strane raznih država, ali nikada radi povezanosti s kultom i proslavom Sv. Tripuna, kao što su to učinili komunisti 1947. godine odvajajući je od Crkve i pretvarajući je tako u folklornu udrugu. Obnova Mornarice je izvršena 1964. g. kako kaže Jovica, “na sasvim novim principima uz poništavanje svakog religijskog i nacionalnog predznaka”. Upravo taj pokušaj poništavanja identiteta Mornarice njenim odvajanjem od Crkve i Sv. Tripuna i dešavanja nakon “hrvatskog proljeća” početkom sedamdesetih gotovo su uništili Mornaricu u Kotoru i ostavili su do danas duboke ožiljke na Mornarici, pogotovu na starije članove koji ne podržavaju niti svoj niti identitet Mornarice u ime nepostojećeg bratstva i jedinstva, smatrajući da će isticanje većinskog identiteta ugroziti druge, pojedinačne.
Tek je obnova tradicije, odnosno obnova slavljenja Tripundanskih svečanosti u Kotoru od 1989. godine do danas u konačnici i dovela do upisa Mornarice na listu UNESCO. Da je ostala samo folklorna udruga bez “svakog religijskog i nacionalnog predznaka”, Mornarica nikada ne bi bila upisana na listu.
5. Nije tačna ni tvrdnja iz intervjua prof. dr. Vande Babić Galić da u prvom nominacionom dosijeu za upis Mornarice na listu UNESCO nije spomenuto hrvatsko ime, odnosno Sv. Tripun i Tripundanske svečanosti, a nije tačno citiran ni pasus u kome se navodi tko danas baštini Mornaricu.
I u prvom i u drugom dosijeu ukazana je veza između kotorske Biskupije, odnosno Sv. Tripuna i Mornarice, a spomenuto je i hrvatsko ime u dijelu I/v dosijea koji tačno glasi: “Bokeljska mornarica je kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su učestvovali u njenom očuvanju”
6. Na kraju, kao odgovor na pitanje, “ko danas baštini Bokeljsku mornaricu?”, može se reći da je identitetski Bokeljska mornarica kulturno dobro Bokelja Hrvata u Boki Kotorskoj i u Hrvatskoj, kao i pripadnika drugih konfesija i nacionalnosti koji njen Statut prihvaćaju, koji cijene i poštuju tradiciju i kojima ne smeta većinski identitet članova Mornarice, već ga prihvaćaju i kao dio svoga kulturnog identiteta.
Aleksandar Dender
Aleksandar Dender: AUDIATUR ET TERTIA PARS
Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice
Povodom intervjua koji je prof. dr. Vanda Babić Galić dala hrvatskoj televiziji i reagiranja na fesbuku mr. Jovana Martinovića na taj intervju pod naslovom “Audiatur et altera pars”, a odnose se na status Bokeljske mornarice Kotor, želio bih da iznesem neke činjenice:
1 Potrebno je razlikovati pojam pripisanog dobra i pojam identiteta kulturnog dobra koji se međusobno ne isključuju. Neosporno je da je Bokeljska mornarica Kotor kulturno dobro Crne Gore i da samim tim pripada prvenstveno lokalnoj zajednici, a zatim i svim građanima Crne Gore, a sada i svim građanima svijeta bez obzira na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost. Isto tako je neosporno da Bokeljska mornarica Kotor ima svoj identitet koji su odredili, kako njena dvanaestovjekovna vezanost za katoličku crkvu i kult Sv. Tripuna, tako i današnji nosioci tog identiteta, katolici koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati. Činjenica je da su Tripundanske svečanosti i kult Sv. Tripuna dio katoličke tradicije i da ih ne proslavlja niti jedna druga konfesionalna ili nacionalna zajednica u Crnoj Gori.
2. Tačno je da je Mornarica tokom deset stoljeća bila isključivo kotorska mornarica kako navodi Jovica, samo je propustio da navede i to da je kroz svih tih deset stoljeća Mornarica imala duboki duhovni religiozni katolički karakter, jer je, uostalom kao i ostale kotorske bratovštine iz toga vremena bila neraskidivo povezana sa Katoličkom crkvom i svojim zaštitnicima Sv. Nikolom i Sv. Tripunom. O tome svedoče i nazivi Mornarice, od prvog pomena iz 1354. godine kao “Pobožno društvo kotorskih mornara” koje je imalo i svoju crkvu van grada posvećenu Sv. Nikoli, a zatim, od 1463. godine i kao “Bratovština kotorskih mornara Sv. Nikole”, sa svojom crkvom u gradu.
3. Nakon propasti Venecije 1797. godine, mornarica je bila nekoliko puta zabranjivana i od strane Francuza i od strane Austrijanaca, da bi je konačno 1859. godine, obnovio biskup Marko Kalogjera kao “Plemenito tijelo Bokeljske mornarice”, memorijalnu organizaciju sa ciljem očuvanja slavne prošlosti kroz slavljenje Tripundanskih svečanosti. To je doba revolucionarnih previranja u Evropi i buđenja i stvaranja nacionalnih identiteta i na našim prostorima, ali i ideja slavenskog ujedinjenja, pa je prilikom obnove, uz preko tri stotine katolika, a u duhu spomenutog ujedinjenja, Mornarici prišlo i tridesetak pravoslavaca. Kako bi stvorili identitet u gradu i mornarici koji nisu imali, pravoslavci su tražili, bez ikakvog uporišta u tradiciji, da Mornarica uz Sv. Tripuna jednako slavi i Trojičin dan. Kada su katolici to odlučno odbili, pravoslavci su 1860. godine svojevoljno izašli iz Mornarice i osnovali Srpsku gardu kao njen pandan. Srpska garda nikada nije plesala kolo Sv. Tripuna jer ga nije smatrala svojim, a ugasila se nakon I. svjetskog rata kada je dio njenih pripadnika prišao Mornarici. Činjenica je da, iako su nakon 1860. godine pa sve do gašenja Srpske garde u Mornarici ostali isključivo Hrvati Bokelji, a i danas su apsolutna većina, oni nisu promijenili naziv Bokeljske mornarice u Hrvatska mornarica, nego su i dalje ostali otvoreni za sve druge koji su vjerovali u tradicionalne vrijednosti koje ona baštini.
4. Period od 1947. do 1989. godine jedan je od najgorih u dugoj povijesti Mornarice. Tijekom povijesti Mornarica je bila je povremeno zabranjivana i ukidana od strane raznih država, ali nikada radi povezanosti s kultom i proslavom Sv. Tripuna, kao što su to učinili komunisti 1947. godine odvajajući je od Crkve i pretvarajući je tako u folklornu udrugu. Obnova Mornarice je izvršena 1964. g. kako kaže Jovica, “na sasvim novim principima uz poništavanje svakog religijskog i nacionalnog predznaka”. Upravo taj pokušaj poništavanja identiteta Mornarice njenim odvajanjem od Crkve i Sv. Tripuna i dešavanja nakon “hrvatskog proljeća” početkom sedamdesetih gotovo su uništili Mornaricu u Kotoru i ostavili su do danas duboke ožiljke na Mornarici, pogotovu na starije članove koji ne podržavaju niti svoj niti identitet Mornarice u ime nepostojećeg bratstva i jedinstva, smatrajući da će isticanje većinskog identiteta ugroziti druge, pojedinačne.
