Takođe, zašto Porfirogenit ništa nije napisao o Tomislavu?
Zato što u istorijskom izvoru koji je koristio, nije bilo Tomislavovog imena. Nije bilo očigledno neke razvijene prepiske sa Hrvatima u to vreme; u carskim arhivima Carigrada Tomislav nije ostao zabeležen.
Dotični podatak stara istoriografija je upravo tumačila kao da Tomislav uopšte nije ni postojao. Oslanjajući se upravo pre svega na tu činjenicu kod Porfirogenita, Ivan Lučić je 1660-ih godina bio uveren da nikakav Tomislav uopšte nije postojao i da su to sve kasnije invencije, koje se nastavljaju na Popa Dukljanina, što će reći da je Tomislav plod mašte kao i većina stvari u tom delu. U jednoj od dve verzije nalazi se Polislav, a u drugoj Tomislav. Tako se mislilo da je reč o nekakvoj genezi stvaranja tradicije o Tomislavu, a sve bilo umetnuto, naknadno izmišljeno, itd.
Nakon što je epoha nacionalnog romantizma od Tomislava napravila najvećeg hrvatskog vladara, većeg čak i od kralja Zvonimira i, zapravo, istisla ga i zamenila njegovu ulogu u hrvatskoj državotvornoj tradiciji, došli smo danas do toga da kritička istoriografija utvrdi da su oba stanovišta, i huperkritični stav minucioznog Lucija i naravno nacional-romantički mit Ivana Kukuljevića Sakcinskog, daleko od stanovišta kritičke istoriografije.
Lucijus je smatrao, kao i pojedini, da je Toma Arhiđakon koristio Popa Dukljanina kao izvor i tamo pročitao ime Tomislava, ali danas je vrlo jasno ukazano da to nije slučaj. Ne samo što su i Toma i Dukljanin koristili po mišljenju nekih čak i potpuno različite izvore, nego postoje dosta solidne indicije da je Dukljaninovo delo čak i mlađe od Splitske hronike, tako da nije moglo Tomi biti izvor, čak ni da je želeo. Stoga, evidentno je da se u Dukljaninovo rodoslovu, zapravo, Polislav zamenjen Tomislavom i to prilagođene mu godine ovom našem istorijskom Tomislavu. Vrlo je jasno da je, pošto je Dukljaninovo delo satkano od svega i svačega, ali najčešće realnih informacija, Tomislav ubačen umesto Polislava da ojača istorijski kredibilitet tom delu. Što se tiče Tomine hronike, svi vladari koje Toma nabraja su nesporno istorijske ličnosti; i prethodnik i naslednik Tomislava. Bilo bi izuzetno neuverljivo da Tomislav nije istorijska ličnost koja je tada zaista vladala, između Branimira i Stjepana Držislava.
Osim toga, Tomislav se pominje u pismu pape Jovana X. Bez obzira na to što je sačuvano u vekovima mlađem prepisu...da se ne ponavljam, već sam više pisao o tome šta su falsifikati srednjovekovnih povelja i kako nastaju. A što nije bilo toliko dobro poznato u Lucićevo vreme. Čak i kada bi se dokazalo da je u dotičnom pismu reč o falsifikatu, nedvosmisleno je jasno da je morao nastati na osnovu pravog predloška, u kojem se pominje hrvatski vladari Tomislav. Slična opsevacija važi i za tzv. zaključke Splitskih sabora, koji su sačuvani samo u Hustoria salonitana maior iz XVI st. i koji su predmet raznih diskusija o njihovoj autentičnosti. Šta god rekli o tome, sam sabor u Splitu se dogodio, a Tomislav je vladao Hrvatima tada, baš kao što je i zahumsko knez Mihailo Višević (takođe učesnik tih zbivanja) nesporno istorijska ličnost.
Osim toga, iz drugih pisanih izvora nalazimo neke potvrde sa strane koje nam upotpunjavanje celinu. Liber pontificalis iz Korčulanskog kodeksa sadrži bukvalno podatke komplementarne pismu pape Ivana X tj. njegove prepiske sa Tomislavom, tako da je to i jedna indirektna potvrda autentičnosti dotičnog dokumenta, odnosno originalnog pisma. U istom pisanom izvoru nalazi se, inače, i podatak o ratu Hrvata i Bugara, a što je potpuno komplementarno podacima koji se nalaze u DAI o pohodu Alagobotura. I tradicija koju Dukljanin donosi o Tomislavu, komplementarna je do izvesne mere Porfirogenitovim podacima.
Tako da, kada se svi komadići slagalice skupa poslože u jednu celinu, odnosno koliko je moguće, dobija se jedna relativno jasna slika bez rupa. Za istoriografiju nema nekog posebnog mesta da se dovodi u pitanje je li Tomislav istorijska ličnost ili ne; poprilično je jasno da jeste. Neki Srbi koji ponekad dotično ponavljaju, to čine jerbo nisu upoznati sa svim saznanjima istoriografije o tome i drže se zastarele, 350 godina (!) bajate literature. I pod uticajem su nacional-romantičarske hrvatskog narodnog preporoda o velikom Tomislavu, pa misle da je sve to posledica nekakve konstrukcije. Pa onda pod uticajem toga, lontriraju. A zapravo, gotovo
nikada to nije slučaj. Da Tomislav uopšte nije ni istorijska ličnost, ne bi uopšte ni gradili u XIX st. Hrvati mit o njemu, već bi mnogo radije odabrali nekog drugog; ne znam, Trpimira (koji je vladao još i pre Tomislava) ili nesporno istorijski najveće hrvatske vladare, Petra Krešimira ili posebno odavno poznatog Zvonimira.