Tek je obnova tradicije, odnosno obnova slavljenja Tripundanskih svečanosti u Kotoru od 1989. godine do danas u konačnici i dovela do upisa Mornarice na listu UNESCO. Da je ostala samo folklorna udruga bez “svakog religijskog i nacionalnog predznaka”, Mornarica nikada ne bi bila upisana na listu.
5. Nije tačna ni tvrdnja iz intervjua prof. dr. Vande Babić Galić da u prvom nominacionom dosijeu za upis Mornarice na listu UNESCO nije spomenuto hrvatsko ime, odnosno Sv. Tripun i Tripundanske svečanosti, a nije tačno citiran ni pasus u kome se navodi tko danas baštini Mornaricu.
I u prvom i u drugom dosijeu ukazana je veza između kotorske Biskupije, odnosno Sv. Tripuna i Mornarice, a spomenuto je i hrvatsko ime u dijelu I/v dosijea koji tačno glasi: “Bokeljska mornarica je kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su učestvovali u njenom očuvanju”
6. Na kraju, kao odgovor na pitanje, “ko danas baštini Bokeljsku mornaricu?”, može se reći da je identitetski Bokeljska mornarica kulturno dobro Bokelja Hrvata u Boki Kotorskoj i u Hrvatskoj, kao i pripadnika drugih konfesija i nacionalnosti koji njen Statut prihvaćaju, koji cijene i poštuju tradiciju i kojima ne smeta većinski identitet članova Mornarice, već ga prihvaćaju i kao dio svoga kulturnog identiteta.
Aleksandar Dender
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Врло просто докажи било којим цитатом да се Crassia ili Crazzia односи на Хрватску.A ne; ne, ne, stani! Nećemo tako besmisleno. Posle ću opet ispasti ja kriv za nešto što samo ti nisi razumeo.
Oovo je jako važno, zato što sve svađe i nesporazumi suštinski uvek počinju ovako. Ovo je njihov početak, svaki put. Ti nešto pomisliš, i onda se na strane i strane diskutuje ne o temi, već samo o nečemu što si ti pomislio.
Baš zato što ne bih da bude 10 stranica nekakvih nebuloza, želim da čujem šta je tvrdnja o kojoj želiš da polemišeš, iz prostog razloga zato što želim da sve to predupredim i da preskočimo, jer se čini da si opet nešto samo umislio.
Tako da: šta je tvrdnja o kojoj želiš da pričaš? Ne 'vidi se' ili 'naslućuje' ili štagod, budi kristalno jasan. Ukratko, u par reči. Šta je tvrdnja?
Da čujemo?
И да се је на спорном делу где је @АнаиванГорд нашао rassia писало у ствари Crassia да су се у средњем веку увек географске области писале великим почетним словом.
Најпре прво докажи да се односи на Хрватску.
Прочитај титулу коју носи ту Страфан Немања.
На пример овај цитат 22-24.
Magni comitis de Sarvia et Crassia“, …" Crazzia…“ итд.)
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
Zašto bih dokazivao da se to odnosi na Hrvatsku, ako ne znam da li se odnosi tj. dotično uopšte ni ne tvrdim?
Frontiersman
Aktivan član
- Poruka
- 1.382
Aman ponavljaš se. Samo zato što neka građevina sadrži pleter ne znači da su je napravili Hrvati. Svaki argumenat ti je, vidi pleter, znači hrvatsko. Čak se i ne trudiš da proguglaš o crkvi/manastiru koji spomeneš. Manastir na ostrvu Sveti Đorđe sam čak već i ranije pomenuo i rekao da se radi o benediktinskom manastiru iz 12. stoljeća za vrijeme vizantijske prevlasti. Sad sam i još dodatno morao da pogledam i manastir Svetog Petra u Bijeloj da bih video da je zapravo tek iz 19. vijeka u koji je samo inkorporian po koji kamen iz ranije građevine koju su opet podigli benediktinci u ranom srednjem vijeku.Znam da ti ne čitaš ono šta ja linkam, al ako želiš nastavit sudjelovat u raspravi bar proleti članke koje satvljam Pleter u Boki kotorskoj (2)
Crkva svetog Petra u Bijeloj. Snimio Dražen Zetić. Artefakt se nalazi uzidan na vanjskome zidu ove lijepe srednjovjekovne hrvatske crkvice. Autor je želio fotografirati sve hrvatske crkve u Boki, a na prvom mjestu, dakako, nalaze se one najstarije datirane u deveto stojeće.
Otočić Sveti Juraj – artefakt se nalazi sa stražnje strane crkve svetog Jurja. Snimio Dražen Zetić. U današnjoj Crnoj Gori njihovi turistički vodiči, karte, pa i povijesti, ovaj otočić nazivaju istočnom varijantom kao sveti Đorđe. Na tome se otočiću nalazi groblje, a nedaleko od njega je čuveno marijansko svetište Gospa od Škrpjela podignuto na umjetnom otoku koji su vjernici, poglavito oni iz Perasta sami podigli nasipavajući izvornu morsku stijenu kamenjem kojega su dovozili, a uz njih i potapali svoje ostarjele brodove. Ovo je jedinstveni kulturno-umjetnički prostor i ujedno veličanstveni spomenik ljudskih ruku i snage vjere hrvatskih katolika.
Artefakt je uzidan na vanjskome zidu marijanskog svetišta Gospe od Milosti na istoimenome otoku. Snimio Dražen Zetić. Ovo svetište je manje poznato od Gospe od Škrpjela, ali je, sudeći po hrvatskom pleteru, građeno prije njega. Otočić s crkvom je zaštićeno kulturno dobro i vrijedi ga posjetiti za bilo kojih od marijanskih blagdana. Snimljeni artefakt je vrlo dobro očuvan i pokazuje umijeće naših srednjovjekovnih klesara.
Prilozi
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Дакле пошто не тврдиш какве онда ово има везе са темом "Средњовековна Хрватска"
када се овде уопште не спомиње?
Промашио си тему или шта?
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
Polemika se vodila oko značenja tog naziva u istoriji Fridrihovog pohoda. Gord je naveo da je 100% siguran da se odnosi na Rašku iz razloga što sličnu formulaciju nalazimo i u istoriji hodočasnika. Ja sam potražio da vidim citat iz potonjeg izvora, primetio da se povremeno navodi sa nekim čudnim dodatnim razmakom između t i R...i onda našao u fusnoti u MGH komentar da je u rukopisu iz te reči obrisan prvi grafem, što će reći da i u istoriji hodočašća zapravo stoji ista reč kao i u istoriji pohoda.
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Баш на овој теми? "Средњовековна Хрватска"
Што не рецимо на "Беч Берлин вс Новоромантичари ИИ?"
Ахам капирам немаш тема о Србији или Рашкој и просто немаш простор где би то поделио или презентовао.
Сад разумем! Извини!
@АнаиванГорд и ја тврдимо да јесте 100% Рашка сад ти треба да докажеш да 100% није Рашка!
Је л' тако?
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Ne spominjem ih ja već neki drugi koji o tome znaju malo više, a ja samo prenosim.
Bizant gubi prevlast u 10./11.st. u gradovima na Jadranskoj obali od strane Hrvata tako da u 12.st. oni više ne igraju veliku ulogu. Inače Benediktinskih samostana na Hr. obali je bilo od Dubrovnika do Istre i bili su itekako na cijeni kod Hr. vladara koji su ulagali u njih(i danas postoji osam ženskih i jedan muški samostan). A Boka se samo nastavlja na taj niz koji se pruža gotovo duž cile Jadranske obale.
Otok se možda danas tako zove, al u narodu je uvik bia znan ka Sv. Juraj i na njemu je bilo groblje za mištane Perasta(ili Hrvate u prijevodu).
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
Zato što je izneto tumačenje šta na šta bi se mogao odnositi taj naziv. Borislav M. Radojković, Politički položaj Kneževine Zahumske, str. 27:
https://istorijskizapisi.me/wp-cont...OVIC-Politicki-polozaj-knezevine-Zahumske.pdf
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Uvik sam govoria da si ti najpametnije čeljade na ovom forumu. Još da te Pumpi oće bar nekad poslušat
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.968
Zašto bi „trebalo“ da iko dokaže da bilo jeste bilo nije Raška?
Slušaj, vrlo je providno da samo tražiš izgovor za svađanje po forumu i ništa drugo. Diskusija je išla vrlo zanimljivo i konstruktivno dok joj se ti nisi priključio; ako imaš nečim da joj doprineseš, priloži. Ako nemaš, barem ne kucaj isprazno tako nešto samo svađe radi.
Poslednja izmena:
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Допринео у питању је Рашка, не припада прича овој теми.Zašto bi „trebalo“ da iko dokaže da bilo jeste bilo nije Raška?
Slušaj, vrlo je providno da samo tražiš izgovor za svađanje po forumu i ništa drugo. Diskusija je išla vrlo zanimljivo i konstruktivno dok joj se ti nisi priključio; ako imaš nečim da joj doprineseš, priloži. Ako nemaš, barem ne kucaj isprazno tako nešto samo svađe radi.
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Овде си превео -
"U tom previranju Grčkog kraljevstva, pomenuti grofovi od Srbije i Hrvatske/Raške,"
И још болдовао, вероватно случајно.
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Već spomenia da nisam ljubitelj nastupa kakvog je koristia Vidmarović, al svejedno ću izvuć par citata iz njegovog kratkog rezimea o povijesti Hrvata u Boki kotorskoj u kojima se dotiče nekih pitanja oko kojih smo Graničar i ja vodili raspravu. Članak sam već postavia, al nek se nađe opet ako nekog zanima Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (Hrvati u Kotorskoj biskupiji)
Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori spada u manjinske zajednice koje su ozbiljno ugrožene kao kolektiviteti već zbog malobrojnosti i raspršenosti u nekoliko etničkih arhipelaga. Tome moramo dodati razne oblike asimilacije i diskriminacije kojima su ovdašnji Hrvati bili izloženi od 1918. do 2006. Hrvati u Crnoj Gori dijele se u tri skupine:
-Hrvati u Kotorskoj biskupiji
-Hrvati u Baru i okolici
-Hrvati u unutrašnjosti Crne Gore
"U srpskim i crnogorskim historiografskim i inim knjigama i studijama nakon gore navedenih podataka slijedi prekid u iznošenju povijesnih činjenica. Naime, tada, u 6. stoljeću dolazi do doseljavanja Hrvata, a to se želi izostaviti. Hrvatsko naseljavanje Boke kotorske i Crne Gore još je uvijek tabu za ovdašnju sredinu. Umjesto objektivnog pristupa povijesnoj građi, ovdje se o Hrvatima počinje govoriti tek u kontekstu novoga vijeka. Do tada kao da nisu postojali. Bizantski izvori, koji se inače obilno koriste, sada se mimoilaze kako se ne bi govorilo o Hrvatima. Arheološka vrela koja obilno svjedoče o doselidbi Hrvata i njihovome životu u prvim stoljećima nakon toga, također se ne koriste. Nasuprot tome, srpska komponenta iz vremena Nemanjića, premda se javlja kao osvajačka i okupatorska, naglašeno se ističe kao povijesna vrijednost. Ne daj Bože da bi netko pisao o Crvenoj Hrvatskoj!"
"Glede doselidbe Hrvata u Crnu Goru i Boku kotorsku,situacija ne bi trebala biti tabu, niti političko opterećenje za bilo koga, jer je, s historiografskog motrišta,problematika jasna. Mnogo je toga još neistraženo i stoga na razini teza, ali bitne su odrednice obrađene i definirane. Događaji koji su još u fazi istraživanja i rekonstrukcije zbog nedostatka primarnih povijesnih vrela, ne smiju se predstavljati kao povijesna istina. Ako se to čini, tada je riječ o nepoštenome radu, čak o banditizmu u historiografiji. Političke igre, poglavito one nacionalističkog karaktera,ovdje su ne samo nepotrebne, već i štetne. Ono što pripada povijesti Hrvata ne smije se prešutjeti, kao što se povijest drugih etnija na ovome prostoru, također ne smije prešutjeti. Loše je i sramotno kada u njima sudjeluju i povjesničari, jer zloporabom svoga znanja štete proučavanju povijesne istine, odvode to proučavanje na krivi put, pa i u ćorsokak, umjesto da pridonesu objektivnoj interpretaciji povijesnih spoznaja."
"Što se tiče hrvatske historiografije, spoznaje su iznesene javno. Onaj tko se s njima ne slaže dužan je podastrijeti povijesna vrela kojima to može dokazati, ili ponuditi relevantnu interpretaciju postojećih."
"«Prisutnost Hrvata u ovim krajevima u 6.-7. st. dokumentira i keramička posuda ukrašena valovnicom, kao i ulomci keramike s utvrde u Ulcinju iz ranobizantskog razdoblja, odnosno Justinijanovog limesa. To se dešavalo u vrijeme kada su bizantske trupe (naročito 548. god.) bile jako zauzete u borbis Gotima u južnoj Italiji, a baš u tom periodu ‘vojska Slavena prodire do Drača, zauzimajući prema Prokopiju mnoge gradove usput, iz čega je proistekla i logična pretpostavka da su osvojili i mnoge gradove Prevalisa». Žeravica je došao do spoznaje da se pokrštavanje Hrvata, kao prijelomni moment u njihovoj povijesti, zbilo se «još tijekom 7. i 8. st., pa se upravo stoga i bilježi onako intenzivan crkveni razvoj (podizanje crkava, samostana i dr.), vjerojatno već od kraja 8., a neosporno 9. st."
«Za sljedeće razdoblje najviše arheoloških nalaza je u vezi s horizontom tzv. benediktinskih samostana i crkava, za koje postoje pisani izvori da su podizani već od početka 9. st.(...) Koliko je bio njihov značaj na hrvatskom prostoru,govori i okolnost da je njihov samostan u Rižicama osnovao hrvatski knez Trpimir. Cvat njihove djelatnosti na jadranskoj obali je u razdoblju 9.-13. st., a izričito velika koncentracija im je upravo u Boki kotorskoj gdje je preko 20 samostana i crkava. Njihova djelatnost već od kraja 6. st.odvijala se u ambijentu preostalog romanskog stanovništva, novopridošlih Hrvata i njihove vjerojatne simbioze s autohtonim pučanstvom. O tome svjedoči opstajanje Hrvata na prostoru Kameno u župi Dračevica, s kojim se vežu čak neposredno 3 ranosrednjovjekovna benediktinska samostana:Bijela, Sušćepan i Kuti. (...) Upravo benediktinski samostanii crkve pokazuju crkvenu povezanost Boke sa zapadom, a što je definitivno potvrđeno moćnim utjecajem hrvatskog kralja Tomislava na ova područja. Tako je u toj domeni ostalo i kasnije, za vremena nemanjičke političke dominacije ovim prostorima,jer je i tada očuvan autohtoni hrvatski živalj».
Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori spada u manjinske zajednice koje su ozbiljno ugrožene kao kolektiviteti već zbog malobrojnosti i raspršenosti u nekoliko etničkih arhipelaga. Tome moramo dodati razne oblike asimilacije i diskriminacije kojima su ovdašnji Hrvati bili izloženi od 1918. do 2006. Hrvati u Crnoj Gori dijele se u tri skupine:
-Hrvati u Kotorskoj biskupiji
-Hrvati u Baru i okolici
-Hrvati u unutrašnjosti Crne Gore
"U srpskim i crnogorskim historiografskim i inim knjigama i studijama nakon gore navedenih podataka slijedi prekid u iznošenju povijesnih činjenica. Naime, tada, u 6. stoljeću dolazi do doseljavanja Hrvata, a to se želi izostaviti. Hrvatsko naseljavanje Boke kotorske i Crne Gore još je uvijek tabu za ovdašnju sredinu. Umjesto objektivnog pristupa povijesnoj građi, ovdje se o Hrvatima počinje govoriti tek u kontekstu novoga vijeka. Do tada kao da nisu postojali. Bizantski izvori, koji se inače obilno koriste, sada se mimoilaze kako se ne bi govorilo o Hrvatima. Arheološka vrela koja obilno svjedoče o doselidbi Hrvata i njihovome životu u prvim stoljećima nakon toga, također se ne koriste. Nasuprot tome, srpska komponenta iz vremena Nemanjića, premda se javlja kao osvajačka i okupatorska, naglašeno se ističe kao povijesna vrijednost. Ne daj Bože da bi netko pisao o Crvenoj Hrvatskoj!"
"Glede doselidbe Hrvata u Crnu Goru i Boku kotorsku,situacija ne bi trebala biti tabu, niti političko opterećenje za bilo koga, jer je, s historiografskog motrišta,problematika jasna. Mnogo je toga još neistraženo i stoga na razini teza, ali bitne su odrednice obrađene i definirane. Događaji koji su još u fazi istraživanja i rekonstrukcije zbog nedostatka primarnih povijesnih vrela, ne smiju se predstavljati kao povijesna istina. Ako se to čini, tada je riječ o nepoštenome radu, čak o banditizmu u historiografiji. Političke igre, poglavito one nacionalističkog karaktera,ovdje su ne samo nepotrebne, već i štetne. Ono što pripada povijesti Hrvata ne smije se prešutjeti, kao što se povijest drugih etnija na ovome prostoru, također ne smije prešutjeti. Loše je i sramotno kada u njima sudjeluju i povjesničari, jer zloporabom svoga znanja štete proučavanju povijesne istine, odvode to proučavanje na krivi put, pa i u ćorsokak, umjesto da pridonesu objektivnoj interpretaciji povijesnih spoznaja."
"Što se tiče hrvatske historiografije, spoznaje su iznesene javno. Onaj tko se s njima ne slaže dužan je podastrijeti povijesna vrela kojima to može dokazati, ili ponuditi relevantnu interpretaciju postojećih."
"«Prisutnost Hrvata u ovim krajevima u 6.-7. st. dokumentira i keramička posuda ukrašena valovnicom, kao i ulomci keramike s utvrde u Ulcinju iz ranobizantskog razdoblja, odnosno Justinijanovog limesa. To se dešavalo u vrijeme kada su bizantske trupe (naročito 548. god.) bile jako zauzete u borbis Gotima u južnoj Italiji, a baš u tom periodu ‘vojska Slavena prodire do Drača, zauzimajući prema Prokopiju mnoge gradove usput, iz čega je proistekla i logična pretpostavka da su osvojili i mnoge gradove Prevalisa». Žeravica je došao do spoznaje da se pokrštavanje Hrvata, kao prijelomni moment u njihovoj povijesti, zbilo se «još tijekom 7. i 8. st., pa se upravo stoga i bilježi onako intenzivan crkveni razvoj (podizanje crkava, samostana i dr.), vjerojatno već od kraja 8., a neosporno 9. st."
«Za sljedeće razdoblje najviše arheoloških nalaza je u vezi s horizontom tzv. benediktinskih samostana i crkava, za koje postoje pisani izvori da su podizani već od početka 9. st.(...) Koliko je bio njihov značaj na hrvatskom prostoru,govori i okolnost da je njihov samostan u Rižicama osnovao hrvatski knez Trpimir. Cvat njihove djelatnosti na jadranskoj obali je u razdoblju 9.-13. st., a izričito velika koncentracija im je upravo u Boki kotorskoj gdje je preko 20 samostana i crkava. Njihova djelatnost već od kraja 6. st.odvijala se u ambijentu preostalog romanskog stanovništva, novopridošlih Hrvata i njihove vjerojatne simbioze s autohtonim pučanstvom. O tome svjedoči opstajanje Hrvata na prostoru Kameno u župi Dračevica, s kojim se vežu čak neposredno 3 ranosrednjovjekovna benediktinska samostana:Bijela, Sušćepan i Kuti. (...) Upravo benediktinski samostanii crkve pokazuju crkvenu povezanost Boke sa zapadom, a što je definitivno potvrđeno moćnim utjecajem hrvatskog kralja Tomislava na ova područja. Tako je u toj domeni ostalo i kasnije, za vremena nemanjičke političke dominacije ovim prostorima,jer je i tada očuvan autohtoni hrvatski živalj».
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
Malo o razvoju i upotrebi glagoljice u Boki iz dijela studije koji je napisala gđa. Lenka Blehova-Čelebić. Pogledat ću posli jel ima još koji njen rad na temu Hrvata u Boki Kotorskoj jer mi djeluje da nema kompleksa kad piše o toj temi iako ona sama nije Hrvatica. Valjda.
GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU (Iz nove studije Lenke Blehove - Čelebić, čija je tema istorija crkve u srednjovjekovnom Kotoru, objavljujemo dio u kojem se ispituju upotreba glagoljice i unijaćenje)
"Posebno pitanje crkvene istorije u našim i drugim slovenskim krajevima jeste pitanje upotrebe domaćeg jezika u bogosluženju. U Dalmaciji, te i u Duklji se još u X i XI vijeku koristio slovenski jezik u liturgiji zbog nepoznavanja latinskog od strane sveštenika, što je bila jedna od pretresanih i kritikovanih tačaka na Splitskom koncilu 925. godine. Papa Ivan X uputio je splitskom nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima, među kojima je bio i kotorski biskup, pisma povodom glasina da je u splitskoj dijecezi uzelo maha učenje Metodija, to jest, da se upražnjava "slovenska liturgija". Služba Božja, podvlači se u pismu, mora da se služi na latinskom, a ne na stranom jeziku, jer dijeceza spada u rimsku obedijenciju. Na saboru sazvanom na papin podstrek 925. godine donesen je, pored ostalih, i zaključak u smislu papine zapovijesti. Ipak, bilo je očigledno da je tada kler slabo poznavao latinski jezik, jer je bio slovenski, što se vidi i po činjenici da se 135 godina kasnije na još jednom saboru u Splitu (1060) okupljeni učesnici ponovo vraćaju na pitanje upotrebe linguae sclavonicae u liturgiji."
"Razlog zašto je crkva bila nepovjerljiva prema glagoljašenju bila je borba za jedinstvo zapadne crkve. Strahovalo se da će se krhka tvorevina kompaktne crkve raspasti ako se bude pravilo previše ustupaka zahtjevima za uvođenje narodnih jezika u obred, posebno u slučaju slovenskih zemalja. Ovaj stav je bio vrlo oštar i u suprotnosti sa drugom strujom unutar crkve koju su predstavljali ne samo Metodije i Konstantin (Kiril), nego i, ranije, jedan Sv. Benedikt čija su Pravila vrlo rano pisana na narodnom jeziku. Vrlo je vjerovatno da je u Kotoru bilo korišćeno Benediktovo pravilo čiji je glagoljski tekst nastao u XIV vijeku navodi I. Ostojić sa incipitom Početak regule i prologa s(vetag)o Benedikta op(a)ta - tzv. Pašmanska regula. Mnogi benediktinci glagoljaši nisu znali latinski, ali to ne znači da nisu bili obrazovani. Prva posttridentska vizitacija pokazala je, doduše, da glagoljaši sa dalmatinskih ostrva ne znaju latinski, ali je konstatovala da se pridržavaju rimskog obreda i koriste štampane prevode liturgijskih knjiga - brevijara, misala, priručnika sveštenika, quadragesimale i drugih knjiga. Vizitacija papinskog izaslanika biskupa Mihaila Priori u glagoljaškim župama Dalmacije, iz 1602. godine, pokazala je da su glagoljaši uprkos nepoznavanju latinskog i italijanskog bili dobri poznavaoci crkvenog prava i crkvene discipline."
"Ovo stanje se svakako temelji na brižljivo njegovanoj tradiciji prethodnih vjekova. Benediktovi sljedbenici su štitili nacionalne posebnosti naroda na čijem su prostoru djelovali. Pod terminom glagoljica podrazumijevamo pismo prilagođeno slovenskom fonološkom sistemu čiji je tvorac Konstantin - Kiril. Kiril je oblikovao novi slovenski književni list, staroslovenski ili crkvenoslovenski, polazeći od južnomakedonskog slovenskog dijalekta iz okoline Soluna. Pismo tog jezika, glagoljica, polazilo je od grčkog alfabeta, koji je kod Slovena bio u upotrebi prije Kirila. Sam Kiril bio je helenizovani SIoven. Osim na grčka slova, glagoljica podsjeća i na armenska, hebrejska i georgijska, sa kojima je Kiril, kao visokoobrazovan intelektualac, bio takođe upoznat.
"Glagoljska baština ostavila je mnogo tragova u svim slovenskim zemljama, ali je daleko najbogatija u današnjoj Hrvatskoj - otuda naziv “harvacko pismo” kod Juraja iz Slavonije ili “harvacka knjiga” za prvobitnu verziju Ljetopisa Popa Dukljanina - te ne čudi što je bilo pokušaja da se glagoljica primi i na teritoriji današnje Crne Gore. Brojni pomeni glagoljskih brevijara, psaltira i drugih liturgijskih knjiga, nastalih na Hvaru, Rabu, Korčuli, u Zadru, Istriji i drugim mjestima, ubjedljiv su dokaz neprekidne i utemeljene tradicije glagoljice na tim prostorima. Poznati glagoljaški samostani bili su u ranom i zrelom srednjem vijeku svi muški, ali nije isključeno da je bilo i ženskih."
"Glagoljica se drugdje nazivala “kurilovica”; pod tim nazivom nije se podrazumijevala ćirilica u današnjem smislu riječi. Još jedan naziv za glagoljicu mogao je biti “bukvica”, ili, kao što ćemo vidjeti “ilirska slova”, “ilirski jezik” i slično. Ali kod doznake ilirski se može misliti i na ćirilicu; isto važi i za doznaku “harvacko pismo”."
"Tek se u kasnijem srednjem vijeku, počev od XII vijeka, glagoljica počela povezivati sa zapadnim, a ćirilica sa istočnim obredom, s tim što je oblast srednje Dalmacije ostala pri naizmjeničnoj upotrebi ta dva pisma sve do kraja XIX vijeka. Poznato je da su glagoljaši, od najstarijih vremena, u stvari bili vični i jednome i drugome pismu. Postoje podaci koji dokazuju da je glagoljicu poznavalo i srpsko sveštenstvo u oblastima srpske srednjovjekovne države i da se njome služilo još u XV vijeku."
"Takođe, Papa Klement III, u povelji u kojoj se govori o novoj barskoj mitropoliji, spominje monasteria tam Dalmatinorum quam Graecorum atque Sclavorum. Pod samostanima "Dalmatinaca" podrazumijevaju se benediktinski samostani koji služe liturgiju prema rimskom obredu na latinskom, pod samostanima Grka bazilijanski samostani sa grčkom, to jest, istočnjačkom liturgijom na grčkom jeziku, samostani Slovena su hrvatski benediktinski samostani sa rimskim služenjem na crkvenoslovenskom jeziku. Svi navedeni samostani pripadaju rimskoj jurisdikciji. U toku narednih vjekova počela je kod katoličkih crkvenih prelata, posebno zahvaljujući benediktincima, polako sazrijevati misao o prirodnosti zahtjeva da narod okupljen u crkvi razumije sveštenikove riječi. Uvođenje narodnog jezika u katoličko bogosluženje u kasnom srednjem vijeku više nije bilo plod nečijeg neznanja latinskog ili uticaja vizantijske sredine kao ranije, nego truda da se liturgija učini razumljiva puku i buđenja samosvijesti nacija. Ovaj tip liturgije, kada se "latinska" misa rimskog obreda služila na grčkom ili drugom jeziku, zvao se liturgija Sv. Petra."
GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU (Iz nove studije Lenke Blehove - Čelebić, čija je tema istorija crkve u srednjovjekovnom Kotoru, objavljujemo dio u kojem se ispituju upotreba glagoljice i unijaćenje)
"Posebno pitanje crkvene istorije u našim i drugim slovenskim krajevima jeste pitanje upotrebe domaćeg jezika u bogosluženju. U Dalmaciji, te i u Duklji se još u X i XI vijeku koristio slovenski jezik u liturgiji zbog nepoznavanja latinskog od strane sveštenika, što je bila jedna od pretresanih i kritikovanih tačaka na Splitskom koncilu 925. godine. Papa Ivan X uputio je splitskom nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima, među kojima je bio i kotorski biskup, pisma povodom glasina da je u splitskoj dijecezi uzelo maha učenje Metodija, to jest, da se upražnjava "slovenska liturgija". Služba Božja, podvlači se u pismu, mora da se služi na latinskom, a ne na stranom jeziku, jer dijeceza spada u rimsku obedijenciju. Na saboru sazvanom na papin podstrek 925. godine donesen je, pored ostalih, i zaključak u smislu papine zapovijesti. Ipak, bilo je očigledno da je tada kler slabo poznavao latinski jezik, jer je bio slovenski, što se vidi i po činjenici da se 135 godina kasnije na još jednom saboru u Splitu (1060) okupljeni učesnici ponovo vraćaju na pitanje upotrebe linguae sclavonicae u liturgiji."
"Razlog zašto je crkva bila nepovjerljiva prema glagoljašenju bila je borba za jedinstvo zapadne crkve. Strahovalo se da će se krhka tvorevina kompaktne crkve raspasti ako se bude pravilo previše ustupaka zahtjevima za uvođenje narodnih jezika u obred, posebno u slučaju slovenskih zemalja. Ovaj stav je bio vrlo oštar i u suprotnosti sa drugom strujom unutar crkve koju su predstavljali ne samo Metodije i Konstantin (Kiril), nego i, ranije, jedan Sv. Benedikt čija su Pravila vrlo rano pisana na narodnom jeziku. Vrlo je vjerovatno da je u Kotoru bilo korišćeno Benediktovo pravilo čiji je glagoljski tekst nastao u XIV vijeku navodi I. Ostojić sa incipitom Početak regule i prologa s(vetag)o Benedikta op(a)ta - tzv. Pašmanska regula. Mnogi benediktinci glagoljaši nisu znali latinski, ali to ne znači da nisu bili obrazovani. Prva posttridentska vizitacija pokazala je, doduše, da glagoljaši sa dalmatinskih ostrva ne znaju latinski, ali je konstatovala da se pridržavaju rimskog obreda i koriste štampane prevode liturgijskih knjiga - brevijara, misala, priručnika sveštenika, quadragesimale i drugih knjiga. Vizitacija papinskog izaslanika biskupa Mihaila Priori u glagoljaškim župama Dalmacije, iz 1602. godine, pokazala je da su glagoljaši uprkos nepoznavanju latinskog i italijanskog bili dobri poznavaoci crkvenog prava i crkvene discipline."
"Ovo stanje se svakako temelji na brižljivo njegovanoj tradiciji prethodnih vjekova. Benediktovi sljedbenici su štitili nacionalne posebnosti naroda na čijem su prostoru djelovali. Pod terminom glagoljica podrazumijevamo pismo prilagođeno slovenskom fonološkom sistemu čiji je tvorac Konstantin - Kiril. Kiril je oblikovao novi slovenski književni list, staroslovenski ili crkvenoslovenski, polazeći od južnomakedonskog slovenskog dijalekta iz okoline Soluna. Pismo tog jezika, glagoljica, polazilo je od grčkog alfabeta, koji je kod Slovena bio u upotrebi prije Kirila. Sam Kiril bio je helenizovani SIoven. Osim na grčka slova, glagoljica podsjeća i na armenska, hebrejska i georgijska, sa kojima je Kiril, kao visokoobrazovan intelektualac, bio takođe upoznat.
"Glagoljska baština ostavila je mnogo tragova u svim slovenskim zemljama, ali je daleko najbogatija u današnjoj Hrvatskoj - otuda naziv “harvacko pismo” kod Juraja iz Slavonije ili “harvacka knjiga” za prvobitnu verziju Ljetopisa Popa Dukljanina - te ne čudi što je bilo pokušaja da se glagoljica primi i na teritoriji današnje Crne Gore. Brojni pomeni glagoljskih brevijara, psaltira i drugih liturgijskih knjiga, nastalih na Hvaru, Rabu, Korčuli, u Zadru, Istriji i drugim mjestima, ubjedljiv su dokaz neprekidne i utemeljene tradicije glagoljice na tim prostorima. Poznati glagoljaški samostani bili su u ranom i zrelom srednjem vijeku svi muški, ali nije isključeno da je bilo i ženskih."
"Glagoljica se drugdje nazivala “kurilovica”; pod tim nazivom nije se podrazumijevala ćirilica u današnjem smislu riječi. Još jedan naziv za glagoljicu mogao je biti “bukvica”, ili, kao što ćemo vidjeti “ilirska slova”, “ilirski jezik” i slično. Ali kod doznake ilirski se može misliti i na ćirilicu; isto važi i za doznaku “harvacko pismo”."
"Tek se u kasnijem srednjem vijeku, počev od XII vijeka, glagoljica počela povezivati sa zapadnim, a ćirilica sa istočnim obredom, s tim što je oblast srednje Dalmacije ostala pri naizmjeničnoj upotrebi ta dva pisma sve do kraja XIX vijeka. Poznato je da su glagoljaši, od najstarijih vremena, u stvari bili vični i jednome i drugome pismu. Postoje podaci koji dokazuju da je glagoljicu poznavalo i srpsko sveštenstvo u oblastima srpske srednjovjekovne države i da se njome služilo još u XV vijeku."
"Takođe, Papa Klement III, u povelji u kojoj se govori o novoj barskoj mitropoliji, spominje monasteria tam Dalmatinorum quam Graecorum atque Sclavorum. Pod samostanima "Dalmatinaca" podrazumijevaju se benediktinski samostani koji služe liturgiju prema rimskom obredu na latinskom, pod samostanima Grka bazilijanski samostani sa grčkom, to jest, istočnjačkom liturgijom na grčkom jeziku, samostani Slovena su hrvatski benediktinski samostani sa rimskim služenjem na crkvenoslovenskom jeziku. Svi navedeni samostani pripadaju rimskoj jurisdikciji. U toku narednih vjekova počela je kod katoličkih crkvenih prelata, posebno zahvaljujući benediktincima, polako sazrijevati misao o prirodnosti zahtjeva da narod okupljen u crkvi razumije sveštenikove riječi. Uvođenje narodnog jezika u katoličko bogosluženje u kasnom srednjem vijeku više nije bilo plod nečijeg neznanja latinskog ili uticaja vizantijske sredine kao ranije, nego truda da se liturgija učini razumljiva puku i buđenja samosvijesti nacija. Ovaj tip liturgije, kada se "latinska" misa rimskog obreda služila na grčkom ili drugom jeziku, zvao se liturgija Sv. Petra."
Ovi jedan
Ističe se
- Poruka
- 2.662
"Kod dalmatinskih franjevaca, po pitanju jezika liturgije postojala je podjela unutar reda: konventualci su njegovali slovensku liturgiju, a opservanti latinsku. Ali latinsko bogosluženje ostalo je i dalje dominantno i težilo se da se služenje glagoljaških misa drži pod kontrolom; o tome svjedoči i zaključak dijecezanskog sinoda u Zadru iz 1460. godine, kojim se zabranjuje da glagoljaši služe mise bez izričite dozvole biskupa ili vikara i samo u crkvama i vremenu koje su za to određeni. Pred kraj XV vijeka, žalili su se ovi franjevci glagoljaši Svetom Ocu da su, uprkos papinskim povlasticama, ometani u služenju misa in lingua illirica od strane istrijskih i dalmatinskih nadbiskupa i biskupa. Uzdržani odnos prema glagoljaškoj tradiciji nisu krile ni mletačke vlasti: u jednom dokumentu iz kraja XV vijeka iznosi se činjenica da od kada su Mleci zaposjeli Dalmaciju, postavljaju na mjesta crkvenih prelata ne mještane, nego Mlečane koji ne govore lokalni jezik. Slovenski jezik, nastavlja se u dokumentu, doživljavan je kao jezik nižeg ranga: cum despectu, quia barbara. Ali su i Mleci znali popustiti u duhu njihove oprezne politike i smisla za društvenu realnost. Godine 1510. je mletački patrijarh Antonije Kontareno na osnovu apelacije poništio zabranu glagoljaških misa, izdatu od strane njegovog prethodnika Antonija Suriana, i dozvolio bratovštini Sv. Đorđa(Sv.Jurja gospojo) i Tripuna da se u sjedištu bratovštine služe mise u skladu sa “drevnim običajem”. Bratovština je okupljala članove nationis dalmaticae, među njima dosta iseljenika porijeklom iz današnjeg crnogorskog primorja.
Godinu dana kasnije, bratovština je uputila papi molbu za potvrdu Kontarenove privilegije. Na teritoriji Boke Kotorske glagoljašenje je ostavilo tragova, premda u kasnom srednjem vijeku, sve do kraja XV vijeka, na ovim prostorima ne možemo glagoljsku tradiciju smatrati za široko rasprostranjenu. Latinski obred je ubjedljivo dominirao. Odlučan impuls u tom pravcu dat je tek u XVI vijeku na provincijalnom sinodu Zadarske i Splitske provincije na kojem je učestvovao i kotorski biskup Frano de Zuppanis. Sinod je naložio svim biskupima da, u nedostatku nastavnog kadra koji trpi Dalmacija, nauče lokalni jezik, jer je dužnost biskupa da podučava i drži propovjedi na narodu razumljivom jeziku. Konačno, krajem XVI vijeka nastalo je u dubrovačkoj i kotorskoj dijecezi svešteničko udruženje zvano Congregatio linguae Illyricae koje je od Svetog Oca tražilo dozvolu da njegovi članovi šire vjeru među nevjernicima - Turcima. Iz tona papine dozvole vidi se da su kotorski glagoljaši već odomaćeni na ovim prostorima.
Glagoljaši su gajili posebnu naklonost prema slovenskim apostolima Sv. Kirilu i Sv. Metodiju čija svetkovina se obilježavala 14. februara. U Boki Kotorskoj bilo je glagoljaša, posebno u samostanu Sv. Đorđa(Sv.Jurja) u Zalivu, već od dolaska benediktinskog reda. Narod ih je zvao “ćurilicama” ili “preti schiavi”. Kod doznake “slovenski sveštenik” može da se radi kako o pravoslavnom popu tako i o katoličkom svešteniku glagoljašu, što postaje jasno tek iz konteksta.
"Godine 1252, Papa Inoćent IV dozvoljava krčkom biskupu da udovolji molbi benediktinaca iz samostana Sv. Nikole u Omišlju da služe slovenske mise. Razlog molbe bio je taj što su svi monasi bili Sloveni i nisu mogli da nauče latinski. Tražili su, prema tome, da im se dodijeli dozvola da služe in litteris sclavicis secundum ritum ecclesie romana divina officia, kako su činili i njihovi prethodnici. Već smo pomenuli pismo Benedikta XII iz 1339. godine u kojem papa skreće franjevačkom redu pažnju na važnost propovijedanja na narodnom jeziku. Znanju lokalnog jezika pridaje se velika važnost zbog apostolskog rada crkve. Tokom vjekova, mnogi crkveni čelnici postali su svjesni činjenice da su latinske bogoslužbe kočnica zbližavanja vjernika i crkve. Štaviše, latinska liturgija mogla je biti suštinski razlog zašto su, konkretno u Boki Kotorskoj, katolički vjernici prelazili na pravoslavlje koje im je pružalo intenzivnije proživljavanje obreda.
J. Bratulić ističe da se glagoljica odomaćila i dugo održavala iz razloga što su sveštenici glagoljaši bili bliži narodu ne samo po jeziku, nego i po načinu života. "Nisu se bitno razlikovali od svoje pastve: seljaka, težaka, pastira, ribara i pomoraca, a posezali su i za oružjem kad se trebalo boriti protiv Turaka i Mlečana, a u XIX stoljeću i protiv Francuza". Ovo svakako ne važi za latinski kler koji je bio isključiviji i koncentrisan u gradovima, sa jakom kopčom na romansko stanovništvo dalmatinskih komuna. Razlika između latinskog klera i glagoljaša sastojala se i u tome što je dalmatski latinski kler školovan najčešće u Italiji, dok je glagoljaški kler sticao obrazovanje u svojoj postojbini.
Glagoljašenje su utemeljili benediktinci, a kasnije su im se pridružili i drugi redovi. U XV vijeku spominju se franjevci trećorednici - glagoljaši u Zadru, na ostrvu Ugljan (zatim na ostrvu Dugi otok) na ostrvu Apsori (danas Cres i Lošinj)."
"Godine 1430. pomenut je u Kotoru, ali samo uzgredno, jedan sveštenik - glagoljaš u Bogdašićima. Za informaciju o prisustvu glagoljašenja važna je zavještajna oporuka Pavla iz Montelparija, bivšeg provizionara u Kotoru, na čija zanimanja ukazuje i činjenica da se u njegovoj zaostavštini našla i "slovenska knjiga od pergamenta".
Notari i latinski uređivači preostalih stvari nisu mogli da odrede o kojoj se tačno knjizi radilo. U testamentu je naredio da se nakon isplate njegovih dugovanja preostala sredstva raspodijele između njegove supruge, siromašnih i crkve Sv. trojice. Želja mu je bila da se od njegovog novca u crkvi Sv. trojice opskrbi sveštenik koji će služiti mise "more sacerdotum de Dalmatia vel Croatia" na slovenskom jeziku, ali u skladu sa latinskom liturgijom."
more sacerdotum de Dalmatia vel Croatia = na način svečenika iz Dalmacije ili Hrvatske
Godinu dana kasnije, bratovština je uputila papi molbu za potvrdu Kontarenove privilegije. Na teritoriji Boke Kotorske glagoljašenje je ostavilo tragova, premda u kasnom srednjem vijeku, sve do kraja XV vijeka, na ovim prostorima ne možemo glagoljsku tradiciju smatrati za široko rasprostranjenu. Latinski obred je ubjedljivo dominirao. Odlučan impuls u tom pravcu dat je tek u XVI vijeku na provincijalnom sinodu Zadarske i Splitske provincije na kojem je učestvovao i kotorski biskup Frano de Zuppanis. Sinod je naložio svim biskupima da, u nedostatku nastavnog kadra koji trpi Dalmacija, nauče lokalni jezik, jer je dužnost biskupa da podučava i drži propovjedi na narodu razumljivom jeziku. Konačno, krajem XVI vijeka nastalo je u dubrovačkoj i kotorskoj dijecezi svešteničko udruženje zvano Congregatio linguae Illyricae koje je od Svetog Oca tražilo dozvolu da njegovi članovi šire vjeru među nevjernicima - Turcima. Iz tona papine dozvole vidi se da su kotorski glagoljaši već odomaćeni na ovim prostorima.
Glagoljaši su gajili posebnu naklonost prema slovenskim apostolima Sv. Kirilu i Sv. Metodiju čija svetkovina se obilježavala 14. februara. U Boki Kotorskoj bilo je glagoljaša, posebno u samostanu Sv. Đorđa(Sv.Jurja) u Zalivu, već od dolaska benediktinskog reda. Narod ih je zvao “ćurilicama” ili “preti schiavi”. Kod doznake “slovenski sveštenik” može da se radi kako o pravoslavnom popu tako i o katoličkom svešteniku glagoljašu, što postaje jasno tek iz konteksta.
"Godine 1252, Papa Inoćent IV dozvoljava krčkom biskupu da udovolji molbi benediktinaca iz samostana Sv. Nikole u Omišlju da služe slovenske mise. Razlog molbe bio je taj što su svi monasi bili Sloveni i nisu mogli da nauče latinski. Tražili su, prema tome, da im se dodijeli dozvola da služe in litteris sclavicis secundum ritum ecclesie romana divina officia, kako su činili i njihovi prethodnici. Već smo pomenuli pismo Benedikta XII iz 1339. godine u kojem papa skreće franjevačkom redu pažnju na važnost propovijedanja na narodnom jeziku. Znanju lokalnog jezika pridaje se velika važnost zbog apostolskog rada crkve. Tokom vjekova, mnogi crkveni čelnici postali su svjesni činjenice da su latinske bogoslužbe kočnica zbližavanja vjernika i crkve. Štaviše, latinska liturgija mogla je biti suštinski razlog zašto su, konkretno u Boki Kotorskoj, katolički vjernici prelazili na pravoslavlje koje im je pružalo intenzivnije proživljavanje obreda.
J. Bratulić ističe da se glagoljica odomaćila i dugo održavala iz razloga što su sveštenici glagoljaši bili bliži narodu ne samo po jeziku, nego i po načinu života. "Nisu se bitno razlikovali od svoje pastve: seljaka, težaka, pastira, ribara i pomoraca, a posezali su i za oružjem kad se trebalo boriti protiv Turaka i Mlečana, a u XIX stoljeću i protiv Francuza". Ovo svakako ne važi za latinski kler koji je bio isključiviji i koncentrisan u gradovima, sa jakom kopčom na romansko stanovništvo dalmatinskih komuna. Razlika između latinskog klera i glagoljaša sastojala se i u tome što je dalmatski latinski kler školovan najčešće u Italiji, dok je glagoljaški kler sticao obrazovanje u svojoj postojbini.
Glagoljašenje su utemeljili benediktinci, a kasnije su im se pridružili i drugi redovi. U XV vijeku spominju se franjevci trećorednici - glagoljaši u Zadru, na ostrvu Ugljan (zatim na ostrvu Dugi otok) na ostrvu Apsori (danas Cres i Lošinj)."
"Godine 1430. pomenut je u Kotoru, ali samo uzgredno, jedan sveštenik - glagoljaš u Bogdašićima. Za informaciju o prisustvu glagoljašenja važna je zavještajna oporuka Pavla iz Montelparija, bivšeg provizionara u Kotoru, na čija zanimanja ukazuje i činjenica da se u njegovoj zaostavštini našla i "slovenska knjiga od pergamenta".
Notari i latinski uređivači preostalih stvari nisu mogli da odrede o kojoj se tačno knjizi radilo. U testamentu je naredio da se nakon isplate njegovih dugovanja preostala sredstva raspodijele između njegove supruge, siromašnih i crkve Sv. trojice. Želja mu je bila da se od njegovog novca u crkvi Sv. trojice opskrbi sveštenik koji će služiti mise "more sacerdotum de Dalmatia vel Croatia" na slovenskom jeziku, ali u skladu sa latinskom liturgijom."
more sacerdotum de Dalmatia vel Croatia = na način svečenika iz Dalmacije ili Hrvatske
